Solidarnost kao društvena vrijednost | kulturpunkt

Kulturoskop Tekst

<

Solidarnost kao društvena vrijednost

Od 6. do 8. lipnja u Sisku je održano pionirsko izdanje Festivala Željezara.

Piše: Ana Abramović

Fotografije: Ana Abramović

Dok je lokalno stanovništvo uglavnom bilo zadovoljno činjenicom da se u njihovom naselju konačno nešto događa, najveći dojam na publiku koja je došla u Caprag iz drugih dijelova Hrvatske ostavila je sama lokacija održavanja festivala. U svakom slučaju, ambiciozni trodnevni program, podijeljen u tri dijela - aktivistički, umjetnički i glazbeni - nastojao je odgovoriti na problem ovog prostora koji u tih nekoliko dana od izoliranog slučaja prerasta u sliku cjelokupnog društva bez proizvodne snage. Festival Željezara, dakako, imao je cilj razotkriti njegove zaboravljene kulturne i kreativne potencijale.

Najzanimljiviji dio programa je bila organizirana tura proizvodnim halama nekadašnje Željezare. Na "otvorenim danima" tvornice koja je odavno zatvorila svoja vrata, grupe posjetitelja su se imale priliku upoznati sa samim procesom proizvodnje bešavnih cijevi. Razgledavanje je održano uz stručno vodstvo inženjera Branka Buhina, jednog od preostalih 170 zaposlenih, od nekadašnjih 14 000, u pogonu kojim trenutno upravlja talijanska firma. Kako se nekad odvijala proizvodnja bešavnih cijevi u prve tri hale Željezare? Kada je Čeličana dobila nalog za proizvodnju, mjerena je dužina gredica i određivani su njeni višekratnici. Potom je trebalo zapiliti čelik, a onda ga na zapiljenom mjestu slomiti. Radnik koji je sjedio na vozilu s kliještima je ulagao te komade u peć. Tu su se komadi zagrijavali rotacijom podnice peći. Kliještima se komad vadio van i stavljao na koturaču. U valjačkom ili egalizir – stanu komadi su izduživani i rađena je cijevnica, dok je u pilger–stanu ta cijevnica kovana. Nakon što je materijal obrađen u prve tri hale, on odlazi na različitim prugama, ovisno o tome treba li ga dalje piliti, ide li na transport i slično. 

Da ove informacije nisu izlazile kao na traci iz usta stručnog vodiča, kako bi povjerovali u nešto što je danas u potpunosti nerazumljivo? Teško je zamisliti svakodnevnu rutinu i posao radnika u ambijentu propadajućih i ispražnjenih hala. Naime, sisačka se industrija na nivou bivše države specijalizirala za proizvodnju bešavnih cijevi, dok je koordinacija industrije na razini države omogućila da se svatko razvija u svom segmentu (primjerice, Zenica je proizvodile profilne cijevi). Oni koji su ovom prilikom nešto teže povezivali dobivene informacije o proizvodnji bešavnih cijevi, vjerojatno su se prisjetili trauma sa satova tehničkog odgoja. Tip praktičnog znanja s kojim nas je suočio Branko Buhin nadograđivao se tijekom radnog odnosa u Željezari započetog odmah nakon školovanja. Na otvaranju festivala, sumirajući pozitivne aspekte rada i života u naselju, bivši radnik Đafo Mijo je istaknuo da imati zvanje, znanje i zanimanje nije značilo da se život čovjeka svodio na rad, rad i rad. Istina je da su radnici radili na jako teškim poslovima (u pojedinim prostorijama pogona temperatura je dosezala čak 70 stupnjeva Celzijusa), ali van strogo kontroliranih uvjeta rada, život u naselju je tekao ovisno o drugim potrebama. O kvaliteti života svjedoči bogata kultura provođenja slobodnog vremena. Tu se još mogu naći stare razglednice: "Puno slanih pozdrava iz nekog od jadranskih odmarališta šalju vam radnici Željezare". Stanovi ovog naselja navodno su puni knjiga koje je Željezara otkupljivala u tisuću primjeraka od autora nagrađenih posebnom književnom nagradom. U razdoblju između 1971. i 1990. godine likovna kolonija je ovdje okupljala umjetnike iz čitave bivše države. Među njima su bili Ivan Kožarić i Dušan Džamonja. U sklopu ove kolonije nastale su i skulpture koje se i danas mogu naći u ponešto promijenjenoj okolini, uz zapuštene objekte ili usred nepokošenih livada.  

Te skulpture su posebna priča. Nastajale su od materijala dostupnog u Željezari, u neposrednoj komunikaciji s radnicima. Branka Sešo, djelatnica Narodne knjižnice u Capragu i nekadašnja organizatorica kulturnih djelatnosti u Željezari, na otvaranju festivala je potvrdila da je bilo slučajeva kada su i sami radnici koristili proizvodni otpad, primijetivši da mu mogu dati i drugačije značenje. Proces zaštite djela nastalih u sklopu likovne kolonije uključuje izradu dokumentacije, restauracijske i konzervatorske radove, a krenuo je tek 2012. godine. Branka Sešo je iz prve ruke ispričala zgodu o spašavanju skulpture Simetrija Vere Fischer koja je nemarom zaposlenika drogerije prodana u staro željezo jer je zaklanjala ulaz u prodavaonicu. Skulptura je intervencijom gospođe Branke ipak spašena, a ova zgoda podsjeća i na sudbinu Razlistane forme Vojina Bakića. Ta je skulptura svoju novu lokaciju nakon rekonstrukcije nebodera u Ilici skoro pronašla na zagrebačkom odlagalištu otpada, što se nije dogodilo zahvaljujući reakciji Ivana Picelja. Ironija priče o Simetriji je u tome da grad Sisak jedno vrijeme nakon izgradnje parkirališta nije mogao naći novu lokaciju za skulpturu jer, kako je rečeno, ovo planski sagrađeno naselje danas nema urbanistički plan koji bi mogao sugerirati rješenje nastalog problema. 

Cilj festivala je između ostalog bio skrenuti pozornost na bogato kulturno-umjetničko naslijeđe radničkog naselja. Skulpture poput Čovjeka stroja Ratka Petrića, Glave bika Jure Žaje, Cvijeta Vere Fischer zapravo su ostale po strani službenog umjetničkog dijela festivalskog programa koji je propagirajući zajedničku ideju društveno angažirane i kritičke umjetnosti objedinio najpoznatije domaće suvremene umjetnike. Projekt Andreje Kulunčić se nakon izložbe u zagrebačkoj Galeriji Nova sretno udomaćio i u izložbenom prostoru festivala, impozantnoj zgradi Instituta, tj. nekadašnje uprave tvorničkih postrojenja. Rezultat trećeg modula projekta Početi najbolje što se može je prenosiva instalacija za snalaženje s političkim pojmovima vezanim za samoorganiziranje grupa i pojedinaca. Početnica je nastala u suradnji s Novim sindikatom, grupom Direktna demokracija u školi i ostalim neformalnim grupama proizašlim iz studentskog plenuma. Da na ovako inspirativnoj lokaciji stariji projekti mogu ponuditi nešto novo pokazala je i Kontraakcija čiji projekt Muzej kvarta stvara bazu podataka o modernističkim zagrebačkim naseljima. Pažnja je ovdje skrenuta na značenje Željezare u cjelini Siska kao mjesta koje ima svoju povijest, a kao i kod svakog grada, to je povijest proizvodnih procesa o kojima svjedoče svi njegovi slojevi, od antičkih iskopina do danas. S umirovljenim radnikom Željezare je komunicirala umjetnica Božena Končić Badurina. U vitrini starog namještaja izložila je nekoliko fotografija s prizorima nekadašnjeg radnika u društvu kolega i prijatelja. Dok pogled posjetitelja prati osobne fotografije, njegova životna priča koja se može čuti uz pomoć slušalica je ispripovijedana nešto monotonijim glasom. Kraj te priče je vezan za neslavan završetak rada sisačke tvornice. Osim toga, posjetitelji su mogli razgovarati s umirovljenim radnikom. 

Dugačak popis umjetnika koji su sudjelovali u prvom izdanju festivala potvrđuje da je riječ o ambicioznom i kaotičnom produkcijskom poduhvatu. Međutim, dojam da festival ide nekim spontanim tijekom još uvijek izaziva dobre osjećaje kod publike. Neki od umjetnika svoju se publiku susreli i van zgrade Instituta. U pauzi između dva koncerta održan je performans Kutija šibica Siniše Labrovića. Posjetitelji su se rasporedili u mraku i jedan po jedan palili šibice koje su im osvjetljivale lica, a cijeli dojam ove izvedbe bio je vrlo emocionalan, ali dosljedan umjetnikovom radu i ironičan jer kutija šibica predstavlja beznačajan proizvod koji se danas uvozi iz drugih zemalja. Caprag je tako barem nakratko zasjao kao prostor velikog kreativnog i umjetničkog potencijala. U diskontinuitetu umjetničkih tradicija, od državnih, akademskih do današnjih angažiranih suvremenih umjetnika, tabu o političkoj agendi umjetnosti postaje manje bitan, dok do izražaja dolazi njena društvenost koja joj omogućuje bolju povezanost i komunikaciju s publikom. 

Što se tiče aktivističkog dijela programa, tribine su kao i uvijek bile prilika da se u javnom dijalogu osnaže već artikulirane ideje. Na nekadašnjem Lenjinovom trgu (današnjem Trgu hrvatske državnosti) aktualizirane su teme rada, samoorganiziranja, samoupravljanja, prostornog planiranja i kulturne proizvodnje, a pritom je najveći izazov bila komunikacija s lokalnim stanovništvom. "Ako su kultura i društvo u bivšoj državi bili toliko jaki, zašto nije odmah prepoznato propadanje uspostavljenih vrijednosti te zašto se tome nije pokušalo stati na kraj?". To je samo jedno od pitanja koje muči stanovnike ovog naselja poznatijeg po rekordnom broju nezaposlenih (na to upozoravaju i obavijesti u gradskom autobusu o besplatnom prijevozu za nezaposlene građane). Naravno, ovo je bilo vrijeme i mjesto da se govori o solidarnosti kao društvenoj vrijednosti, i to već prvog dana festivala na tribini na kojoj je sudjelovao i Hrvoje Jurić

Mogućnosti medija i nezavisne kulture razmatrani su na odvojenim tribinama i kružocima. Predstavnici lokalnih nezavisno-kulturnih inicijativa razgovarali su s kolegama koji su donijeli primjere iz svojih organizacija, primjerice zagrebačkog Pogona. Igor Kovač iz Koordinacije udruga mladih Sisak istaknuo je problem nevidljivosti nezavisne kulture u Sisku usprkos tome da se godišnje u prostorima udruge realizira više od 300 programa za mlade. Sa sličnim problemima se susreću i mediji koji ovise o javnom financiranju. Bilten.org i Nepokoreni grad su predstavili Nataša Kovačević i Marko Kostanić i tom prilikom istaknuli da je strategija samomarginalizacije pogubna za njihovo djelovanje. Isto to vrijedi i za udruge izvaninstitucionalne kulture. 

S masom je očekivano najbolje komunicirao glazbeni dio programa. Bambi Molestersi, Antenat i ToboganPeach Pit, Damir Avdić, Seven That Spells i Repetitor samo su neki od izvođača koji se na programu, kako ističu organizatori, nisu našli na temelju populističkih kriterija. Pri izboru izvođača glavni kriterij je bila kvaliteta, a odabir se zapravo dogodio pod filozofijom Žednog uha. Bez obzira na žanr, izvođači su svojom glazbom promovirali vrijednosti i alternativan stav prema propadajućoj industrijskoj baštini. Na taj se problem najdirektnije nadovezao Damir Avdić. U programu su bili "gitarski" bendovi čije nastupe često imamo priliku vidjeti pa je u tom "repetitivnom" dijelu programa najslavnije prošao srpski Repetitor. Malobrojnu publiku prvog dana festivala u kasne noćne sate ipak je uspio iznenaditi i oduševiti nastup Tobogana. 

Sve u svemu, cijeli program festivala je nastojao što sveobuhvatnije odgovoriti na problem ovog prostora. Prema riječima Velimira Gašparca iz MAZ-a, na osvješćivanju povijesnog konteksta je potrebno aktivno raditi. Živimo u blizini naslijeđa koje nam je potpuno nejasno i nepoznato što naravno ostavlja posljedice na proizvodnju znanja. Neobično je čuti mišljenje da je za pasivnost Siščana i njihov nepoduzetni duh kriva i klima u kojoj je država nastojala organizirati svaki aspekt radnog i privatnog života građana. Samoorganizacija građana nailazi na brojne psihološke barijere, ali i one materijalne. Riječ je o financiranju ovakvih projekata, koji bi svakako trebali dobiti financijsku podršku i u svojim manje megalomanskim varijantama. Koliko je teško financijski realizirati ovakav projekt svjedoče govorkanja na sisačkoj sceni. Najbizarnija anegdota se tiče navodne izjave jednog gradskog političara koji je, referirajući se na sudjelovanje Mladih antifašista na festivalu, izjavio da bi ovakav program bilo opravdano financirati samo onda kada bi uz antifašiste bila zastupljena i suprotna strana (mladih fašista?!). 

Nakon ovako sveobuhvatnog programa prvog izdanja Festivala Željezara, teško je zamisliti koja bi se lica i ideje mogle pojaviti dogodine ako se festival nastavi održavati, kako je najavio Marijan Crtalić, umjetnički direktor festivala. Izazova u svakom slučaju ne nedostaje, a jedan od njih je već prepoznat: kako održati dobru komunikaciju s lokalnim stanovništvom? Iako je među festivalskom publikom navodno bilo nešto manje Siščana, reakcije koje su se mogle čuti u naselju su pozitivne (glavno da se nešto događa!), čak i od strane onih koji su zbog glasne glazbe (koja je cijelu noć kroz šumu dopirala do stambenih zgrada) morali popiti i po nekoliko normabela.  

Objavio/la matija [at] kulturpunkt.hr 25.06.2014