Spremnost na borbu, otvorenost za pregovore | kulturpunkt

Kulturoskop Tekst

<

Spremnost na borbu, otvorenost za pregovore

Završni dio temata o zajedničkim dobrima razmatra mogu li se fizički prostori – prvenstveno oni za kulturu i mlade – voditi mimo tržišne logike i ustaljenih političkih procedura.

Piše: Luka Ostojić

FOTO: l'Asilo / Facebook

  • A
  • +
  • -

Svaki put kad počnemo razmišljati i sanjariti o promjenama u širem političkom sustavu, pojavi se neki konzervativni lik i pokuša nas prizemljiti natrag u četiri zida. Clean your room!, doviknut će nam Jordan Peterson, kanadski psiholog i intelektualna zvijezda desnice, koji i istomišljenike i oponente očito vidi kao adolescente. You are not my real dad!, možemo mu odgovoriti, no ovaj put nevoljko ćemo zastati na temi koju Peterson (doduše nehotice) otvara. Prostori u kojima živimo, radimo, družimo se i učimo također su uvjetovani i određeni politikom, formalnom, ali i neformalnom kakvom smo se bavili u prethodnim tekstovima o zajedničkim dobrima. Tako smo se u prvom tekstu o toj temi bavili širim pitanjem mogu li commons biti alternativa kapitalizmu, u idućem smo gledali kako zajednička dobra djeluju u digitalnom kontekstu, a ovaj put razmotrit ćemo mogu li se fizički prostori – prvenstveno za kulturu i okupljanje mladih – voditi po načelu zajedničkih dobara. 

Kratki podsjetnik na prethodne "epizode": pojam zajedničkih dobara proslavila je ekonomistica Elinor Ostrom pišući o malim zajednicama koje samostalno, bez intervencije države ili tržišta, upravljaju određenim dobrom. Za takve zajednice važni su samoregulacija, jer sami članovi zajednice donose i provode pravila upravljanja bez vanjske intervencije, i načelo recipročnosti, jer su dobra potpuno otvorena svim članovima zajednice koji "vraćaju dug" svojim radom u zajednici. Ovi primjeri poslužili su kao inspiracija raznim teoretičarima i aktivistima koji su s više ili manje uspjeha pokušali prenijeti ista načela na druge razine. U digitalnom kontekstu takav način upravljanja resursima pokazao se naročito sretnim – prvo jer su temeljni softver i internetska arhitektura nastali u svojevrsnim hakerskim commonsima, a kasnije jer su pirati kroz princip slobodne distribucije akademskih i kulturnih radova uspjeli poremetiti nepravednu kapitalističku razmjenu. 

Doduše, ideja commonsa lakše funkcionira u digitalnom polju gdje se dobra mogu jednostavno umnažati, a za kontakt je dovoljna tek internetska veza. U fizičkom prostoru, pak, nailazimo na specifične fizičke prepreke. Tu je zajednica mnogo izloženija vanjskoj intervenciji i ograničena je uvjetima prostora u kojem se nalazi, a samim time i ovisnija o internoj grupnoj dinamici njegovih korisnika. No, kako smo osvijestili tijekom pandemije, život bez zajedničkih fizičkih prostora za kulturu i socijalizaciju dosta je siromašan, i zbog toga vrijedi popratiti inicijative koje takve prostore kreiraju i održavaju pokušavajući umaknuti ograničenjima kakva postavljaju tržišna logika i političke procedure.

Unutar i(li) mimo institucija

Politika upravljanja prostorom sve nam je češće u prvom planu. S jedne strane dugotrajni procesi deindustrijalizacije i ekonomske liberalizacije u Europi bitno su promijenili i ugrozili status brojnih nekomercijalnih prostora, a aktualni ekonomski i politički režimi ne uspijevaju zaštititi građane koji gube zajedničke i vlastite prostore. S druge strane postoji niz uglavnom neformalnih inicijativa koje se bore za korištenje prostora s fokusom na solidarnost i održivi razvoj. U ovom tekstu nećemo imati prostora (pardon) pokriti sve te teme, no o dramatičnosti situacije govori činjenica da se nalazimo u globalnoj stambenoj krizi koja ukazuje koliko je tržište nekretninama u disonanci s potrebama građana. Tijekom 2010-ih zbog rasta cijeni najma drastično je porastao broj beskućnika, deložacija, ali i ispražnjenih stanova koje nitko ne koristi. Bivša UN-ova izvjestiteljica Leilani Farha lani je navela da 1,8 milijarda ljudi u svijetu živi u neprihvatljivim stambenim uvjetima ili na ulici, te je dodala: "Trenutnu stambenu krizu ne uzrokuju nestašica resursa ili ekonomski pad, nego ekonomski rast i ekspanzija. Pravo na stanovanje mora se implementirati na način koji mijenja kako se stanovanje trenutno zamišlja, procjenjuje, proizvodi i regulira." Njen apel usmjeren je i državama Europske unije koje uporno zanemaruju ovaj problem, potenciran valom izbjeglica koje u Europi traže zaklon. Ne samo što države nisu zaštitile ugrožene ljude ni pravovremeno spriječile vrtoglavi rast cijena najma, nego su tijekom 2010-ih počele pojačano zatvarati skvotove koji su bili neformalni pokušaji rješenja tih istih kriza. 

U području zajedničkih prostora za kulturu i mlade čini se da su stvari na formalnoj razini povoljnije. Europska unija sustavno revitalizira napuštene vojne i industrijske prostore tako što subvencionira njihovo pretvaranje u društveno-kulturne centre i prepuštanje civilnom društvu na korištenje (o raznim europskim primjerima detaljnije je pisala Ana Abramović). I u Hrvatskoj se nešto sporije razvija isti model: publikacija Sitni vez društvene promjene (Kurziv, 2019.) mapira i opisuje pokušaje tog tipa, a izdvajaju se zagrebački Pogon, kao prvi ostvareni slučaj civilno-javnog partnerstva, i pulski Društveni centar Karlo Rojc, bivša vojna škola u kojoj preko sto udruga radi i provodi svoje programe. Ako govorimo o samoregulaciji, postoji iskušenje da razlikujemo takve primjere, koji funkcioniraju unutar okvira javnog sustava, i one inicijative koje u potrazi za autonomijom izmiču pravnim i javnim sustavima (npr. skvotove). No u svim iole dugovječnijim primjerima (u Hrvatskoj, ali i šire) očito je da je taj odnos dinamičan i kompleksan. S jedne strane u području kulture ne postoje "čisti" skvotovi koji dugoročno funkcioniraju, nego je neki oblik dogovora s lokalnim vlastima nužan da bi kolektivi uopće mogli planirati korištenje prostora bez straha da će ih policija sutradan izbaciti na ulicu. S druge strane dogovor između takve inicijative i lokalne vlasti rijetko se može smatrati ravnopravnim partnerstvom, jer su im odnosi skoro redovito zategnuti, ambivalentni i nestabilni. Prostorna zajednička dobra stoga ne mogu funkcionirati posve mimo javnih institucija, ali ni sasvim unutar tih okvira, a ta tenzija može biti produktivna i destruktivna, što možemo jasno vidjeti kroz dva slična, a bitno različita primjera: napuljski l'Asilo i zagrebačku Mediku. 

Od građanske akcije do političke forme

Grupa kulturnih radnika je na proljeće 2012. okupirala Ex Asilo Filangieri, trokatnicu iz 16. stoljeća smještenu u centru Napulja.[1] Zgrada je istovremeno bila ponos talijanske vlade – upravo je renovirana kako bi ugostila Universal Forum of Cultures – no i predmet kontroverze jer je općinska desna vlada obnovu (i zgradu općenito) vodila netransparentno i sumnjivo. Okupacija zgrade ipak nije bila tek simbolična gesta, nego je grupa otvorila prostor svima kojima je trebao za kulturne djelatnosti. Neformalna institucija ponijela je novi naziv l'Asilo i nastavila djelovati kao autonomni prostor sve do danas.

Da bismo shvatili kako je l'Asilo nastao i opstao, treba uzeti u obzir širi kontekst koji je, valja priznati, prilično zamršen, proturječan i intenzivan. Italija je bila snažno pogođena financijskom krizom i mjerama štednje koje je uvela Berlusconijeva vlada. Talijanski publicisti Roberto Ciccarelli i Giusepe Allegri su početkom 2010-ih razvili koncept "pete države" (quinto stato) kojom su označili široki krug radnika koji nemaju stalan posao, socijalna prava ni egzistencijalnu stabilnost – procijenili su da se tu radi o barem osam milijuna talijanskih građana, uz pet milijuna stranaca bez državljanstva. Pripadnici "pete države" su, kako navode, počeli okupirati prostore i iskušavati razne oblike samoupravljanja i ekonomije razmjene, primarno iz gole potrebe, a tako su počele nastajati okupirane autonomne zone.

Već su 1990-ih u Napulju djelovali razni "okupirani centri", što je poslužilo kao svojevrsna tradicija bunta za iduću generaciju aktivista. Najefektnija okupacija veže se uz talijanski ogranak globalnog pokreta Occupy koji je 2011. zauzeo rimski Teatro Valle i eksplicitno počeo govoriti o zajedničkim dobrima. Taj primjer ohrabrio je i napuljske kulturnjake da, u nedostatku otvorenih prostora i sigurnih radnih uvjeta, godinu kasnije zauzmu l'Asilo i ustroje ga po principu zajedničkih dobara. Vrlo brzo su donijeli i počeli provoditi vlastita pravila rada, o upravljanju prostorom transparentno odlučuje potpuno otvoreno vijeće, radi se volonterski, a o pravu na korištenje prostora ne odlučuju estetski ni komercijalni kriteriji, nego pravo ima svatko pod uvjetom da ne diskriminira druge. Ostale legalne organizacije u početku su bile frustrirane činjenicom da l'Asilo djeluje u njihovom polju bez ikakvih legalnih obveza, no bijes je ispario kad su shvatile da i same mogu slobodno koristiti resurse. U pet godina l'Asilo je iskoristilo 2.400 aktera za 7.800 programa, a ukupan broj svih korisnika prostora premašio je 260.000. Unatoč heterogenoj strukturi korisnika i prevelikom broju zahtjeva za ograničeni prostor, l'Asilo je zahvaljujući otvorenim principima i jasnim pravilima uspio zaživjeti i dobiti relevantnost. 

Politički kontekst je, začudo, ovim aktivistima išao na ruku. Iako je na regionalnoj i državnoj razini vladala Berlusconijeva vlada, od 2011. gradonačelnik Napulja bio je bivši sudac Luigi de Magistris koji je svoju kampanju temeljio na povećanju građanske participacije i na promociji zajedničkih dobara. Takva politika zvuči progresivno, ali i pragmatično u trenutku kad građani imaju izrazito nisko povjerenje u institucije i traže veću mogućnost sudjelovanja u javnom životu. Tako se stvorio povoljan okvir za aktiviste l'Asila da uspostave suradnju s lokalnom vlasti (koja je pristala plaćati održavanje prostora), ali i prilika za formalno priznanje zajedničkih dobara. Širi krug aktivista je 2012. objavio Ustav zajedničkih dobara (Costituennte dei beni comuni) koji je poslužio kao početna točka za borbu za njihovo pravno priznanje, a ono je l’Asilu omogućilo neometani rad, čak i članstvo u mrežama Europske unije unatoč nedostatku formalnog statusa.

Može li pravno priznanje zaštititi zajednička dobra od potencijalne smjene vlasti, liberalnih politika ili daljnjih ekonomskih kriza? Koče li pravni okviri zajednička dobra, čvrsto ih smještajući u zakonski propisane okvire? Hoće li se početna inicijativa s vremenom institucionalizirati i postati identična nevladinim organizacijama? Konačni odgovori ne postoje, no formalizacija l'Asila čini se neizbježnom (i ne nužno negativnom). Poticajno je i što je do 2016. l'Asilo postao direktan model za sedam drugih okupiranih napuljskih prostora. Mada ne znamo kakav će biti ishod takvih inicijativa i budućnost l'Asila, preuzimanje prostora odozdo i njegovo stavljanje na raspolaganje javnosti čini se kao dobar početak drugačije politike, pogotovo u trenutku kad se Napulj i cijela Italija suočavaju s daljnjom ekonomskom krizom i potencijalnim kolapsom javnih usluga.

Prostor (ni)je nužnost

Za razliku od kolektiva l'Asila koji je unatoč neformalnom statusu uspio izboriti prostor i institucionalno priznanje, zagrebačka udruga Attack, koja 15 godina provodi projekte u području kulture mladih, ni uz status nevladine organizacije ne uspijeva pronaći stabilnu poziciju. Njihova knjiga Naša priča: 15 godina ATTACK!-a može se čitati i kao pikarska priča o grupi koja cijelo svoje postojanje pokušava dobiti adekvatan prostor i priznanje, no u lokalnoj vlasti ne nailazi na dobru volju ni povjerenje. Attack je nastao 1997. kao organizacija za alternativnu kulturu, a do prvog stalnog prostora došli su u studenom 1999. akcijom "Juriš na Jedinstvo". Kako navode, "nakon mjeseci natezanja s Gradom Zagrebom, atakovci su odlučili osvojiti, odnosno skvotirati tvornicu Jedinstvo. Nekoliko mjeseci nakon te akcije Attacku je i službeno pripao prostor u podrumskoj prostoriji. Neke prostore te tvornice, koja je bila predviđena za kulturnu namjenu, već je bila dobila Močvara, odnosno URK – Udruženje za razvoj kulture, no Attack je pritom ostao zaboravljen. Kako će se kasnije pokazati, ono što je bio prvotni uspjeh Attacka – osvajanje prostora, pretvorit će se i u najveći problem".

I ovdje vidimo da je skvotiranje bio praktični nužan preduvjet da bi se dobila pozornost gradskih vlasti. Konačno ustupanje podrumskih prostorija tvornice Jedinstvo bio je znak priznanja i dobre volje, no naposljetku se pokazalo kao cinizam gradske vlasti: prostor je bio zapušten, bez vode i sanitarija, izložen čestim poplavama. Obnova prostora zahtijevala je ulaganje koje udruga nije mogla priuštiti, a Grad nije želio platiti. Naposljetku sanitarna inspekcija 2003. zatvara klub i Attack ostaje bez stalnog prostora, čime se razotkriva cinični paradoks gradske politike: javna uprava udruzi dodjeljuje neadekvatan prostor, a potom je u bilo kojem trenutku može izbaciti jer je prostor neadekvatan. 

Attack idućih pet godina djeluje bez stalnog prostora, no naposljetku odlučuje istom metodom izboriti novi prostor. Krajem 2007. okupiraju prvo Lapidarij, koji ne uspijevaju trajno zauzeti zbog neriješenih vlasničkih odnosa, a zatim skupa s drugim kolektivima i pojedincima ulaze u bivšu tvornicu lijekova Medika i počinju raditi na prostoru. "Sve se dešavalo neplanski i stihijski, bez međusobnih dogovora i dugoročnog plana", navodi u knjizi Sanja Burlović iz Attacka i nastavlja: "Prešutna odluka je bila da se ne pokušava uopće ići na legalizaciju, jer je jača bila struja koja je vjerovala u mogućnost ilegalnog djelovanja u Medici na duže vrijeme."

No Grad ipak odlučuje izbaciti korisnike Medike, a korisnici reagiraju konferencijom za medije i pokušajem da ipak legaliziraju svoj boravak u Medici. S jedne strane na ruku im je išla činjenica da je Milan Bandić uoči lokalnih izbora pokušavao izbjeći negativan publicitet i odlučio je sklopiti ugovor s Attackom. No pregovori s gradom nisu dobro izvedeni – kampanja je bila vođena vrlo kaotično jer među korisnicima Medike nije bilo jedinstva u stavovima ni kvalitetne komunikacije, a gradonačelnik je znao iskoristiti takvu poziciju u svoju korist. "Naša je greška bila da tada nismo imali definirane zahtjeve na kojima bi inzistirali u pregovorima, jedino bitno nam je bilo po svaku cijenu dobiti ugovor za prostor", priznaje Burlović i dodaje: "Sve je teklo vrlo brzo i Bandić nas je požurivao s ugovorom. Naša greška je opet bila da se nismo se konzultirali/e s odvjetnicima nego smo prihvatili/e ugovor kakav nam je dostavljen. U takvoj situaciji, 28. prosinca 2008. Attack nakon pet godina beskućništva ponovno dobiva svoj legalni prostor." 

Nije iznenađenje što su uvjeti ugovora bili katastrofalni: Attack gradu plaća najam, pokriva režije, održava (opet neadekvatan) prostor i plaća naknadu ZAMP-u. Grad praktički Attacku daje jedino dozvolu za korištenje Medike, i to do 2011. ili do početka rušenja zgrade radi izgradnje Kongresnog centra Zagreb. Od isteka ugovora 2011. Grad ignorira mogućnost produženja ugovora zbog čega praktički u bilo kojem trenutku može izbaciti korisnike iz prostora. Status Medike se od tada nije bitno promijenio: ni nakon potresa ni uslijed pandemije Grad nije pomogao u sanaciji oštećenog prostora niti je ukinuo plaćanje rente (što je učinio drugim pogođenim subjektima). 

Dosljednost u principima i fleksibilnost u formi

Primjer Attacka pokazuje koliko je zagrebački kontekst nepovoljniji od napuljskog: lokalna vlast nema namjeru surađivati sa "skvoterima", a politička klima bila je mnogo slabije naklonjena većoj građanskoj participaciji i vaninstitucionalnim političkim formama. Suživot u Medici nadalje je ukazao na zahtjevnost kolektivnog samoupravljanja. Jere Kuzmanić, urbanist i nekadašnji član Attacka, u Našoj priči navodi kako je teško razlučiti kad je konflikt različitih korisnika Medike dio nužnog pregovaranja o principima i interesima prostora, a kad poligon u borbi za dominaciju. "Ako želiš boraviti u prostoru, moraš biti spreman pregovarati. Istovremeno, ako želiš sačuvati autonomiju unutar prostora, moraš smjestiti svoje interese u prostor kao konkretan alat za postizanje nekog cilja. To postavlja volju za pregovaranjem o prostoru kao protutežu interesu u prostoru. U toj točki nalazimo potencijalno ishodište mnogih konflikata u i oko prostora." Načelnu tenziju Kuzmanić vidi u neskladu između neformalnog DIY (do-it-yourself) i formalnijeg NVO (nevladine organizacije) principa vođenja prostora.

I u ovom slučaju teško je donijeti jednostavan zaključak te dileme – neki oblik formalizacije čini se neizbježnim ako kolektiv želi koristiti stalni prostor. Posjedovanje prostora i financijska potpora povećavaju slobodu djelovanja, ali zadaju okvire i smanjuju autonomiju, tim više što i pregovori između udruge i javnog donatora također često sadrže borbu za dominaciju. No interna dinamika pokazuje se jednako važnom i podcijenjenom komponentom. Želja za kreiranjem otvorenog zajedničkog prostora je bitan preduvjet, ali samoregulacija prostora i organizirano otvaranje zajednici zahtijevaju i složnost oko zajedničkih principa i volju za pregovaranjem i disciplinu u vođenju prostora (tu stanimo da ne završimo opet na čišćenju sobe). 

Čini se da u domaćem kontekstu ipak postoji potencijal za napredak. Lokalne organizacije skupile su iskustvo u borbi za prostor i u samoupravljanju tim prostorima. U Zagrebu se pogotovo nazire nada jer se bliži kraj upravi koja je gradom vladala 20 godina i dolazak opcije koja bi bila otvorenija ravnopravnoj suradnji s građanskim inicijativama. Optimiste će to podsjetiti na Napulj ranih 2010-ih. S druge strane ekonomska kriza, egzistencijalna nesigurnost, sve veća prisutnost konzervativnih opcija i zazor desnice prema civilnom društvu čine zagrebačku i napuljsku budućnost podjednako neizvjesnom. 

U takvim lokalnom, ali i globalnim prilikama zajednička dobra često se spominju kao potencijalna alternativa zastarjelim i neadekvatnim političkim modelima. Iako povijest zajedničkih dobara nudi pregršt zanimljivih i korisnih primjera, na koncu se čini da njihov potencijal ipak ne leži u formi, nego u principima otvorenosti, solidarnosti i odgovornosti prema zajednici koji se mogu i trebaju ostvariti u raznim političkim oblicima. Dosljednost u principima i fleksibilnost u formi čine se ipak kao najbolji zalog u borbi za pravednije zajednice, bilo to na razini planete, države, digitalnih mreža, lokalnih zajednica ili klubova u kojima će nam ove i ovakve političke rasprave zagušiti draga, nelagodna mikrofonija mladog pank benda. 

 

[1] O l'Asilu i napuljskom kontekstu informirao sam se putem članaka "When Commons Becomes Official Politics" Giuliane Cancio i "Commons towards New Participatory Institutions" Marije Francesce De Tullio. Oba članka su u knjizi Commonism: A New Aesthetics of the Real (ur. Nico Dockx i Pascal Gielen, Valiz, 2018.)

Objavio/la ivana [at] kulturpunkt.hr 18.03.2021

VEZANE VIJESTI

Zajednička dobra u izgradnji mreže solidarnosti

Piše: Luka Ostojić
Nastavak temata o zajedničkim dobrima osvrće se na softverske i internetske prostore koji pružaju tehničku mogućnost za razmjenu dobara mimo svake tržišne logike, a često i mimo zakona.

U potrazi za izgubljenom alternativom

Piše: Luka Ostojić
Zajednička dobra predstavljaju vrijedan pokušaj da se politički sustavi poprave iznutra, no ostaje upitno mogu li se oni nositi s nadolazećim krizama i, ako ne, što bi ih moglo zamijeniti.

Lakmus papir za progresivnost

Piše: Jere Kuzmanić
Ofenziva na skvotove koja se događa na razini EU tjera nas da taktički promišljamo u kojoj sferi nalazimo nove ili stare, fizičke i političke prostore samoedukacije o urbanim politikama.