Slikarstvo kao kontemplativna disciplina | kulturpunkt

Kulturoskop Intervju

<

Slikarstvo kao kontemplativna disciplina

S dobitnicom nagrade publike Erste fragmenata Petrom Šabić razgovarali smo o njenom radu, umjetničkom obrazovanju i utjecaju društvenih mreža na prezentaciju umjetnosti.

Pripremio: Kulturpunkt.hr

Erste fragmenti arhiva

  • A
  • +
  • -

Slikarica Petra Šabić diplomirala je na nastavničkom odsjeku zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti. Na Erste fragmentima 17 osvojila je nagradu publike za rad Śūnyatā inspiriran spoznajom ispunjenosti praznine. Osim o konceptu nagrađenog rada te kontekstu i utjecajima na njenu umjetničku praksu, s Petrom Šabić razgovarali smo o umjetničkom obrazovanju i utjecaju društvenih mreža na prezentaciju umjetnosti.

 

KP: Dobitnica ste nagrade publike Erste Fragmenata za rad Sunyata. Možete li nam ga predstaviti?

Tri slikarska djela koja sam prijavila na ovogodišnji natječaj jesu radovi Śūnyatā, Anattā i Śūnyatā II, inspirirani osjećajem sveprisutne odsutnosti u kreativnom činu, a objedinjeni u pojmovima koji se vezuju uz koncepte budističke filozofije. Śūnyatā jest budistički pojam koji upućuje na meditativno iskustvo, na spoznaju ispunjenosti praznine u kojoj je sadržano sve. Slikarski princip, tako, ukazuje ne na odsustvo već na sferu neuhvatljivo-neopipljive jezgrovitosti. Likovni analogoni nisu napose upisani u kapacitet površine već se oni simultano pojavljuju i nestaju do određene granice da bi daljnjom redukcijom bili formirani kao jedan sasvim drugačiji vizualni model. Površinu je moguće beskonačno raslojavati kao i čovjekov duh stoga imaginacija, u tom smislu, dobiva odlike metodičnosti kroz oglede o vlastitim stanjima svijesti i dovođenje istih u odnos sa spoznajom o prostoru slike kao plastičnoj i promjenjivoj tvari.

Takvo promišljanje o slici inspirirano je idejom kako u Kozmosu postoji formativni poriv – telos – usmjerena svijest - a svaki novi stupanj ili događaj (u ovom slučaju „likovni trenutak“) nadograđuje se na prethodni, obuhvaća ga i nadilazi u procesu transformacije otkrivajući svoju dimenzionalnost, odnosno opseg, dubinu i visinu. Slika se dakle, ne završava već intuitivno gradi, a središnje zbivanje ujedno je utapanje u slici čiste svijesti. Slika, dakle, postoji izvan opipljivih granica platna, čak i izvan membrane što ju odvaja od prostora – ona postoji kao mentalna struktura.

Petra Šabić, Sunyata 2021

KP: Društvene mreže donose i neka nova pravila u osvajanju medijskog prostora, što je postalo integralnim dijelom prakse svakog umjetnika. Na koji način pristupate javnoj prezentaciji vlastitog rada?

Kao suvremena autorica, svjesna sam utjecaja tehnologije u kontekstu komunikacije ideja, djela i umjetnosti općenito, kao i činjenice da su društvene mreže danas zauzele poziciju redefiniranja vizualne kulture. S jedne strane, korištenje različitih platformi omogućuje povećanu vidljivost umjetničkih radova, dok s druge strane one postaju alati koji prate i grade dobro poznatu vizualnu zasićenost. Ponekad imam osjećaj da se slikarstvu pridodaju razna opterećenja kao primjerice pretjerana orijentacija autora na povratnu informaciju publike ili potencijalnih kupaca, a to onda vodi do stvaranja nekih kompromisa u radu što nerijetko rezultira postupnim odvajanjem od srži kreativnog procesa, a isto tako primjećujem da se potiče hiperprodukcija radova bez razmišljanja o kvaliteti istih. No, vjerojatno se u ovim fenomenima ogleda stanje svijesti pojedinca, a zatim i društva.

Na svom Instagram profilu dijelim isključivo fotografije svojih radova i osobno mi odgovara priroda te platforme koja je izrazito vizualno orijentirana pa mi na neki način služi i kao digitalni dnevnik u kojem mogu lako prelistati vizualne tragove i podsjetiti se kada su recimo održane neke izložbe ili projekti na kojima sam sudjelovala, ali posebno mi je zanimljivo pratiti i promjenu u vlastitom slikarskom rukopisu. Međutim, svjesna sam kako društvene mreže stvaraju i donose jedan specifični obrat u poimanju slike – fotografija slikarske materije postaje digitalna slika, „image“, sa svojim specifičnim zakonitostima, a samim time dolazi i do promjene u promatranju i recepciji energije koju djelo sadrži. Pojavljuje se i tzv. „proizvodnja slika“, a sve mi to otvara pitanja o postojanju neke nove forme hiper-realnosti koja je praktički bespredmetna. Mozak postaje ekran stoga se pitam gdje odlaze unutarnji impulsi uneseni u materijalizaciju kreativnosti.

Nisam fokusirana na izgradnju digitalne baze koja će biti orijentirana na prodaju i komercijalizaciju radova prvenstveno jer nisu svi radovi dostupni za prodaju, a uz to kada dobijem upite o potencijalnoj kupnji djela, volim naglasiti da je rad potrebno doživjeti i osjetiti u direktnom kontaktu, uživo. Umjetnička djela nisu produkti već energetski prostori u kojima se oslikava identitet autora, a u širem smislu i kolektivna svijest.

 

KP: Koje biste utjecaje izdvojili kao presudne za vašu umjetničku praksu?

Slikarstvo, prije svega, osjetim kao kontemplativnu disciplinu, a kako je čovjekova priroda u stanju neprekidne promjene tako je i svaka nova slika projekcija jednog novog identiteta. Kada sve oko sebe promatrate kroz prizmu fascinacije onda se to sintetizira u unutarnjoj spoznaji, a kasnije se očituje i u materijalnom obliku odnosno likovnom jeziku. Univerzalni principi prirode temeljeni su na dugotrajnom, neprekidnom kretanju koje je moguće opisati kao „glasnu tišinu“, a u takvim jezičnim oksimoronima moguće je tek naznačiti tu unutarnju frekvenciju koja stoji iza svakog prostora imaginacije unutar mojih slika. Ponekad je potrebno izdržati pritisak vlastitog uma koji nerijetko teži racionalizaciji intuitivnog procesa, što je nemoguće i tako postaje izvor straha od stvaranja, ali kroz kontinuirano traganje za slikarskom materijom ili „energijom tišine“, prije ili kasnije taj racio gubi glas i moguć je prelazak u stanje koje podsjeća na meditativno, a u stvari je riječ o dubokom kontaktu s vlastitom nutrinom. Postoje istine koje nisu naizgled čitljive već se otkrivaju u jedinstvu koje leži u osnovi prividnih nepovezanosti. Takvo shvaćanje kreativnog procesa definiralo je moj trenutni slikarski identitet.

 

KP: Diplomirali ste na nastavničkom odsjeku zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti. Koji su izazovi i mogućnosti institucionalnog, ali i izvaninstitucionalnog umjetničkog obrazovanja danas?

Obrazovanje, pogotovo umjetničko, je oduvijek predstavljalo jednu specifičnu i kompleksnu kategoriju unutar koje se isprepliće ovladavanje širokim spektrom znanja i vještina, a u kontekstu suvremenog taj se pojam čak i dodatno povećava. Danas ne postoji više isključivi odnos između umjetnika i njegovog rada već je potrebno usavršiti niz dodatnih vještina koje, između ostaloga, uključuju pisanje kvalitetnih prijava na natječaje za izlaganje, izrada reprezentativnog portfolia, sudjelovanje na različitim projektima i dodatnim edukacijama vezanim uz umjetničku praksu, stjecanje financijskih uvjeta za ostvarenje djela i još mnogo potkategorija unutar navedenog.

U kontekstu školovanja unutar Akademije smatram da je korisno biti otvoren za stjecanje iskustva tijekom trajanja samog studija jer u konačnici to su stavke koje svaki autor mora prije svega individualno odlučiti – u kojoj mjeri se želi dalje baviti izlagačkom praksom ili nekim drugim smjerom djelovanja i prema tome razvijati i stjecati nova znanja. Primjećujem da ponekad autori koji stoje iza sjajnih radova imaju teškoće u izražavanju o vlastitom radu ili kreativnom procesu. Naravno da to nije jednostavno jer je riječ o prevođenju jednog jezika u drugi, stoga smatram da je potrebno voditi otvorene dijaloge o različitim fazama unutar kreativnog procesa. Također važno je imati na umu da se kroz kontinuirani rad, a ne „preko noći“, stječe sigurnost.

Neki se bivši studenti odluče za otvaranje obrta, drugi pronađu svoje kreativno utočište u digitalnim medijima, treći naglasak stavljaju na praksu galerijskih izlaganja, četvrti se odluče na zapošljavanje u odgojno obrazovnom odnosno školskom sustavu stoga je važno imati na umu da je postavljanje prostora unutar kojeg je informiranje mlađih generacija o različitim mogućnostima rada i stvaranja karijere nakon Akademije, imperativ u obrazovanju suvremenih autora. Ukratko, ljudima je potrebno dati različite mogućnosti stjecanja kako obaveznog znanja tako i aktivnosti koje uključuju širi spektar djelovanja, ali bez rada na sebi, propitkivanja vlastitih interesa i kultiviranja zdrave motivacije za rad nemoguće je napredovati u bilo kojem smjeru.

 

KP: Uočavate li promjene u praksi svoje generacije umjetnika i umjetnica u kontekstu krize koja je nastupila s pandemijom? Kako je pandemija utjecala na vaš rad i odluke o nastavku profesionalnog puta?

Primjećujem jedan pozitivni odgovor od strane umjetnika i umjetnica na novonastalu situaciju iako je pristup praksi, kao i prije pandemije, poprilično individualan za svakog autora. Ljudi i dalje stvaraju što je izrazito važno, neki čak i puno intenzivnije nego prije, ali svi smo osjetili specifične oscilacije u vlastitim eksperimentima. Pojavile su se i brojne virtualne izložbe što samo potvrđuje činjenicu kako je umjetnost poput vode – uvijek pronađe svoj put, a isto tako slika počinje imati jedan novi genetski kod koji opisuje i odražava promjene u svijetu. Osobno i dalje nekako tvrdoglavo vjerujem u slikarstvo i sve što ono jest stoga se nisam ni u jednom trenutku pitala želim li odustati od stvaranja bez obzira što su se uvjeti izmijenili.

 

Tekst je dijelom suradničkog temata Erste fragmenata i Kulturpunkta o temama umjetničke edukacije, umjetničkog tržišta i aktualnim gibanjima u svijetu digitalne umjetnosti i NFT-a.


Objavio/la martina.kontosic [at] kulturpunkt.hr 13.10.2021

VEZANE VIJESTI

Erste fragmenti 17 – najbolje od mlade hrvatske umjetnosti

Pripremio: Kulturpunkt.hr

Izložba Erste Fragmenti 17, veliko finale kreativnosti, otvara se 30. rujna u 19 sati, u zagrebačkoj Laubi – Kući za ljude i umjetnost.

Suradnički temat Erste Fragmenata

Pripremio: Kulturpunkt.hr

Ususret 17. izdanju projekta koji kontinuirano pruža podršku mladim i neafirmiranim umjetnicima, Erste Fragmenti i Kulturpunkt objavljuju suradnički temat.

Pri stvaranju ne postoji ništa van sadašnjeg vremena

Pripremio: Kulturpunkt.hr
S dobitnikom Grand Prixa ovogodišnjih Erste fragmenata Nikolom Pjevačevićem razgovarali smo o njegovom radu, recentnim uspjesima i djelovanju u pandemijskom kontekstu.