Sondiranje sadašnjosti i transformacija budućnosti | kulturpunkt

Kulturoskop Intervju

<

Sondiranje sadašnjosti i transformacija budućnosti

O programskoj koncepciji 12. Subversive festivala, fokusiranog na neizvjesnu budućnost Starog kontinenta, razgovaramo sa selektoricom filmskog programa Dinom Pokrajac.

Razgovarala: Ivana Pejić

FOTO: Sanja Bistričić

U mjesecu izbora za novi saziv Europskog parlamenta koji bi u svjetlu rastućeg euroskepticizma i nacionalizma mogli biti jedni od najvažnijih u povijesti Europske unije, u Zagrebu se pod krovnim nazivom Europa na rubu održava dvanaesto izdanje Subversive festivala, koji kroz sinergiju filma i političke teorije propituje moguće alternative postojećoj stvarnosti. Tako će se od 5. do 18. svibnja na nekoliko lokacija, uz natjecateljski i popratni filmski program, više od stotinu gostiju ‒ svjetskih teoretičara, umjetnika, filmaša i aktivista ‒ promišljati budućnost zajednice koja je opet, ili još uvijek, na rubu.

S Dinom Pokrajac, direktoricom i jednom od selektorica filmskog dijela festivala, razgovarali smo o fokusima ovogodišnjeg programa, važnosti dekonstrukcije normalizirane slike svijeta, kao i ulozi i granicama civilnog društva u transformaciji postojećeg stanja. 

 

KP: U odnosu na prošlogodišnje izdanje, obilježeno velikim obljetnicama (50. godina od revolucionarne 1968. i 170. godina Komunističkog manifesta), naslov ovogodišnjeg programa sugerira pogled prema budućnosti Europe i pitanju opstanka europskog projekta. Kakvu sliku suvremenosti nude ovogodišnji filmovi?

Česta sintagma kojom programeri i umjetnički direktori opisuju festivalski program je "slika sadašnjosti". Drugim riječima, riječ je o načinu koji sondira "zdravstveno stanje" filma danas u preciznom trenutku i povijesnom kontekstu. Ovogodišnja igrana, dokumentarna i kratkometražna selekcija u znaku je teme Europa na rubu. Zastupljeni autori kritički promišljaju svijet oko sebe – donosimo nove uratke veterana nezavisnog filma poput Džafara Panahija, Jia Zghankea, Dana Sallitta i Angele Schanelec, ali tu je i niz zanimljivih uradaka filmskih debitanata, poput renomiranog fotografa Richarda Billinghama, autorskog dvojca Copper & Liska koji nam dolaze iz svijeta underground kazališta (legendarni Nature Theater of Oklahoma), njemačke spisateljice i filmašice Susanne Heinrich ili pak Marka Jenkina, autora Silent Landscape Dancing Grain 13 Film Manifesto koji u svojim filmovima koristi Bolex kameru i namjerno oštećuje filmsku traku.

Ovogodišnje, 12. po redu izdanje Subversive Film Festivala neće uvijek biti u znaku sretnih završetaka, ali će još snažnije proširiti horizont pogleda. Za ovogodišnju programsku koncepciju paradigmatski je film Sophia Antipolis Virgila Verniera u kojem utvrda Europa zamišljena po mjeri tehnološkog parka Sophije Antipolis, postaje "anti-polis" opsjednut fašističkom sigurnošću i videonadzorom, gdje naoružani zaštitari penetriraju u noć snažnim svjetlima baterija, a pripadnici paravojne ultradesne grupacije pretvaraju ispražnjeni izbjeglički kamp u buktinju. I dok ta ista civilizacija krojena po parametrima Sophije Antipolis preferira algoritme i digitalne formate, Subversive traga za izgubljenim analognim vremenima što je podtema ovogodišnjeg filmskog programa. U svojem bavljenju aktualnim, gorućim problemima neoliberalne svakodnevice mnogi autori namjerno upotrebljavaju arhaične filmske tehnike (crno-bijela fotografija, "zrnatost slike", snimanje Bolex kamerom ili Super osmicom u maniri nijemog filma, te posvete zaboravljenom 35mm formatu). Autori se osvrću i na nasljeđe revolucionarne '68. (poput aktivista i videoumjetnika Jeana-Gabriela Périota), Tiago Hespanga vodi nas pak u najveću europsku vojnu bazu koja se nalazi na periferiji Lisabona, dok se Astra Taylor bavi pitanjem demokracije koje je danas više nego ikada povezano s globalnom ekonomijom. Iako je neizvjesna budućnost Starog kontinenta u fokusu ovogodišnjeg programa, donosimo i niz filmskih priča iz Latinske Amerike, SAD-a i Azije – veteran militantnog filma Fernando E. Solanas u svojem posljednjem dokumentarcu bavi se ekološkom tematikom, Roberto Minervini ispisuje povijest Crne Amerike u osvit Trumpove pobjede, dok Jia Zhangke kroz neobičan spoj ljubavne melodrame i gangsterskog filma pokazuje radikalnu transformaciju Kine u zemlju histeričnog i divljeg kapitalizma.

KP: Pored filmova koji se natječu za glavnu nagradu Wild Dreamer, predstavili ste i bogat popratni filmski program. Koji su njegovi fokusi?

Ovogodišnji popratni filmski program prije svega je u znaku dvoje filmskih ikonoklasta koji su nas nedavno napustili. Francuskoj kinematografskoj veteranki Agnès Varda posvećena je iscrpna Retrospektiva koja donosi presjek njezine 60-godišnje karijere, od niza novovalnih remek-djela do hrvatske premijere njezina posljednjeg autobiografskog dokumentarca Vardi od Agnès koji daje neprocjenjiv uvid u njezin kreativni proces. Jonasu Mekasu posvećen je ovogodišnji Hommage sastavljen od tri remek-djela eksperimentalnog dokumentarizma u kojima se iza naizgledne slučajnosti krije pomna rekonstrukcija snimaka međusobno povezanih sjećanja. Mekasovi dnevnički filmovi ujedno su i portreti njujorške underground scene 1960-ih i 1970- ih. U suradnji s Muzejom suvremene umjetnosti, Galerijom 90-60-90 i kustosicom Leilom Topić u sklopu stalnog programa Kinematografije otpora multimedijalnu instalaciju pod nazivom Beyond the Choir, predstavlja umjetnica Sabine Mikelić koju istraživanje odvodi na rodni Rab i na zanimljivu, ali često nepredvidivu suradnju s muškom klapom Krijanca. U mini-programu naziva Kluge & Khavn: žanrovski otpadnici predstavljamo nove filmove autora koje spaja isto autorsko ludilo i otpadništvo: Bamboo Dogs anarhoidnog redatelja Khavna, vodeće figure filipinskog filmskog undergrounda te Sretna lamentacija, najnoviji film Alexandera Klugea, jednog od rijetkih istinskih revolucionara njemačkog filma.

KP: O budućnosti Europe, i uže, njene ljevice u procjepu između rastućeg nacionalizma i liberalnog kapitalizma, raspravlja se i na AlterEkonomskom i Balkanskom forumu. Koje teme otvaraju ovogodišnji_e predavači_ce?

U suradnji s Centrom za ženske studije predavanja će održati istaknute feminističke autorice. Sara R. Farris govorit će o rastu broja žena u konzervativnim i nacionalističko-desničarskim pokretima unutar kojih se bore protiv prava na pobačaj i "rodne ideologije". Termin 'femonacionalizam' Farris koristi i kako bi opisala prakse iskorištavanja feminističkih ideja i jezika rodne jednakosti za širenje anti-islamističkog sentimenta. Jedna od autorica nedavno objavljenog i uskoro na hrvatski prevedenog Feminističkog manifesta za 99%, Tithi Bhattacharya razmotrit će globalni fenomen rasta pokreta i štrajkova predvođenih ženama, od Argentine i Španjolske do SAD-a i Alžira, a čiji izvor prepoznaje u isto tako globalno raširenim problemima manjka resursa u javnim servisima i izostanka socijalnih usluga. U suradnji s Multimedijalnim institutom dolazi i američka filozofkinja Jodi Dean, koja će govoriti o tome kako nas 21. stoljeće prisiljava na suočavanje s novim izborom: komunizam ili neofeudalizam. Predstavit će dvije spekulativne budućnosti i sugerirati kojim bi se putovima moglo doći do obje. Na Festival dolazi i politički ekonomist Michael Heinrich koji će održati predavanje o aktualnosti Marxove kritike političke ekonomije u 21. stoljeću. Povjesničar i pisac iz Izraela, Ishay Landa, održat će predavanje na temu globalnog porasta ekstremno desnih pokreta te fašističkoj proizvodnji mitova "o neprijatelju".

Teme političkog organiziranja i društvenog mobiliziranja u doba migracijskih tokova obradit će Sandro Mezzadra, dok će Riccardo Bellofiore, profesor političke ekonomije na Sveučilištu u Bergamu, na predavanju posvećenom Rosi Luxemburg razmotriti njezinu važnost i aktualnost za razumijevanje današnje neoliberalne faze kapitalizma, a dotaknut će se i odnosa osobnog i političkog u njezinu životu. U Zagreb dolaze i francuski filozofi i književnici, Didier Eribon, Geoffroy de Lagasnerie i Édouard Louis, koji će zajedno sudjelovati na okruglom stolu o značenju oživljavanja simbola Francuske revolucije na ulicama velikih gradova diljem Francuske te o naravi tih društvenih pokreta, kao i o aktualnom stanju zemlje pod Macronom. Geoffroy de Lagasnerie predstavit će hrvatsko izdanje knjige Misliti u lošem svijetu, u kojoj istražuje što u društvu obilježenom nasiljem i izrabljivanjem uopće znače umjetnost i kultura, dok Didier Eribon u svojoj knjizi Povratak u Reims poziva na klasni coming out.

KP: Uz poznate formate, u ovogodišnjem diskurzivnom programu izdvaja se i jedan novitet – interaktivne radionice Vizualne konstrukcije političkog osmišljene u suradnji s različitim organizacijama civilnog društva koje "krizi suvremenosti" prilaze svaka iz svog specifičnog očišta. Što donosi ta suradnja?

Svako djelovanje, napose političko, pretpostavlja kognitivno mapiranje terena ne bi li se utvrdilo koordinate u kojima se krećemo, kao i dekodiranje postojećih, naturaliziranih smjernica, da bismo kroz njihovu kritiku izbjegli stranputice koje sustav i pojedini režimi nude u pokušaju skretanja pozornosti s potencijalnih mjesta na kojima bismo mogli izvršiti transformativnu intervenciju. Konkretno, umjesto artikulacije klasnih podjela u društvu, nudi nam se promatrati svijet kroz etnicizirane i kulturizirane identitete, naizgled lišene materijalne dimenzije. Program Vizualna konstrukcija političkog pritom se nadaje kao dvostruki potez – s jedne strane, potrebno je dekonstruirati ono što nam se nudi kao normalizirana priča o svijetu, no možda je i mnogo važnije raditi na vlastitoj artikulaciji moguće alternativne stvarnosti i njezinih postulata. Civilno društvo i njegove organizacije mogu u tome djelovati kao aktualni interlokutor snova o boljem svijetu, no potrebno je neprestano kritički preispitivati uvjetovanosti samog tog polja i granice onkraj kojih civilno-društveni transformativni impuls i angažman u današnjoj konstelaciji teško prolazi.

U sklopu programa održat će se dvije radionice. Prvu radionicu vodit će filozof i publicist Boris Buden te Ivan March iz berlinske Guerrilla Foundation koja pruža podršku aktivistima i građanskim pokretima u izgradnji džepova otpora. Druga radionica stavit će naglasak na političku reprezentaciju diskursa i jezika onih migranata i migrantkinja čiji glas rijetko bez posredovanja ulazi u prostore političkog, a vodit će je Boris Buden i Sandro Mezzadra, profesor postkolonijalnih studija i političke teorije na Sveučilištu u Bologni.

KP: Ovogodišnje izdanje festivala možda je i posljednje koje se održava u kinu Europa, barem onakvom kakvim smo ga poznavali. Što zatvaranje ovog prostora znači za Subversive?

Subversive Festival je od svojeg prvog izdanja iznimno vezan uz prostor kina Europa uz koji nas vežu brojna lijepa sjećanja i njegova neizvjesna sudbina svakako nas zabrinjava. Međutim, uvjereni smo kako će ovo najstarije zagrebačko kino i dalje opstati kao kinodvorana te se nadamo da će i dalje ostati mjesto održavanja svih hrvatskih filmskih festivala, promičući na taj način pluralnost i raznovrsnost umjetničkog i edukativnog sadržaja. Kino Europa zadnjih se godina sve više okrenulo mainstream i ziheraškom repertoaru europskog art filma, tako da što se tiče programske koncepcije možda promjena uprave bude prilika i za dobrodošlo osvježenje, iako smo mi na kulturnoj sceni nekako uvijek skeptični prema promjenama. Neovisno gdje će se ubuduće održavati, Subversive Festival u svakom će slučaju nastaviti raditi svoj program u kojem su film i politička teorija u stalnom dijalogu te pokušati identificirati potencijalne estetike otpora.

Objavio/la ivana [at] kulturpunkt.hr 06.05.2019

VEZANE VIJESTI

Budućnost Europe nakon grčke katastrofe

Piše: Martina Domladovac
Izostanak široke podrške europske ljevice grčkoj Syrizi i njena konačna kapitulacija učvrstili su sumnje u mogućnost opstanka europskog projekta, zaključeno je na Subversive festivalu.

Kinematografije otpora i empatije

Piše: Luka Antonina

Fimska selekcija Subversive Festivala podcrtava zajedničke humanističke aspiracije i ukazuje na suosjećanje kao jedinstveni politički imperativ globalnog društva.

U središtu onog što ne želimo vidjeti

Piše: Ivana Pejić

Ciklus filmova Kinematografije otpora donio je radove koji oslikavaju našu svakodnevicu i suptilno upućuju na one njene točke s kojih smo skloni skrenuti pogled.