Sljubljeni genomi Hrvatske | kulturpunkt

Kulturoskop Kritika

<

Sljubljeni genomi Hrvatske

U podugačak naslov izložbe Hrvatski krajolik – poravnavanja povijesti na imaginarnom horizontu pomno su utkana glavna polja značenja dodirnuta postavom.

Piše: Bojan Krištofić

Foto: serija Virje, Antun Maračić

  • A
  • +
  • -

"Domovina je teško pitanje“", zvučna fraza u naslovu istoimene knjige Branka Matana iz 1998. godine može se izvrsno primijeniti na predmet kojim ću se u ovom tekstu baviti, s tim da se riječ "domovina" može mirne duše zamijeniti sa sasvim preciznim toponimom "Hrvatska", pa čak i ako neki od protagonista onoga što slijedi intimno ne misle nužno o Hrvatskoj kao o svojoj domovini. Ipak, Hrvatska jest teško pitanje, katkad i uzaludno, a vrlo često urnebesno, no ponekad i uznemirujuće. Odgovori vrludaju već desetljećima, ako ne i stoljećima, i posve je teško naći jedan koji bi zadovoljio sve one koji se osjećaju Hrvatima neko dulje vrijeme; a da se ne govori o tome kako su na tlu takve teške i komplicirane Hrvatske obitavali mnogi koji sa Hrvatima nisu imali nikakve veze. Obitavaju bome i dan-danas, a činit će to zasigurno i kad Hrvata više ne bude. Ni u tragovima.

Za početak, teška pitanja o Hrvatskoj mogla bi se razlučiti na sljedeća, sama po sebi dovoljno strašna da onog koji mozga zaokupe za cijeli život, ukoliko biva neoprezan: "Što ja znam o Hrvatskoj? Koju sliku o sebi zemlja projicira na van? Što Hrvatska želi da znam o njoj ili u što me želi natjerati da vjerujem?". Niz pomalo neočekivanih odgovora na ta i neka druga pitanja zapljusnuo nas je proteklih tjedana u samom srcu Zagreba, u prostoru Instituta za suvremenu umjetnost, čija je proširena ekipa tijekom posljednjih nekoliko mjeseci strpljivo radila na njihovom pronalaženju, koristeći metodologiju prilično različitu od dosadašnjih pristupa tom problemu. Rezultat je bila izložba Hrvatski krajolik – poravnavanja povijesti na imaginarnom horizontu, u čijem se podugačkom nazivu nalaze pomno utkana glavna polja značenja dodirnuta postavom, kao i asocijacije koje ga šire izvan bijelih zidova galerije. A sve je počelo komunikacijom između Janke Vukmir, predsjednice Instituta, i Lorenza Fusija, talijanskog kustosa s prebivalištem u Liverpoolu, u dva navrata kustosa tamošnjeg bijenala umjetnosti, a danas voditelja galerije Open Eye, jedne od najpoznatijih u Velikoj Britaniji, posvećene ponajviše fotografiji. Poziv stranom gostu da pri Institutu za suvremenu umjetnost koncipira izložbu čija bi tema bila ugrubo omeđena pojmom Hrvatske kao zemljopisne, civilizacijske, kulturološke i ine cjeline, poslužio je i kao putokaz za pristup sadržaju ovdašnjim sudionicima projekta, u kojem se perspektiva "stranca" i perspektive "domaćih" nužno isprepliću. Uz koordinaciju Janke Vukmir, te u suradnji s Lorenzom Fusijem kao kustosom projekta, samu su izložbu kurirale Ana Kovačić i Sanja Sekelj, inače članice stručnog tima Galerije Miroslav Kraljević.

Dakako, ono što iznenađuje nisu isključivo odgovori, mada među njima ima prilično osebujnih, već način postavljanja citiranih pitanja i smjernice kojima su bile upućene. Naime, u zagrebačkom galerijskom kontekstu princip kuriranja izložbe Hrvatski krajolik predstavlja svojevrsno osvježenje, dok u tekuće trendove izlaganja unosi mnogo prijeko potrebnog humora, i to onog najčišćeg, čiji smijeh proizlazi iz prepoznavanja svakodnevnih apsurda koji uvijek podrazumijevaju raskorak između naših očekivanja i stvarnosti koje živimo. Konkretno polazište izložbe bio je javni poziv ama baš svima da u vidu određenog predmeta, intervencije ili koncepta odgovore na ranije citirana pitanja kustosa/ica, pri čemu su stručna sprema i akademsko zaleđe bile nevažne kategorije, što će reći da je odmah bila zajamčena istinska demokratičnost izložbe, u znakovitom kontrapunktu s predmetom istraživanja. Naravno, time je preuzet određeni rizik, a također i poveća odgovornost, premda uvrštavanje umjetničkih naturščika u programe etabliranih galerija i institucija nije ništa novo (u lokalnom okruženju dovoljno je prisjetiti se novijih projekata Andreje Kulunčić i suradnika poput Početi najbolje što se može – početnice zajedničkog djelovanja, 2013. – 2014. ili pak brojnih egalitarnih i inkluzivnih programa u organizaciji Hrvatskog dizajnerskog društva).

Inovativna je bila specifična, potpuno horizontalna hijerarhija izložbe, u kojoj ne samo što ni jedan eksponat ni materijalno ni simbolički nije nadvisivao ostale, nego su i granice tematskih cjelina bile tek skicirane, kako bi se izrazila uopćena perspektiva u nazivu izložbe. Zanimljivo je i to što nigdje u galerijskom prostoru nije bilo uobičajenih legendi koje bi publiku poimence informirale o radovima i njihovim autorima, a također se nije moglo naići ni na kakva kontekstualna objašnjenja – sve se to nalazi u besplatnom katalogu dizajniranom otprilike u stilu turističkih prospekata i vodiča (dizajn potpisuje Igor Kuduz). Ono što bi se drugdje možda tumačilo kao pogreška, ovdje je samo nastavilo produbljivati postav. "Anonimnost" radova u bijeloj kocki galerije značila je da prilozi poznatih umjetničkih imena nisu mogli automatski privući pozornost naspram aktivista, prolaznika i drugih autora koji nisu uobičajeno prisutni u umjetničkom kontekstu. Labavi okviri cjelina kao što su turizam u Hrvatskoj, nacionalizam i patriotizam, kapitalizam i socijalističko nasljeđe, rat i mirnodopsko življenje s posljedicama rata, uvjetovali su njihovo ispreplitanje u nešto što je zaista izgledalo kao fleksibilna hipertekstualna veduta. Za razliku od tradicionalno shvaćenog (vizualnog) identiteta neke države, koji je najčešće fiksiran i zadan, strukturiran vertikalno i nametnut odozgo, dobili smo heterogenu prezentaciju fluidnog "genoma nacije". U tako predstavljenom "HNK" lancu Hrvatske elementi kojima se ponosimo (npr. "najljepše more") nisu zasjenili one kojih bismo se trebali stidjeti (npr. kič i nacionalizam u institucionalnoj umjetnosti '90-ih). Ipak, usprkos pristupačnosti poziva na prilaganje materijala za izložbu, na kraju se dogodilo neizbježno i konceptualizacija kustosa/ica učinila je svoje – upravo zbog usredotočenosti na metodološki proces, a ne na pojedinačne radove umjetnika/ica, izložba svejedno posjeduje prepoznatljiv autorski rukopis – onaj kustosa i organizatora.

Naposljetku, zastupljeni izlagači većinom su bili vizualni umjetnici, dizajneri, teoretičari umjetnosti i slični stručnjaci, no njihova je pozadina manje važna kad se na umu ima raznolikost radova među kojima je svaki pristupio temi na vlastiti osebujni način. Na primjer, Dino Bičanić je priložio reprodukciju fotografije Davora Šukera iz albuma sa samoljepljivim sličicama za Svjetsko prvenstvo u nogometu u Francuskoj 1998, što je još uvijek ikonički moment zahvaljujući kojem dobar dio Zapadnog svijeta postojanje Hrvatske uopće osvješćuje, unatoč osobi kakva je Šuker u međuvremenu postao, a to posebno dolazi do izražaja upravo sada sa njegovom predsjedničkom funkcijom u HNS-u. S druge strane, bila su tu i dva rada Fokus grupe (Iva Kovač i Elvis Krstulović) – 31. svibnja 1994. i Skica za portret čovjeka K.K., koji su već svojim "ready-made" pristupom vrlo rječito progovorili o dva usko povezana fenomena – prevladavajućem huškačkom, ratničkom i patetičnom medijskom diskursu iz sredine '90-ih godina, te o državotvornoj plastičnoj umjetnosti kipara Kuzme Kovačića, čiju su reputaciju takvi mediji cementirali, a sve to u svrhu mitologizacije lika i djela Franje Tuđmana i njegovog vlastitog viđenja "samostalne i suverene" Hrvatske. Suprotnost tome bio je, prirodno, video-zapis performansa Svijetu reci da svoj narod Hrvat ljubi Marijana Crtalića, o likvidacijama srpskih civila u Osijeku za vrijeme rata, u kojem nema mjesta ni komici ni ironiji, mada se one očekivano javljaju kada se ideološki "bastard" koji je takve činove poticao i omogućavao sagleda iz makroperspektive, umjesto mikro, jer se u njoj uvijek sve svodi na krv, znoj i suze. Baš zbog te dijametralne suprotnosti detalja koji u postavu egzistiraju sasvim simultano efekt izložbe u konačnici je izrazito komičan – naime, ne možemo se ne nasmijati gorko atraktivnim promotivnim reklamama Hrvatske turističke zajednice kada jako dobro znamo što se u ime te iste Hrvatske praktički sve do prekjučer činilo, te što se još uvijek čini; ako imamo na umu industriju na koljenima, ideološki i politički vakuum, onemoćalu kulturu, itd. Pomoću zadiranja u te bolne točke funkcionirali su gotovo svi radovi, koristeći simbolički napregnute motive koji bi publici mogli omogućiti da radikalno izmijeni svoju vlastitu percepciju hrvatskog krajolika, od dva gay mladića koji se ljube na izvoru Čikole u video-radu Ivane Rončević, do stripa Slučaj Ivana Tudeka, čiji su kadrovi doslovno naslikani na bračkom kamenu, a prikazuju sukus hrvatske tranzicije – preobrazbu dimnjaka u suncobrane. Besmisleno bi bilo nabrajati dalje.

U cijeloj toj priči pronalazim tek jedan donekle problematičan aspekt, a to su pojedini odlomci uvodnog teksta u katalogu, čiji je autor kustos projekta Lorenzo Fusi. Možda i nehotice, vjerojatno poučen iskustvom svog vlastitog okruženja, Fusi na par mjesta naglašava svoju fascinaciju "očitim protuslovljem implicitnim u pretvaranju nekad strašne socijalističke zemlje u sunčanu i od politike odvojenu rajsku plažu", te ističe "stigmu socijalističke prošlosti Hrvatske i sablasti nedavnih sukoba". Ono što na prvo čitanje izgleda kao nategnuta ironija, ipak se pokazuje plodom nekih predrasuda, jer pokazuje da Fusi nažalost nije razumio specifičnosti političkog ustroja SFRJ u trenutku kada ih je počeo koristiti kao dio metafore za vlastiti kustoski koncept, te se čini da na dijalektiku između samoupravnog socijalizma i neoliberalnog kapitalizma gleda iz optike tipičnih tranzicijskih procesa i drugdje na zemaljskoj kugli, što je moguće i opravdano samo do neke mjere. S druge strane, kako to zamjeriti nekome čije je poznavanje domaćih prilika u trenutku početka rada na izložbi bilo čista tabula rasa? Uostalom, tko bi se da mu to nije u opisu posla (i životnog poziva) ikada bavio tim "balkanskim jebačinama", kako su ih jednom lijepo i precizno nazvali KUD Idijoti.         

Objavio/la antonija [at] kulturpunkt.hr 05.12.2014