Spomenici liberalnom kompromiserstvu | kulturpunkt

Spomenici liberalnom kompromiserstvu

Memorijalno izjednačavanje svih žrtava Drugog svjetskog rata u natječaju Ministarstva branitelja i HDLU-a dio je revizionističkog konsenzusa hrvatskih i europskih političkih elita.

Piše: Lujo Parežanin

FOTO: Dinko Dunačić

Jedan od jasnijih znakova političkog jačanja nove desnice i krize legitimiteta liberalnih elita nedvojbeno je širenje povijesnog revizionizma, koji diljem Europe sve slobodnije i lakše pristupa društvenom i medijskom mainstreamu. Osobito se to odnosi na postsocijalistička društva upropaštena navodnom demokratizacijom koju je nekoć obećavao danas evidentno prazni horizont takozvane tranzicije. Antikomunistička histerija koju tamo (i ovdje) raspiruju (novo)desničarski politički piromani, dijelom omogućena i kukavičkom logikom liberalnog antitotalitarizma, pokazuje se snažnim okvirom za usmjeravanje egzistencijalnih frustracija iznevjerenih građana, a njoj se kao vjerna i logična pratnja pridružuju rasizam i islamofobija kao produkti eksploatacije straha od izbjeglica s Bliskog Istoka.

Osobito zabrinjavajuć i bizaran primjer institucionalno legitimiranog revizionizma je izložba Arheologija otpora: otkrivanje zbirki kulturne opozicije u socijalističkoj Hrvatskoj koja se održavala od listopada do prosinca u auli Hrvatskog državnog arhiva u Zagrebu, a ove je veljače započela svoje osječko gostovanje, također u Državnom arhivu, koje će trajati do sredine travnja. Kao što smo već pisali, izložba je to koja podvođenjem pod kategoriju "kulturne opozicije" svega što se ne uklapa u karikaturalnu sliku jugoslavenskog sustava koju projiciraju njezini autori negira njegova emancipatorna dostignuća i relativizira ustaštvo i nacizam. No ono što je također poučno u priči o toj izložbi jest činjenica da ona nije proizišla iz nekog ekscentričnog angažmana desnog dijela naše "akademije", nego joj je direktno kumovao europski liberalni okvir izjednačavanja "svih totalitarizama", formaliziran u dokumentima poput Rezolucije Vijeća Europe 1096 o uklanjanju naslijeđa bivših komunističkih totalitarnih sustava, Rezolucije Vijeća Europe 1481 o potrebi međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima i Rezolucije Europskog parlamenta o europskoj savjesti i totalitarizmu. "Povodom 25 godina pada Berlinskog zida", doznajemo u katalogu izložbe, "Europska komisija odlučila je 2014. godine u okviru znanstveno-istraživačkog programa Obzor 2020 ponuditi projektnim prijaviteljima iz istočne Europe temu 'Promišljena (društva)-4-15: Kulturna opozicija u bivšim socijalističkim državama'." U sklopu tog je programa financiran međunarodni projekt – predvođen ni manje ni više nego Mađarskom akademijom znanosti i umjetnosti – predstavljen Arheologijom otpora.

Najnoviji doprinos jačanju revizionizma u Hrvatskoj je Natječaj za likovno rješenje spomen-obilježja za groblje žrtava iz Drugog svjetskog rata i poslijeratnog razdoblja, za koji možemo zahvaliti Ministarstvu branitelja Republike Hrvatske, koje je Natječaj raspisalo, i Hrvatskom društvu likovnih umjetnika, koje je iz nekog razloga procijenilo da je je dobra ideja da ga provede. Natječaj je objavljen 21. ožujka, a u tekstu doznajemo da je "cilj podizanja spomen-obilježja na primjeren, dostojanstven, čitak i jedinstven način odati počast žrtvama svih totalitarnih režima Drugog svjetskog rata i poslijeratnog razdoblja". Nakon ove vrlo apstraktne smjernice, u sljedećem paragrafu doznajemo da su svrha i konačni cilj (kakav je onda ovaj prethodni?) "podizanje spomen-obilježja koje bi svojom pojavnošću kao svojevrsni podsjetnik omogućilo očuvanje sjećanja na stradale žrtve i otelo ih vremenu zaborava. Predviđa se brža godišnja dinamika provedbe podizanja spomen-obilježja na različitim lokacijama diljem Hrvatske. Procjenjuje se da u Republici Hrvatskoj postoji veliki broj lokaliteta masovnih i pojedinačnih grobišta žrtava Drugog svjetskog rata i poslijeratnog razdoblja."

Bizarna neodređenost ovih smjernica približava ih domeni besmislica – doznajemo tako da spomen-obilježje treba, nevjerojatno, biti spomen-obilježje (da "svojom pojavnošću kao svojevrsni podsjetnik treba omogućiti očuvanje sjećanja") te da se zapravo radi o generičkom radu koji će se postavljati na svim lokalitetima stradanja u Drugom svjetskog ratu i poraću. No koji kontekst i koncepcijska smjernica da se uopće ponude u natječaju koji omogućuje da se pod isti znak, primjerice, podvedu žrtve fašističkog terora i nastradali pripadnici fašističke vojske i režima? Kako da takav natječaj ne završi u grotesknoj apstrakciji kao odjeku Tuđmanove revizionističke politike tzv. "nacionalne pomirbe"? Kategorija "žrtava svih totalitarnih režima Drugog svjetskog rata" pritom je sporna ne samo zbog načelnog izjednačavanja komunizma i fašizma, nego i zato što na ovim područjima tijekom rata nikakvog režima osim onog fašističkog nije ni bilo. Umjesto fingirane neutralnosti brige za sve žrtve, dakle, između redaka natječaja nazire se jedna daleko zlokobnija funkcija koju je na primjeru španjolske memorijalne plastike svojedobno pojasnio arheolog Xurxo Ayán Vila. Sudjelujući u simpoziju Baština odozdo posvećenom kritičkom shvaćanju arheologije, povijesti umjetnosti i baštine, Ayán Vila je kao primjer revizionističke memorijalne plastike koja služi brisanju spomena na republikanske borce posebno istaknuo upravo "neutralna" spomen-obilježja posvećena "svim žrtvama" Španjolskog građanskog rata.

Oprez prema stvarnom smislu natječaja Ministarstva branitelja iskazao je i umjetnik i arhitekt Antonio Grgić, član Udruženja hrvatskih arhitekata koje je ovaj natječaj za razliku od HDLU-a odbilo provesti. Osim što je i sam autor više urbanih plastika u Republici Hrvatskoj, Grgić je trenutno na doktorskom studiju Instituta za teoriju arhitekture, povijest umjetnosti i kulturne studije Arhitektonskog fakulteta Tehničkog sveučilišta u Grazu, a tema njegovog doktorskog rada su upravo spomenici koje posmatra kroz prizmu filozofije, socijalne psihologije, antropologije, teorije arhitekture i povijesti umjetnosti. "Spomenici mogu biti točke mira u javnom prostoru, mjesto pomirbe, ili pak mjesto sukoba", napominje Grgić. "Zrela i odgovorna društva koriste spomenike kao oruđa društvenog pomirenja, posebno u slučajevima kada je društvo tako podijeljeno kao što je to naše. Nemoguće je iz teksta ovog natječaja decidirano iščitati njegove ciljeve, no s obzirom na pozadinu čitave priče čini se da cilj ovog natječaja nije pomirenje. Prije mi se čini da sa ideološkom instrumentalizacijom spomeničkih praksi podgrijavamo jedan kontinuirani građanski rat u našem društvu, rat koji odgovara jednom dijelu političkog spektra koji ovisi o njemu i njegovom stalnom podgrijavanju", smatra Grgić i upozorava da će "kompromiserstvo trenutne političke elite koja dopušta takvu situaciju doći na naplatu svim građanima Republike Hrvatske."

Toksična praznina revizionističkog kompromisa u slučaju ovog je natječaja vidljiva i iz priloženih uvjeta i programa, u kojima se prijaviteljima ne daju nikakve konkretnije informacije o temi radova niti im se nude smjernice van onih tehničkih. No od ideološke jezgre ovog natječaja koju je iz konteksta lako naslutiti možda je zanimljiviji njegov formalni legitimacijski okvir, zato što nas podsjeća na to da relativizaciju i revitalizaciju fašizma ne dugujemo nekim podivljalim desničarima s europske periferije, nego slijepom antikomunizmu liberalnih elita – kako europskih, tako i domaćih. Jer zakonska je osnova Natječaja Zakon o istraživanju, uređenju i održavanju vojnih groblja, groblja žrtava Drugog svjetskog rata i poslijeratnog razdoblja, izglasan u prosincu 2012. za vrijeme SDP-ove vlade kao kukavička zamjena za HDZ-ov Zakon o pronalaženju, obilježavanju i održavanju grobova žrtava komunističkih zločina nakon Drugog svjetskog rata.

Kao i ovaj natječaj, aktualni se zakon poziva na spomenutu Rezoluciju Vijeća Europe 1481 o potrebi međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima i Rezoluciju Europskog parlamenta o europskoj savjesti i totalitarizmu. Njemu, primjerice, dugujemo postojanje Povjerenstva za istraživanje, uređenje i održavanje vojnih groblja, groblja žrtava Drugog svjetskog rata i groblja poslijeratnog razdoblja, o čijem je revizionističkom angažmanu još za vrijeme SDP-a pisao Hrvoje Šimičević. Štoviše, Matićevo je Ministarstvo branitelja još 2013. godine raspisalo natječaj kakav danas serviraju Ministarstvo i HDLU, "temeljem kojeg je odabrano rješenje koje je realizirano na tri lokacije, no od daljnje primjene odabranog rješenja se odustalo temeljem zaključka Povjerenstva", kako doznajemo u programu njegove nove inačice. Na neki način je potpuno primjerena slučajnost da je prvo spomen-obilježje izgrađeno temeljem SDP-ovog zakona ono na području Tupala – Sinca koje je 2013. postavljeno u znak sjećanja "na 15 žrtava komunističkog režima ubijenih u rujnu 1946. godine". Socijaldemokratsku su vjernost kompromisu svojim dolaskom i otkrivanjem spomenika iskazali tadašnji predsjednik Sabora Josip Leko i ministar Matić, koji je tom prigodom na sljedeći način najavio spomenuto rješenje od kojeg se u međuvremenu odustalo: "Kao što su crni obelisci obilježja mjesta žrtava zločina tijekom Domovinskog rata, tako će ubuduće kocke s ulazom koji stvara dojam klaustrofobične bezizlaznosti predstavljati na više od stotinu mjesta osudu zločina totalitarnih režima, kako komunističkog tako i ustaškog."

Ukratko, novi natječaj Ministarstva branitelja i HDLU-a ni po čemu se ne otklanja od liberalnog mainstreama – on samo nastavlja revizionističku pripovijest koja je u temelju hrvatskog nacionalnog projekta. Kao što vidimo, ta se pripovijest nije mijenjala ni tijekom vladavine liberalne ljevice koja u zadnje vrijeme, srećom, konačno plaća danak beznadnosti svoje politike. A da će umjetnici pritom držati ljestve vladajućim elitama dok brišu povijest, to možda jest razočaravajuće, ali sasvim sigurno nije ni šokantno ni novo.

Objavio/la lujo [at] kulturpunkt.hr 28.03.2019

VEZANE VIJESTI

Borges u zemlji revizionizma

Piše: Lujo Parežanin

Izložba Arheologija otpora: otkrivanje zbirki kulturne opozicije u socijalističkoj Hrvatskoj revizionističko je događanje, bizarno onoliko koliko je politički zloćudno.

Zakopani tragovi budućnosti

Piše: Lujo Parežanin

Simpozij Baština odozdo kolektiva Blok relevantan je prilog političkom oslobađanju ne samo arheologije i povijesti umjetnosti, nego i ovdašnje humanistike u cjelini.

Svako imenovanje proizvod je neke politike

Piše: Martina Domladovac

U suradnji udruge SF:ius i Odsjeka za etnologiju i kulturnu antropologiju objavljena je edicija Hrestomatija, na temu Zagreb grad heroj: prakse sjećanja na NOB.