Spašavanje na moru je moralna i zakonska obaveza | kulturpunkt

Kulturoskop Intervju

<

Spašavanje na moru je moralna i zakonska obaveza

Povodom predstavljanja Arhiva bijega, projekta videorazgovora s izbjeglicama u Njemačkoj, razgovarali smo s prvom časnicom spasilačkog broda Ocean Viking Annom Katharinom Schiller.

Razgovarala: Barbara Matejčić

Foto: Sebastian Sele i Anthony Jean

  • A
  • +
  • -

Duga je povijest migracija preko Mediteranskog mora, a u novije doba, od sredine 1990-ih se povećava broj ljudi koji pokušavaju tim morskim putem doći u Europu, pogotovo njezinim najsmrtonosnijim dijelom, središnjom rutom. Kreće se najčešće iz Libije do Italije i, rjeđe, Malte. Podaci o umrlima u tom pokušaju variraju. Prema UNHCR-u od 2014. do 2020. poginulih i nestalih u Mediteranskom moru je 20 200, no zasigurno je još mnogo onih koji su bestraga nestali. 

Samo tijekom tjedan dana u listopadu ove godine neprofitne organizacije koje imaju brodove za pretragu i spašavanja na moru spasile su više od 850 ljudi od utapanja u središnjem Mediteranu. Takvih je brodova desetak, brojka se mijenja jer se neki umirovljuju, a neki novi kreću u akcije spašavanja. Među njima je Ocean Viking europske pomorsko-humanitarne organizacije SOS Méditerranée. Ocean Viking je projektiran i izgrađen 1986. kao brod za hitne slučajeve i spašavanje većeg broja ljudi, a za SOS Méditerranée plovi od ljeta 2019. pod norveškom zastavom. Dan na moru Ocean Viking košta 14 000 eura, a financira se uglavnom privatnim donacijama. Dug je 69 metara, a na njemu je 30 ljudi – članovi posade, spasilački tim i medicinsko osoblje.

Otkako je u dogovoru s Italijom na Libiji odgovornost za koordinaciju operacija spašavanja u središnjem Mediteranu, brodovi poput Ocean Vikinga praktički ne dobivaju informacije o hitnim slučajevima, već se oslanjaju na vlastitu tragalačku opremu i dojave civilnih inicijativa. Kako ta koordinacija između libijske obalne straže i talijanskih pomorskih službenika izgleda, pokazali su transkripti koje je u travnju ove godine objavio Guardian. Jutro, 2017., talijanski pomorski policajac javlja libijskoj obalnoj straži da je deset brodova u nevolji u libijskim teritorijalnim vodama. Dobivaju odgovor da je u Libiji praznik i da bi možda sutradan mogli poslati pomoć. Tog je vikenda poginulo 126 ljudi na moru. Talijanski službenici i humanitarci tvrde da je i inače libijsku obalnu stražu teško, pa i nemoguće dobiti, bio praznik ili ne. Apsurdno je da je do transkripata došlo tako što su razgovore snimali talijanski tužitelji istražujući humanitarne brodove za spašavanje na moru zbog mogućnosti da su upleteni u krijumčarenje ljudi. 

Brodovi poput Ocean Vikinga se suočavaju s raznim opstrukcijama pa tako Ocean Viking prošle godine pet mjeseci nije smio ploviti jer je inspekcija talijanske obalne straže procijenila da ne zadovoljava sve sigurnosne standarde za spašavanje. 

Anna Katharina Schiller je prva časnica i dio tima za spašavanje na Ocean Vikingu. Bila je i na drugim spasilačkim brodovima. Prethodno je studirala nautiku i fiziku te radila na komercijalnim brodovima. Slušali smo njezino izlaganje u listopadu na tribini u Berlinu, u sklopu predstavljanja Arhiva bijega, projekta videorazgovora s izbjeglicama u Njemačkoj, koji je producirala Kuća kulture svijeta te je predstavljen u suradnji s Goethe-Institutima, među ostalima, i onim u Hrvatskoj. 

Razgovarali smo online, dok je Anna Katharina Schiller na Ocean Vikingu na Siciliji čekala da se vrijeme poboljša da mogu isploviti. Smjene su takve da je uobičajeno na brodu po dva mjeseca, nekada i duže, i onda toliko na kopnu. 

KP: Nakon svake akcije spašavanja humanitarni brodovi moraju čekati na moru da im pomorske vlasti odobre iskrcavanje u sigurnu luku. Tako je u kolovozu ove godine Ocean Viking čekao odobrenje za iskrcavanje 553 preživjelih, a svakim danom čekanja se zdravstvena situacija spašenih pogoršavala. Znamo za kapetanice koje su riskirale ozbiljne kazne kada su bez dozvole uplovile u talijanske luke kako bi iskrcale iscrpljene ljude, a s druge strane je nedavno kapetan talijanskog trgovačkog broda na sudu u Napulju kažnjen godinom dana zatvora jer je 2018. predao spašene ljude libijskoj obalnoj straži. Kako se Ocean Viking snalazi u takvom kaosu? 

Među zemljama nema koordinacije spašavanja na moru tako da nakon što spasimo ljude i nama treba dugo da nađemo sigurnu luku. To se događa svakom spasilačkom brodu. Svi su obavezni pružiti pomoć unesrećenima na moru, neovisno o tome kako su se našli na moru, zašto su u opasnosti i imaju li dokumente ili ne. To nalaže Konvencija UN-a o pomorskom pravu i Konvencija o spašavanju na moru. I treba ih odvesti u najbližu sigurnu luku, ne tek u najbližu luku. Tek je tada operacija spašavanja završena. A to se ne događa. Nama ukazuju na Tripoli kao na luku gdje bismo trebali odvesti ljude, a tamo nije sigurno, na što ukazuju i izvještaji o tome što se tamo događa. Ljudi ni ne žele ići u Libiju, što bi značilo da bi ih mi onda odvodili tamo kao taoce. To ne možemo raditi. I onda tako čekamo danima na moru dok ne dobijemo sigurnu luku u Italiji u koju možemo pristati. Malta nam već više od godinu dana nije osigurala mjesto gdje bismo mogli uploviti sa spašenim ljudima. Prema Konvenciji o spašavanju na moru, kapetan broda bi trebao odlučivati o tome koja je sigurna luka. 

KP: Prema izvještajima, samo u razdoblju od 17. do 23. listopada libijska je obalna straža na moru presrela 846 ljudi i vratila ih u Libiju. Što to znači za te ljude? 

To se događa zahvaljujući tome što EU osposobljava, financira i oprema tzv. libijsku obalnu stražu kako bi zaustavila ljude koji pokušavaju doći u Europu. Tako EU zapravo outsourca nadziranje svojih vanjskih, morskih granica. Tzv. libijskoj obalnoj straži spašavanje nije prioritet, već vraćanje brodova u Libiju unatoč tome što i po izvještaju UN-a Libija nije sigurno mjesto, već su tamo izloženi zlostavljanju, seksualnom iskorištavanju i zatvaranju. I tamo ne mogu zatražiti međunarodnu zaštitu jer ne postoji taj mehanizam. Time se krši i pravo na traženje azila. A ako izbjeglice vraćate tamo gdje se suočavaju s mučenjem, nečovječnim postupanjem ili drugim kršenjima ljudskih prava, to je kršenje Ženevske konvencije o izbjeglicama. Često imamo na brodu ljude koji su rekli kako su bili zatvoreni, mučeni, pokradeni u Libiji. Na to upozoravamo već godinama. 

KP: Što mislite o tome što je spašavanje unesrećenih na Mediteranu praktički prepušteno građanskim inicijativama?

Spašavanja na moru ne bi trebala biti na građanskim inicijativama i mi tražimo da to budu institucionalne operacije temeljene na ljudskim pravima, a ne da se odvijaju u suradnji s libijskom obalnom stražom. To bi značilo da se implementira operacija spašavanja na moru koju bi Europska unija financirala i organizirala, jer ne bi bilo pošteno da se spašavanje prepusti Italiji i Malti. Također bi se spašeni ljudi trebali ravnomjerno distribuirati unutar zemalja EU jer ne možemo sav teret prebaciti na zemlje koje su na vanjskim granicama EU. Dok se to ne dogodi, bolje je da spašavanja obavlja civilno društvo nego nitko.

Foto: Sebastian Sele

KP: Što bi bilo da takvih operacija nema?  

Smrtnost na moru bi bila veća, to je sigurno. Također ne bi bilo javne svijesti o tome što se događa na moru jer smo i mi sami svjedoci, kao što prikupljamo svjedočenja ljudi o tome kroz što su prošli.    

KP: Poljski ministar unutarnjih poslova nedavno je izjavio da su na mobitelima izbjeglica na bjelorusko-poljskoj granici pronađeni materijali povezani s islamskim ekstremistima. Jeste li vi na spasilačkim brodovima ikada naišli na ikakve potvrde da bi među unesrećenima mogli biti ekstremisti?

(Smijeh.) Mi nismo policija i ne pretražujemo mobitele spašenih ljudi, a k tome svatko ima pravo biti spašen, pa i ljudi drugačijih političkih uvjerenja. Da na cesti naiđete na auto u plamenu, pomogli biste unesrećenima, a ne biste ih pitali jesu li možda fašisti. No, nikada nisam dobila utisak da se radi o ekstremistima među ljudima koje smo spašavali.      

KP: Kapetanica Pia Klemp izjavila je da je za nju spašavanje na moru dio borbe protiv fašizma. Što za vas to predstavlja? 

Za mene je to humanitarno pitanje i goli minimum onog što moramo napraviti. Također, spašavanje je i poštovanje zakona, jer što bi se dogodilo kada se ne bismo mogli osloniti na zakonsku obavezu spašavanja na moru? Moje je radno iskustvo prvenstveno na komercijalnim brodovima i važno mi je pouzdati se da će me netko spasiti ako bude potrebno.    

KP: Da se vama nešto dogodi na komercijalnom brodu ili na privatnoj jedrilici, svejedno, najvjerojatnije biste bili spašeni. Ovdje se radi o tome da zakon ne vrijedi za sve jednako i da se izbjeglice ne želi spašavati. 

Da, vjerojatno bih bila spašena, što potvrđuje da imamo neuređeno, nejednako postupanje. Kada, primjerice, dobijemo poziv od malteškog koordinacijskog centra za spašavanje, navedu nam nacionalnost ljudi koje treba spasiti. Ljepota međunarodnog pomorskog prava upravo je u tome što je univerzalno, neovisno o tome tko je u pitanju.          

KP: Na humanitarnim brodovima za spašavanje na više su ključnih pozicija žene nego što je to slučaj na komercijalnim brodovima. Carola Rackete, Pia Klemp, Madeline Habib – da nabrojimo neke koje su kapetanice. Kako to? 

Da, to je točno. Moje je iskustvo da je na komercijalnim brodovima vrlo patrijarhalna klima, dok na ovakvim brodovima nije tako i zato je žena više nego što je uobičajeno. 

Objavio/la lujo [at] kulturpunkt.hr 05.11.2021

VEZANE VIJESTI

Brisanje migrantskog iskustva

Piše: Matko Vlahović

Represija i odvraćanje ne događaju se samo na granici, već se njihovi učinci prelijevaju na institucije, društvo i svakodnevno iskustvo izbjeglica. 

Nevidljivo nasilje granice

Piše: Matko Vlahović

Oportuna nezainteresiranost institucija i šutnja šire javnosti proizvodi nevidljivi režim sadističkog nasilja i sistemskog protjerivanja izbjeglica.

Življena kultura rasizma

Piše: Josip Brković
Policijska brutalnost samo je jedan aspekt nasilja koje se provodi nad romskim zajednicama, a koji svjedoči o pogubnim učincima diskriminacije i rasizma na manjine i na društvo u cjelini.