Spoznavanje svjetova koji su oduvijek tu | kulturpunkt

Kulturoskop Kritika

<

Spoznavanje svjetova koji su oduvijek tu

Albumom Compression – Decompression Abstract Construction Collective se približava onom shvaćanju koje glazbi pristupa iz pozicije interpreta, a ne autora i gospodara.

Piše: Anamarija Žugić Borić

Foto: Muzički biennale Zagreb / Facebook

  • A
  • +
  • -

Abstract Construction Collective sastav je ili, bolje rečeno, zajednica glazbenika izraženo različitoga glazbenog iskustva, dobi i afiniteta koji se okupljaju oko ideje slobodne improvizacije ili improvizacije u sklopu unaprijed zadanog modela. Iako su sudionici kolektiva mahom obrazovani jazz glazbenici – počevši od Pavla Jovanovića, gitarista, skladatelja i začetnika ACC-a – njihova su glazbena promišljanja prije svega obojena ludičkom neopterećenošću koja je, naizgled proturječno, mogla proizići samo iz velike marljivosti i intenzivne posvećenosti svojemu instrumentu, glazbenoj teoriji i povijesti glazbe. Putem strpljivosti morao je poći i predani pratitelj ACC-a kako bi 2020. godine, četiri godine nakon osnutka kolektiva i nakon nekoliko izmjena njegovih članova, dočekao album prvijenac naslova Compression – Decompression. Usprkos možebitnu očekivanju jasnoga free jazz pristupa, glavninu glazbe koja se našla na albumu čine osebujne kompozicije jednog od članova kolektiva: skladatelja, graditelja instrumenata i gitarista Zorana Ščekića, koji je u ovoj prilici muzicirao na modificiranoj slide gitari. Njegov se pristup, kako mnogi citiraju, temelji na sintezi kompozicijske zadanosti i slobodne improvizacije, što ostvaruje grafičkom i hibridnom notacijom, unutar koje jasno naznačuje uloge glazbenika i instrumenata, raspone i smjerove dinamike, tempa itd., kao i niše za sasvim slobodnu ekspresiju.

No, izraz ACC-a mnogo je više od sinteze jednoga seta binarnih pojmova. Postavimo li tezu tako da odgovara dihotomnu naslovu albuma, mogli bismo reći da, kao kod dekompresije kralježnice ili boravka u dekompresijskoj komori, otpuštanjem glazbeno-kulturnoga pritiska izdužujemo i prokrvljujemo svoj perceptivni aparat: koliko sami glazbenici u poimanju kategorije tona, šuma, originalnosti, tonalitetnosti i kompozicije, toliko i slušatelji njihova glazbenog eksperimenta. I zaista, glazba ACC-a nije predmet slušateljskog interesa na način da aficira njegova kulturno determinirana očekivanja melodioznosti, glazbenopovijesne uokvirivosti, tonalitetne usidrenosti, pa čak i (predvidivo) improviziranih sekvenci. Štoviše, slušatelj koji pri ruci uglavnom neće imati partituru teško će prepoznati koji su dijelovi kompozicije improvizirani, a koji su zapisani, što je svakako bod u prilog ideji sinteze dvaju suprotnih pristupa glazbenom izražavanju.

Sukladno Ščekićevu poimanju mikrotonalitetnosti (u nedostatku boljega termina) kao prirodnoga napretka u spoznaji glazbe koji dolazi nakon što se utvrdi znanje o zapadnjačkoj koncepciji tonaliteta, ali i čina glazbenog stvaranja, i ostali aspekti ovog albuma u određenoj mjeri nadilaze mjerila glazbenog Zapada. Znatan udio implicitne filozofije kolektiva, naime, proizlazi iz dubljeg čitanja njegova imena: apstraktna konstrukcija apstraktnoga kolektiva u najdoslovnijem je značenju toga pridjeva izmještena, ona koja je odvratila s putanje dominantne misaone struje. Pojam konstrukcije, pak, usredotočuje naše kulturno uvjetovano očekivanje, na načelo finalnosti; na postepenost i usmjerenost cilju. No, konstrukcija koju provodi ACC nipošto se ne zasniva na teleološkom principu: naprotiv, glazba je samoj sebi uzrok i smisao. Upravo zbog toga glazba na albumu nalikuje isječcima koji su istrgnuti iz neprekidnog i sveprisutnog toka tonova, zvukova i šumova; to nisu nedovršene misli jer se načelo gotovosti napustilo, kao što ni početci glazbenih brojeva na albumu ne odgovaraju rođenju glazbene misli iz tišine nego su uvijek samo manifestacija jedne od bezbrojnih glazbenih mogućnosti.

U tom se smislu ACC još više udaljava od zapadnjačkoga glazbenog imperijalizma, a približava se onom shvaćanju koje glazbi pristupa iz pozicije interpreta, a ne autora i gospodara. Upravo napuštanje teleološke logike, linearnog principa, kauzalnosti, ali i tonalitetnosti omogućuje ovom sastavu i skladatelju Ščekiću pomirenje binarnih setova pripremljenosti – zatečenosti, namjere – slučajnosti, dovršivosti – nedovršivosti, konstrukcije – dekonstrukcije, uzroka – posljedice  i iskustva – neiskustva. Konstrukcija stoga označuje živo tkivo koje se neprekidno obnavlja i odumire, a sačinjeno je od glazbenih inovacija, provokacija, reminiscencija i referencija. Ove potonje, primjerice citati ili parafraze jazz tema i motiva koje izvodi jedan ili više instrumenata, lišavaju se svoje kulturne determiniranosti upravo zahvaljujući načinu na koji im se pristupa: motivičkim razlaganjem, naizgled arbitrarnim varijacijama glazbenih sredstava, pa i oprečnim ili ponekad ironično-kritičkim podtekstom koji neobičnim tehnikama izvođenja simultano upisuju ostali instrumenti.

Ipak, glazba ACC-a slušatelju može zazvučati monotono. Ta se pomisao nadovezuje na činjenicu da glazbeni brojevi (prije nego "kompozicije") proizlaze iz iste koncepcije glazbene konstrukcije kao jedinstvenoga nedovršivog procesa u kojemu je svaka etapa ili gradbena jedinica perceptibilna, izvediva i, napokon, autonomna, iako istodobno pridonosi arhitekturi u cjelini. Nazivi glazbenih brojeva potvrđuju navodnu jednoličnost: Construction 1.3, Construction 3.1, Construction 2.2 itd. ili Sextet Conversations, Quartet Conversations i sl. No, ono što brzopletu slušatelju izgleda ili zvuči jednolično, ustvari je iznimno heterogen sustav koji svoju nepredvidivu datost ostvaruje tek u visokom stupnju recepcijske predanosti, ali i iskustva slušatelja. Električna gitara i igra živom elektronikom Pavla Jovanovića, spomenuta modificirana slide gitara Zorana Ščekića, truba i modificirana džepna truba Nikole Vukovića, kontrabas i preparirani kontrabas Ivara Robana Križića, bubnjevi i perkusije Luísa Andréa Carneira de Oliveire, a na dvama brojevima i gostujuća električna gitara te efekti Luke Čapete i sopran saksofon Damira Price Kafke u stalnom su polilogu; međusobno se osluškuju i odgovaraju jedinstvenim stilom svakog od instrumentalista, koliko im to u pojedinom trenutku partitura omogućuje. Njihovi su instrumenti unaprijed pripremljeni, preparirani, kako bi parirali tendenciji da se izbije tonalitetna ograda i zaobiđe tradicionalna ugođenost instrumenta, a omogući – ponovno u opreci – splet nepripremljenih, spontanih glazbenih fraza, koje i u komponiranim i u improviziranim dijelovima zvuče kao afekti: popuštanja i pritisci. Jasne melodijske linije, očekivano, ne približavaju se cilju nego se često neprimjetno raspadaju, to jest dekomponiraju u zvukove i šumove neodređenih boja i visina, a česta glissanda, staccata, povijanja i titranja ili repeticije amplificiranih gitarskih zvukova ili elektroničkih impulsa poput glitcheva, kao u broju Construction 2.4, pridonose spomenutu izmicanju iz uvriježenih zapadnih tonalitetnih struktura i kompozicijskih okvira.

Brojevi, pak, poput Bake Marike (koji evidentno odskače od koncepcije naslova, ali ne na njezinu štetu) ili Construction 2.2 osluškuju prostor i oprostoruju glazbom; drugim riječima, udaljavanjem i približavanjem instrumenata u prostoru oblikuju gotovo opipljivu zvučnu sliku. Izvođači, naime, osluškuju korpus svojega instrumenta i proširuju tehnike sviranja, u kojem procesu jednako poštuju i šum i ton i zvuk; škripu, dah, šuštanje, jasne tonske vrijednosti, lupu, slučajan zvučni rezultat i isprovocirani slučaj, imitaciju zvukova iz okoline, njihovo izmještanje iz konteksta i dekonstrukciju. Paradoksalno, koliko se god određeni motiv "dekomponirao" u smislu razlaganja, supostojeće, a oprečno etimološko tumačenje dekompozicije kao usložnjavanja već složene, komponirane materije i u ovome slučaju omogućuje sintezu nespojivoga. Naime, dok jedan ili više instrumenata naoko seciraju frazu ili, primjerice, kako je u knjižici albuma već istaknula muzikologinja Davorka Begović, punktualistički pristupaju određenoj glazbenoj misli, drugi instrumenti izvođačkim pristupom poput imitacije, varijacije ili kritike istodobno nadograđuju konstrukciju upravo na mjestu i u trenutku njezina rasapa. Takvo supostojanje ne samo da usložnjava već složeni sustav glazbenih vrijednosti nego i nadilazi samu glazbu, propitujući uvodno spomenuta kulturna i filozofijska stajališta. 

Naposljetku valja reći: glazbeni eksperimenti ACC-a teško se mogu podvrgnuti klasičnom tretmanu kritike koja počiva na binarnim vrijednosnim sudovima, kada i sam kolektiv svoju ideju nastoji izdići iznad kategorija lijepog, uspjelog i ukalupljivog. Ako na tragu tumačenja Zorana Ščekića umjetnost pokušamo interpretirati kao nešto umjetno, tada možemo otvoriti sasvim novu, teško dostižnu raspravu. No ako umjetnost shvatimo kao iznimnu sposobnost i umijeće koje nadilazi svoju utilitarnu funkciju, svakako možemo zaključiti da sudionici Abstract Construction Collectivea posredstvom svojega neupitno visokog sviračkog i interpretatorskog umijeća umiju probuditi i usmjeriti slušatelja da spozna svjetove koji su oduvijek tu, ali koje je pod pritiskom dominantne kulture odavno zaboravio. 

Objavio/la lujo [at] kulturpunkt.hr 03.08.2021

VEZANE VIJESTI

Delikatna fuzija zvuka i koncepta

Piše: Dijana Grubor

Najveća vrijednost Aho Ssanova nastupa na Gibanjima gotovo je nježan tretman izvedbenog materijala i sposobnost glazbenog prenošenja kompleksnog emotivnog naboja.

Živo tkivo klupske scene

Piše: Dijana Grubor

Remiksevi okupljeni na kompilaciji Collective Reverbs otvaraju prostor za interakciju novih estetika i glasova u eksperimentalnoj klupskoj glazbi.

Propuštena i pronađena zajedništva

Piše: Anamarija Žugić Borić

Usprkos pretjeranom limitiranju komunikacije s publikom, pandemijski je ZEZ Festival iznjedrio važne suradnje i zaključke o elektroničkoj glazbenoj i intermedijalnoj sceni.