Spekulativna utopija postradničkog svijeta | kulturpunkt

Kulturoskop Kinemaskop

<

Spekulativna utopija postradničkog svijeta

Videoinstalacija Shema stvari zamišljajući postradničku budućnost dokolice i slobode razotkriva problematična mjesta kapitalističkog društva sadašnjosti.

Piše: Glorija Mavrinac

Jennifer Lyn Morone: Shema stvari, isječak

  • A
  • +
  • -

Rad zauzima glavninu svakodnevice prosječnog čovjeka i neizostavan je u gradnji kolektivnih i individualnih identiteta, napose u zapadnom svijetu. Što bi se dogodilo da rad nestane, a kapital kao njegov produkt postane sporedna vrijednost društva? Bi li nestanak rada razmontirao kulturne identitete koje poznajemo? Višekanalna videoinstalacija američke umjetnice Jennifer Lyn Morone Shema stvari gradi konture utopijskog postradničkog svijeta, zanimajući se za svakodnevicu i iskustvo njegovih stanovnika. 

Tijekom razdoblja distopijskog booma i velike potražnje za tim žanrom, umjetnica Jennifer Lyn Morone surađujući s udrugom Drugo more u Galeriji Filodrammatica postavlja spekulativnu videoinstalaciju oprečnih, gotovo utopijskih, tematskih preokupacija. Interaktivna višekanalna instalacija, koja na trima platnima prikazuje različite kadrove istih ili povezanih filmskih situacija, realizirana je u sklopu programskog pravca Dopolavoro projekta Rijeka 2020. Scenarij za videoinstalaciju Shema stvari glavninom je nastao na dvodnevnim radionicama pisanja priče, koje je u lipnju 2019. godine organizirala udruga Drugo more.  S obzirom na to da se i sama godinama bavi problemom pojedinca u suvremenom svijetu rada, autorica tematske preokupacije videoinstalacije ostvaruje unutar okvira programskog pravca pa razmatra odnose tehnologije i rada, pojedinca i društva te otvara pitanja budućnosti rada i posljedica njegovih mijena u svijetu ubrzanih tehnologija. 

Mjesto i vrijeme radnje te motivsko uporište bliski su postulatima spekulativne fikcije čija je intencija oblikovati svijet budućnosti po nečemu različit od onoga u kojem živimo. Žanr ne izokreće stvarnost u potpunosti pa funkcioniranje prikazanog svijeta ostaje uglavnom onakvo kakvim ga konzumenti poznaju. Prema tome, spekulativna fikcija predstavlja stapanje dviju oprečnih spoznajnih perspektiva: dokumentarističkog pristupa i projicirane, u distopijama zastrašujuće, a u utopijama poboljšane, budućnosti. Radnja Sheme stvari odvija se u 2028. godini, a videoinstalacija postradničku Rijeku, kao lokus s uporištem u realitetu, prikazuje u dokumentarističkoj i analitičkoj maniri. Time se postiže jedan od zahtjeva spekulativne fikcije - ostaviti prostor sigurnoj čitateljskoj / gledateljskoj poziciji kako bi predviđena budućnost bila lakše zamisliva. 

Spekulativna fikcija nužno podrazumijeva sredstvo diferencijacije u odnosu na svijet u kojem živimo, odnosno element suprotan postojećoj stvarnosti i nepoznat konzumentu. Horizont gledateljskih očekivanja u videoinstalaciji Shema stvari narušava se i propituje nestankom, odnosno preoblikom rada i seciranjem svakodnevice nekolicine likova koji u dokolici rade ono što ih doista zabavlja. S obzirom na to da kapital nije primarni interes postradničkog društva, protagonisti intelektualne resurse koriste isključivo za postizanje općeg dobra pa primjerice osmišljavaju projekte koji pospješuju ekološki prihvatljivu proizvodnju. Navedeni likovi nisu klasično oblikovani, a izostanak psihičke motivacije otvara prostor strategijama alegorizacije koje tipizirane likove formiraju simbolima novih svjetonazora. 

Mozaična struktura ostvaruje dinamičnost radnje pa prikaz spomenutih svakodnevica presijecaju scene koje doprinose ostvarenju željene dokumentarističke potke videoinstalacije. Riječ je o scenama dječjih radionica na temu rada nastalih u predpostradničkom, dakle našem, svijetu te scenama fiktivnih intervjua s građanima postkapitalističke Rijeke. Dok potonje funkcioniraju kao svojevrsna deskripcija novih sustava, prikazi svakodnevice, evokacijom iskustava likova u svijetu instalacije i fokusom na njihove probleme, nude pounutrašnjen prikaz novonastalog svijeta. Ovakva struktura iziskuje aktivnog gledatelja koji će povezivanjem fragmentarnih dijelova složiti cjelinu postradničke zbilje. U nekim dijelovima gledatelj je uvučen u struju glasova koji izvikuju niz neformalnih diskursa temeljenih na konzumerističkim i materijalističkim žudnjama. Riječ je o eliptičnim rečenicama kao što su "Kupnja." ili "Prodaja.", pri čemu se glasovi vrlo brzo pretvaraju u buku pa gledatelji više ne mogu raspoznati značenja riječi. Ovime videoinstalacija potkopava preoznačeni svijet konzumerizma, zaglušujuću buku medijskih informacija i reklamnih sadržaja te promiče antikapitalističke vrijednosti udaljene od materijalističkih nastojanja. 

Baš kao u distopijskoj fikciji, videoinstalacija postavlja čitavu lepezu novonastalih institucija, kao što su Centar za traženje smisla, Centar za dobrodošlicu ili Ministarstvo dobrobiti, o čijem radu saznajemo iz deskripcijskog sloja videoinstalacije. Rad nije u potpunosti nestao pa dobrovoljci mogu raditi neplaćen posao za opće dobro, a kapital za osiguravanje temeljnih životnih potreba osigurava Centar za dobrodošlicu koji građanima isplaćuje novac za stambeno pitanje i osnovne životne namirnice. 

Videoinstalacija ne postavlja jednostranu, plošnu karakterizaciju mase pa prikazuje perspektive nostalgičnih za radom koji, gubitkom svih slojeva sebstva osim onih vezanih za posao, parodiraju svijet modernog rada u kojem živimo. Nostalgičari su u predpostradničkom društvu čitavo vrijeme provodili radeći pa ne pronalaze smisao u izokrenutim kulturnim obrascima postkapitalističkog svijeta i promjeni vrijednosnih sustava. Autorica se poigrava tipiziranim likom nekadašnjeg biznismena koji, rezigniran i melankoličan, odlazi u Centar za traženje smisla potražiti - smisao. Djelatnica Centra sugerira mu volontiranje u azilu i bavljenje hobijima što čovjek smatra uvredljivim i nesrazmjernim svojim kompetencijama. Tijek razgovora otkriva kako u epohi rada nije ostvario prijateljske i ljubavne, a potpuno je zanemario obiteljske odnose. Suprotno tome, međuljudska iskustva imperativ su građana utopijske postradne epohe u kojoj rad ima smisao samo ako pospješuje napredak pojedinca ili kolektiva.

Oblik rada našeg doba sagledan je kao nefunkcionalan i indoktrinirajuć, a ovakvu idejnu potku afirmiraju i scene dječje radionice u kojima djeca govore iz perspektive odrastanja u našem svijetu – svijetu rada. Njihov razgovor s odraslom ženom, vjerojatno psihologinjom, temeljen je na ključnom pitanju spekulativne fikcije "Što bi bilo kad...?" pa možemo pretpostaviti da su dječje radionice narativni okidač cjelokupne priče. Predpostradnička djeca oblik rada njihovih suvremenika, odnosno nas, doživljavaju ograničavajućim, a njegovu eventualnu preobliku označavaju slobodom. U toj bi se slobodi velik broj djece bavio umjetnošću ili nekom humanističkom znanošću, no zbog njihovog inferiornog položaja u kapitalizmu i platežne neravnopravnosti u odnosu na društvene znanosti, djeca epohe rada ipak se odlučuju za rad plaćenijih zanimanja, a umjetnost i humanistička nastojanja ostavljaju prostoru mašte. Ovakve tematske preokupacije stvaraju negativnu konotaciju spram vrednovanja rada novcem, što pak postulira ideju da takav ustroj stvara utišana i nekreativna sebstva zarobljena tim istim radom.

Videoinstalacija zadire duboko ispod površine oblika rada koji živimo i nastoji rasvijetliti kapitalističke mehanizme koji proizvode kulturne, a napose rodne imaginarije. Iako je društvo budućnosti odmaknulo sustavima proizvođačima zaoštrenih binarnih opozicija koji njeguju relaciju podređenost / nadređenost, patrijarhat je svoje zasade postavio i u naizgled utopijskim svjetonazorima što se očituje u liku građanke postradničkog društva koja želi prekinuti trudnoću. Usprkos donesenoj odluci, njezin se partner protivi pobačaju predlažući joj ostavljanje djeteta u jednoj od novoformiranih institucija odgajanja djece umjesto roditelja. Žena ne osjeća potrebu za podređivanjem tijela trudnoći i pronalazi druge, tome oprečne, svrhe ostvarivanja te naglašava kako partnerovim i društvenim pritiscima unatoč, ne želi majčinstvo. Razmatranje pobačaja prikazano je iz ženske perspektive čime se potkopavaju mehanizmi svođenja ženskog tijela na reproduktivnu ulogu i stvara se protunaracija dominantnom patrijarhalnom diskursu koji je svojim uplivom narušio utopijsku viziju budućnosti. 

U spekulativnom svijetu videoinstalacije Shema stvari stvarnost i budućnost počinju se činiti relativnima, a poigravanje prošlošću, pamćenjem i projiciranom budućnošću, kao i preplitanje koncepta rada s individualnim i kolektivnim identitetima, razotkrivaju problematična mjesta kapitalističkog i konzumerističkog ustroja društva koja bi i utopijskom preoblikom rada bila teško zaliječena. Videoinstalacija, alegorizacijom likova, postulira ideju da oblik rada koji poznajemo proizvodi nekreativne zarobljenike identiteta svedenih na vlastito zaimanje i profit koji njime ostvaruju. S druge strane, utopijska budućnost preoblike rada pojedincu otvara mogućnosti poboljšanih međuljudskih odnosa, kolektivne produktivnosti i lišenosti društvenih normativa. Rijeka kao toponim s izvanfikcionalnim realitetom postaje novoformirani postradnički grad izokrenutih kulturnih obrazaca u odnosu na one današnje, a konstruiranje imaginarija postkapitalističkog kolektiva zasnovanog na dokolici i slobodi pojedinca oblikuje protunarativ kapitalističkim imperativima, odnosno sublimnoj moći kapitala u suvremenom društvu.

 
 
Objavio/la hana [at] kulturpunkt.hr 09.09.2020

VEZANE VIJESTI

Ja, Poduzeće!

Piše: Bernard Koludrović

Kroz JLM Inc., Jennifer Lyn Morone ukazuje na mogući smjer razvoja korporativnog prava koji će postupno ukidati koncept ljudskih prava kakav danas poznajemo.

Umjetnička konstrukcija otvorenosti grada

Piše: Glorija Mavrinac
Prodirući u riječki javni prostor, umjetničke intervencije tematiziraju deurbanizaciju, turistifikaciju i depopulaciju te otvaraju pitanja o njihovom utjecaju na kolektivnu svijest o gradu.

Rad u nestanku

Piše: Hana Sirovica
Automatizacija je tehnološki i društveni proces koji transformira "svijet rada", a pritom otvara i brojna pitanja o budućnosti umjetnosti i umjetničkog rada.