Spomenik društvenoj demokraciji | kulturpunkt

Kulturoskop Intervju

<

Spomenik društvenoj demokraciji

Barbara Matejčić na još je jednom slučaju proučila kako se veliki arhitektonski zahvati provode u Europi. Ovoga puta riječ je o "najvećem norveškom kulturnom projektu u zadnjih sedam stoljeć

Piše: Barbara Matejčić
  • A
  • +
  • -

Kada je riječ o suvremenoj arhitekturi, Oslo nije baš pretjerano zanimljiv grad, ali je samo jednim projektom uspio postati mjesto koje se isplati vidjeti. Još je za vrijeme gradnje Opere u Oslu bilo jasno da će to biti ikonička građevina, a ulaznica za svečano otvorenje u travnju bila je najtraženija u opernom svijetu ove godine. Norvežani su raspravljali dobrih nekoliko desetljeća o tome gdje bi i kakav bi trebao biti novi dom nacionalne opere, jer je onaj stari bila omanja i neadekvatna zgrada.



Norveški novinari s kojima smo razgovarali, rekli bi da je zapravo nova zgrada neprimjerena jer je prevelika za skromni broj Norvežana ljubitelja opere i previše je na nju potrošeno državnog novca, ali čak se i oni slažu da je dala jednu novu kvalitetu gradu. Recimo - ne bez cinizma kažu - ljudi na krovu Opere ujutro vježbaju jogu, ljeti se sunčaju, omiljeno je mjesto okupljanja skejtera, a zimi, kada napadne snijeg, i snowboardera, jer je njena fasada idealno vježbalište njihovih vratolomija. I stvarno, jedna od vrjednijih "nuspojava" Opere je to što se samom zgradom stvorio novi javni prostor. Gotovo cijelim njenim krovom može se šetati, a sa njenog se vrha pruža izvrstan pogled na oslovski fjord iako taj dio luke još nije razvijen i tek ga čeka temeljito preuređenje. Tako je Opera postala glavno okupljalište, kao neko gradsko izletište.



Iako je se uvriježilo zvati Operom, u svoje dvije dvorane udomljuje i nacionalni balet: velika dvorana, čiju akustičnost stručnjaci jako hvale, ima 1.350 sjedaćih mjesta, 16 metara je široka i može biti 40 metara duboka; manja ima 400 mjesta te se koristi i za rock koncerte, plesne predstave, kazalište za djecu, performanse te razna druga, pa i komercijalna, događanja.



Nakon što su se usuglasila stajališta oko gradnje Opere, odlučeno je da će je u cijelosti financirati država. Mogućnost privatno-javnog partnerstva je odmah odbačena. Tako je Opera postala prva velika javna investicija u kulturi nakon Nacionalnog kazališta iz 1899. godine, a samo otvorenje je u javnosti označeno kao najvažniji norveški kulturni događaj otkako je sagrađena katedrala u Trondheimu 1300. godine. Norveška vlada je htjela da Opera bude simbol norveške kulture te pokretač urbanog razvoja tog zapuštenog industrijskog dijela Osla. Naime, Opera je par minuta hoda udaljena od glavnog željezničkog kolodvora i taj je dio grada bio glavno okupljalište narkomana i prostitutki. Operu i ostatak grada je dijelila brza prometnica pa je podignut pješački most (s obzirom da je izveden od providne žičane mreže vrlo je neugodan za one koji se boje visine), a do 2011. godine promet se namjerava premjestiti pod zemlju kako bi se grad mogao nastaviti razvijati na tom području. U razvojnim je planovima i uređenje gradskog parka pored Opere.



 



No, za Operu je raspisan međunarodni natječaj, nakon kojeg su građani imali uvid u svih 350 pristiglih radova. Odazvalo se čak 70 tisuća građana (Oslo ima oko 550 tisuća stanovnika) i njihova su se mišljenja i sugestije uzele u obzir prilikom odabira. Da norveška demokratičnost nije samo poza, htjelo se dokazati i na svečanom otvorenju kada je među brojnim umjetnicima u višesatnom programu nastupio i šaroliko odjeven zbor od 450 pjevača, koji je otpjevao Verdijev Zbor Židova. Štos je u tome da to nisu bili profesionalni pjevači, već je iz svih norveških općina došao po jedan stanovnik sasvim običnih glasovnih sposobnosti i pridružio se toj vojsci pjevača na najvažnijoj državnoj pozornici. Poruka koja se tim htjela poslati bila je upravo ta da su građani vlasnici Opere, jer se iz njihova džepa i platila.





Godine 2000. godine pobjedu na natječaju je odnio domaći, norveški arhitektonski ured Snohetta (nazvali su se po norveškoj planini), koji je projektirao i Aleksandrijsku knjižnicu, a radove je izvela norveška državna građevinska tvrtka. Planirani budžet za cijeli projekt (Opera se proteže na 38 500 četvornih metara)preraćunato je iznosio oko 4 milijarde kuna. Na kraju je utrošeno čak manje novca i u konačnici je koštala oko 3 milijarde i 600 milijuna kuna što je oko polovice ovogodišnjih proračunskih sredstava za Zagreb, te je zgrada, koja se počela graditi 2004. godine, dovršena prije roka! Na tu temu bismo mi mogli ispričati tužnu priču s gradnjom MSU-a, a Norvežani bi mislili da se radi o vicu, jer samo tamo toga može biti.



Prilikom projektiranja arhitekti su vodili računa o trima ključnim elementima. O lokaciji, odnosno da se Opera nalazi u luci koja je povijesno bila mjesto susreta Osla sa svijetom, a Opera će pak biti i stvarni i simbolički spoj mora i kopna te novog i starog Osla. Drugi element su nazvali "Tvornica", jer su morali funkcionalno zadovoljiti brojne produkcijske zahtjeve Opere i osmisliti čak 1100 prostorija, a da pritom ne odstupaju od oblikovanja zgrade. U tom su se segmentu konzultirali s korisnicima Opere, u prvom redu s onima koji u njoj rade, a zaposlenika je oko 600 iz 50 različitih profesija. Usput spomenimo i da orkestar može biti smješten na različitim nivoima, ali je za velikih opernih produkcija uglavnom desetak metara ispod morske razine, a od mora ih dijeli tek zid. Zatim, u programu natječaja je stajalo da Opera mora zadovoljiti visoke arhitektonske standarde i da u izražajnosti mora biti monumentalna. Da bi to postigli, arhitekti su htjeli zgradu koja će biti dostupna u najširem smislu tako što će je oblikovati kao "tepih", koji se u nagibu spušta s krova zgrade. Monumentalnost je pak postignuta horizontalnim, a ne vertikalnim površinama. Upravo je ta usmjerenost na horizontalnost omogućila da se po cijeloj zgradi šeće.



Upotrijebljena su četiri glavna materijala: bijeli kamen za oplošje, drvo u interijeru, i to uglavnom baltički hrast, i staklo koje povezuje vanjski i unutrašnji dio. U izradu detalja od drva su bili uključeni i tradicionalni norveški brodograditelji.



Opera nailazi na unisone pohvale sa svih strana - i glazbenika, i novinara, i političara, i građana - kojima se možemo pridružiti. Iako sama zgrada možda nije arhitektura za veličanje, njoj je uspjelo ono što mnogima nije, makar ne u tolikoj mjeri: da zamišljeni koncep zaživi i u praksi. Nema baš puno zgrada koje se mogu pohvaliti da im za vrijeme događanja jedna publika ispunjava dvorane, a druga se, metaforički, penje njima po glavi. I nitko nikome ne smeta.
























Objavio/la admin [at] kulturpunkt.hr 30.10.2008