Splav kao mogućnost nastavka svijeta | kulturpunkt

Kulturoskop Kritika

<

Splav kao mogućnost nastavka svijeta

Radom Transocean 8 umjetnik Tin Dožić je istodobno oprostorio posvetu sjećanju na putovanje splavi od Zagreba do Siska te oblikovao odu ideji o mogućnosti putovanja.

Piše: Bojan Krištofić

Foto: Petra Travinić i Bojan Koštić / AK galerija / Facebook

  • A
  • +
  • -

U svojoj natuknici kraj imena Andreja Tarkovskog u Filmskom leksikonu Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža (Gilić, N. i Kragić, B. (ur.); Zagreb, 2003.) Tomislav Brlek piše: "Narativnu strukturu [svojih filmova, op.a.] uvijek zasniva na arhetipskom modelu putovanja, koje se ostvaruje kao fizičko i duhovno kretanje kroz prostor i vrijeme, materijalnu zbilju i mentalne predodžbe, kroz neprestano suočavanje s nužnošću tumačenja doživljenog i viđenog." Poželjevši pisati o recentnoj samostalnoj izložbi Transocean 8 Tina Dožića, zagrebačkog suvremenog umjetnika mlađe generacije, premijerno održanoj u Atelijerima Koprivnica, nisam, naravno, slučajno posegnuo za Tarkovskim. Citiram po sjećanju također Francisa Bacona, engleskog kasnorenesansnog (doba što je Tarkovskom bilo jako blisko!) empirističkog filozofa, s tvrdnjom da je središnja svrha svih putovanja obrazovanje.

I pustolovina, dalo bi se dodati. Arhetipsko shvaćanje putovanja kao potrage za raznovrsnim znanjima i iskustvima, novim spoznajama – za, na kraju krajeva, i samospoznajom –  zasigurno nije u potpunosti primjenjivo na sad već više nego stoljetnu komodifikaciju putovanja od strane i dalje rastuće industrije turizma i godišnjih odmora. Velim: i dalje, jer globalna pandemija koronavirusa jest uzrokovala razmjerni zastoj i odavno nepoznat diskontinuitet u planetarnim turističkim rutama; ipak, taj prekid nije bio dovoljno temeljan da bi suštinski promijenio bit stvari, a ta je kako putovanja posve izvan turističkih mreža danas više nisu sasvim jednostavno izvediva, pogotovo na duže staze i za mnoge ljude koji žive na različitim deprivilegiranim pozicijama. Ipak, i još jednom ipak – iznenadna masovna ograničenja kretanja, koja od prošlog ranog proljeća u većoj ili manjoj mjeri nastavljaju trajati, većinu su ljudi potakla da, ako ništa drugo, možda prvi put stvarno promisle samu svoju potrebu za putovanjem, za izmicanjem iz prostora svog stalnog boravka, za svojevrsnim bijegom s mjesta svakodnevnog života, za, ustvari, konkretnom, vidljivom promjenom i za materijalnim, sasvim jasnim ostvarivanjem i uživanjem osobne slobode, njenog istinskog prostora, što se vrlo čvrsto manifestira u mogućnosti putovanja.

Dakako, takva se potreba ujedno može shvatiti kao metafora za nužnost dostizanja novih, neotkrivenih stadija osobnog razvoja čovjeka, što vrlo često podrazumijeva nerijetko i neosviještenu želju za prevladavanjem ograničenja koja ga koče, bilo da su pounutrena ili izvanjska, za nadvladavanjem sebe sama, za osjećanjem cjeline veće od sebe i od zbira svojih dijelova. Ukratko, težnju prema određenom transcendentnom iskustvu, koje ne mora neophodno biti metafizičke prirode, ali bi trebalo biti emancipirajuće, oslobađajuće. Takvo putovanje pak ima mnogo veze s Brlekovim tumačenjem filmova Tarkovskog, a takva su se očekivanja od mogućnosti putovanja po svoj prilici vrzmala glavom Tina Dožića kad je s prijateljima pripremao rad Transocean 8, izložen u koprivničkoj AK galeriji od 17. travnja do 1. svibnja.

Kako u tekstu prateće knjižice ističe Tanja Špoljar (koja je izložbu kurirala s umjetnikom Bojanom Koštićem, dok dopadljivi dizajn knjižice i većinu fotomaterijala AK galerije potpisuje Petra Travinić), Transocean 8 je 2020. izvorno producirala sisačka Gradska galerija Striegl, u sklopu "pandemijskog" projekta Radical Now. Neformalni umjetničko-dizajnerski kolektiv M28 (čiji je Dožić član) za njega je osmislio digitalnu platformu namijenjenu internetskom plasiranju radova nastalih tijekom trajanja projekta, čiji je cilj, između ostalog, bio ponuditi novo viđenje sadašnjeg stanja Željezare Sisak, Naselja Caprag, Parka skulptura i drugih važnih sisačkih (sub)urbanih točaka što vape za svježim osmišljavanjem svojih javnih prostora i reinterpretacijom svojih identiteta. Nesumnjivo, pored ovih točaka – preciznije bi bilo reći: uokolo njih – grad Sisak izvorno određuje ušće rijeke Kupe u Savu, plovnost Save za veće brodice i brodove upravo od točke na kojoj se nalazi, a time i prirodna usmjerenost života grada na te dvije rijeke, prvenstveno Savu, koja prolazi kroz centar grada. Sisačka djeca i mladi svoja djetinjstva, tinejdžerska i adolescentska doba provode na svojim rijekama, a ako su iz svoga grada otišli, duž njegovih mu se rijeka najčešće vraćaju, pa se tako Dožić s frendom Svenom Sorićem, rođenim Siščaninom i članom M28, i Jasenom Vodenicom odlučio otisnuti na putovanje na splavi od Zagreba do Siska, dok im je još nekoliko prijateljica i prijatelja pripomoglo u pripremi i foto- i videodokumentiranju početka puta. Putovanje je poduzeto s 28. na 29. srpnja 2020. i nije dovelo do pristajanja u samom Sisku, već je završilo samo malo više uzvodno, na obali Save, kraj sela osebujnog imena Tišina Kaptolska. To zvuči spiritualno samo po sebi na način za kojim su možda tragala trojica prijatelja, što se provlači kroz nazive mnogih mjestašca razasutih tim dijelom Posavine, još uvijek razmjerno nepoznatim stanovnicima većih naselja i gradova, a dovoljno dostupnim za lako pružanje doživljaja zaista zaboravljenog prostora. Špoljar jednom rečenicom sažima prepoznatljivu atmosferu ovog putovanja: "Pothvat kao da je izašao iz dječjih maštanja o avanturi: tri prijatelja, splav i bijeg iz civilizacije."

Dječački, no i djevojački (dovoljno je prisjetiti se primjerice potresne Duge Dinka Šimunovića) pokušaj bijega od civilizacije, od "dobrog odgoja", od ukalupljivanja u uloge unaprijed pripremljene od strane (malo)građanskog društva, jest iskonska potreba koja redovito prethodi odrastanju u vladajućem kontekstu (post)industrijskog doba i automatizirane privrede i života, gdje svako vrijeme što se navodno neproduktivno "troši" ne samo da se smatra luksuzom, već sama činjenica neminovne mogućnosti njegovog postojanja izaziva zazor, pa čak i strah, otpor. Neugasiva potreba za iskustvom "beskorisnog" vremena i s time povezanim, drugačijim doživljajem međuljudskih, ali i čitavih biosfernih odnosa, nerijetko artikulirana modelom putovanja kao intuitivnim, spontanim načinom njihovog ostvarivanja, jedna je od velikih, arhetipskih tema moderne i postmoderne književnosti i drugih grana umjetnosti, pri čemu je čest motiv upravo putovanje rijekom na splavi, čamcu ili brodu.

Recimo, u najužoj vezi s radom Transocean 8 Dožića i prijatelja su prijelomni dugometražni igrani film Wernera Herzoga Aguirre, gnjev Božji (1972.), njegova prva suradnja s Klausom Kinskijem; zatim roman Marka Twaina Pustolovine Huckleberryja Finna (1884./'85.) te jedan od najpoznatijih postjugoslavenskih romana, Tvoj sin Huckleberry Finn Bekima Sejranovića (2015.), svojevrsna parabola Twainovog izvornika, smještena u poslijeratni, posttranzicijski tok vječne rijeke Save. Herzogov klasik Novog njemačkog filma zaokružen je mišlju, insceniranom plovidbom na splavi, kako potpuna sloboda podrazumijeva potpunu osamljenost. Lope de Aguirre, fanatični španjolski konkvistador i osvajač-u-pokušaju porječja Amazone, kojeg tumači Klaus Kinski, nastojeći istom fanatičnošću osvajati filmski prostor, u završnici na splavi što više ne plovi, nego pluta najvećom zemaljskom rijekom, ostaje posve sam, dok virtuozna kružna kamera prati kako po splavi počinju skakutati razulareni majmuni. U tom trenutku, Aguirreova – ergo europska ili Zapadna, a možda i korijenski ljudska – žudnja za osvajanjem, pokoravanjem i posjedovanjem, razotkriva se poput patetične tlapnje. Unutar svjetonazora ostvarenog ovim filmom, ljudski život nema ni po čemu važnije značenje od života instinktivno obijesnih majmuna što pristižu na splav, niti od života čitave prašume, odnosno same rijeke – na razini prirodnih zakona, smrti zapravo nema, postoji samo jedan cjeloviti, jednakovrijedni život u neprestanoj promjeni.

Zemaljsko razdoblje antropocena, kojim se u svom radu Dožić izrijekom bavi, po svoj prilici započinje tzv. velikim zemljopisnim otkrićima, tj. dobom kada se odvija Aguirreova priča, pri čemu Dožić, u skladu sa svojim svjetonazorom i vremenom, "prirodi" ili biosferi pristupa a priori s respektom, pa putovanje njega i prijatelja, naravno, nema ni blizu slično polazište kao Aguirreovo, ali je također prvenstveno potraga za slobodom. Na tragu življenja prirode, što je neizbježno kontekst postojanja i ljudskog života, suvremeno shvaćanje slobode možda je i put prema nadrastanju "grijeha očeva" ili eksploatacijskih i kolonijalističkih politika starijih generacija. Time dolazimo do Pustolovina Huckleberryja Finna, gdje ploveći Mississippijem dječak Huck istodobno bježi od nasilnog i pohlepnog oca pijanca te agresivnih stega južnjačkog malograđanskog društva, čiji ga stupovi kao otpadnika pod svaku cijenu žele "pripitomiti", dok odbjegli rob Jim putuje prema najosnovnijoj mogućoj slobodi – da više ne bude tuđe vlasništvo. Znakovito je što Jimu uspijeva postati oslobođenim čovjekom, dok je Huck, protivno svojoj volji, naposljetku vraćen u sigurno okrilje građanske zajednice, gdje nastavlja maštati o sljedećem bijegu do kojeg najvjerojatnije neće doći – ili je takav bijeg unaprijed osuđen na neuspjeh. Povijesno gledano, Jimovim uspješnim bijegom počinje dug put afroameričke zajednice SAD-a prema slobodi, koji ni dan-danas nije završen, dok Huckova žudnja za utopijskim prostor-vremenom, u kojem nije prisutna organizacija života podređenog beskrajnoj proizvodnji dobara i usluga, usprkos brojnim pokušajima tijekom 20. stoljeća, ostaje suštinski neispunjena.

U romanu Tvoj sin Huckleberry Finn se raskorak između žuđenog i mogućeg seli u unutrašnji život osobe, a odnos između oca i sina prelazi u prvi plan, te mirenje s izvjesnošću očeve smrti postaje prvenstvenim preduvjetom odrastanja i nasljeđivanja uloge u nastavku postojanja svijeta, čemu putovanje rijekom pruža uvjerljivi romaneskno-pikarski okvir. Pothvat Dožića i ekipe, kao i putevi Aguirrea, Jima i Hucka te Matorog, Crnca i sina-pripovjedača, bili su, relativno promatrano, predodređeni na neuspjeh u smislu dostizanja materijalnog cilja, ali su redom svi, a posebno posljednji, čiji je epilog izložba, ispunili poantu svojevrsnog gubitka nevinosti svojih protagonista, pruživši im iskustvo spoznaje neostvarivosti bijega od iskvarenog svijeta rastrganog umjetnim proturječnostima te osvješćivanja eskapizma kao neupitne, čiste fikcije.

Međutim, inspirativni je paradoks u tome što baš osvješćivanje fikcije eskapizma tom ljudskom stanju pruža imanentnu vrijednost. Mada potpuni bijeg, kao ni potpuna sloboda, nisu ostvarivi – niti bi trebali biti, jer prema Aguirreovom primjeru završavaju i apsolutnom autodestruktivnom izgubljenošću – svako izmaštavanje bijega pripovijedanjem, izvođenjem, prikazivanjem ili tek naslućivanjem putem umjetničkih ostvarenja, doprinosi propuštanju utopijskog prostor-vremena u ljudsku i širu stvarnost. Upravo zbog toga je na izložbi u Atelijerima Koprivnica Transocean 8 rad imenovan po samoj splavi imalo smisla postaviti samo tako kako jest, po principu ready-made predmeta i sirovog dokumenta. Rad nije tretiran kao performans naknadno zamišljen za medij videa, niti kao videoinstalacija u galerijskom prostoru, premda posjeduje karakteristike svih tih pristupa. Odlučivši se za postavljanje kućišta splavi u praznom hodniku Atelijera Koprivnica, koje je visjelo sa stropa pomoću užadi što se inače koristi za pomorske ili alpinističke čvorove, te same splavi, rasprostrte nenapuhane u glavnoj sobi galerije, Tin Dožić je putovanju što ga je poduzeo s prijateljima podigao ready-made spomenik.

Indikativno je što je umjetnik izbjegao projiciranje bilo kakve vrste dokumenta samog putovanja – unutar kućišta splavi bio je instaliran maleni televizor na čijem se ekranu, vireći kroz rupu u kućištu, mogla vidjeti crno-bijela snimka priprema za plovidbu na obali rijeke, prije nego što su porinuli splav. Nastavno na to, na površini ispuhane splavi bio je postavljen digitalni televizor većeg formata, koji je prikazivao snimke u boji površine rijeke te podvodnog biljnog i životinjskog svijeta, s ignoriranjem svih tragova ljudskih radnji pored, naravno, samog snimanja (snimke u boji, urađene smartphoneom, svojom stilizacijom podsjećaju na mnogobrojne kadrove u filmovima Tarkovskog, gdje voda čisto protječe kroz različite materijalne prepreke, apostrofirajući svojim tekućim elementom redateljevo karakteristično osjećanje filmskog vremena, kao u Stalkeru, Nostalgiji i drugim filmovima). Zazirući, dakle, od prikaza samog putovanja, usmjerivši se na sve što mu je izravno prethodilo te na ono što je poslije pristajanja ostalo, Dožić je istodobno oprostorio posvetu sjećanju na putovanje – zbog čega izloženi ready-made predmeti imaju karakter spomenika – te oblikovao odu ideji o mogućnosti putovanja, kao smjerokazu prema sudjelovanju u nastavku postojanja svijeta. Posvetu samoj splavi kao mogućnosti nastavka svijeta, nositeljici vjere u izvjesnost njegovog produžetka.

Objavio/la lujo [at] kulturpunkt.hr 12.05.2021

VEZANE VIJESTI

Biljke naše svagdašnje

Piše: Tihana Bertek

Zbog odluke da se naglasak stavi na samu reprezentaciju, a ne politike reprezentacije, nije ostvaren puni potencijal inače sasvim korektne izložbe Umjetnički život biljaka.

Opstat će samo vodeni medvjedići

Piše: Tihana Bertek

Radovi izloženi u sklopu Touch Me festivala decentriraju čovjeka i istražuju potencijale ideje da se živa bića protežu i izvan čvrstih granica svog organizma.

Tradicija u otporu distopiji

Piše: Bernard Koludrović

Distopijski sadržaj izložbe Oprema za preživljavanje u antropocenu Maje Smrekar upućuje na odgovornost vladajuće ekonomske za globalnu ekološku devastaciju.