Stalni rad na sebi | kulturpunkt

Kulturoskop Intervju

<

Stalni rad na sebi

Jedan od najzaposlenijih mladih glumaca, Goran Bogdan, u ovu je umjetničku profesiju ušao nakon studija ekonomije i odluke da ured ipak nije za njega.

Razgovarao: Srđan Sandić

Goran Bogdan (1980.) je rođen u Širokom Brijegu (BiH). Nakon srednje škole dolazi u Zagreb na studij ekonomije pa glume. Iako još uvijek nije završio Akademiju dramske umjetnosti, trenutno je jedan od najzaposlenijih mladih gluamca. Pored angažmana u predstavi Garaža, Ivice Buljana, tu je i cijeli niz drugih predstava - Zagrebački pentagram, Guliver, Koko u Parizu, Put oko svijeta u 80 dana, Pillowman, Osvrni se Gnjevno, Pijani process, Pir malograđana i Heidi.

KP: Kako izgleda prosječan dan jednog poprilično zaposlenog mladog glumca?

G. B.: Evo kako - dvije dječje predstave pa malo skakanja po gradu, pokušaja da se obavi nešto iz tzv. realnog života, potom proba za novu predstavu. Nakon toga slobodno vrijeme. Najčešće pojedem nešto u Dinari ili Mlinaru, jer su blizu ZKM-a gdje u zadnjih par mjeseci provodim najviše vremena, a nekad stignem i na juhu. No, tako izgleda raspored kada nemam predavanja na Akademiji.

KP: Što je gluma za tebe?



G. B.: Sve više i više, mada ne znam točno što sve. Jako mi je stalo. Vidim to po tome što kada imam dobru probu onda mi je sve dobro, a kada je obrnuto onda je sve još gore. Definitivno znam da gluma nije samo posao.



KP: Kada se biralo, zašto si odabrao glumu?

G. B.: U jednom periodu života sam trebao početi raditi u uredu i bojao sam se da će moj  život počinjati u 9, a završavati u 17 sati. Nisam još bio spreman za to. Nešto mi nije dalo mira, a imao sam još sto nekih pitanja pa sam mislio da ću odgovore naći u glumi. A onda se otvorilo još 5 milijuna više pitanja, a vrijeme od 9 do 17 sati mi se računa kao slobodan dio dana. Ali, volim da je tako - to je najbolja stvar na svijetu!



KP: Kakav je Grad Zagreb prema mladim umjetnicima? Koji su problemi s kojima se institucionalno susrećeš?

G. B.: Ne tuku nas! Trenutno se moji problemi vezani uz umjetnost ne tiču institucija ni Grada Zagreba. Bili smo na jednom Festivalu kazališta slijepih i slabovidnih u Berlinu. Jako mi se svidio Berlin. Tamo su na primjer svoje stare tvornice prenamijenili u kulturne centre – niz je to klubova, galerija, kazališta - prelijepo. Ali dobro, sad bi se reklo gdje je Berlin, a gdje smo mi? No nije tako, jer je Berlin blizu, samo što mi još uvijek bolujemo od nekih post-tranzicijskih i post-ratnih bolesti. Nama glumcima je još super, u usporedbi s plesačima i područjem plesa.



KP: Jesu li sapunice nužnost mladim generacijama glumaca koji tek traže svoj put do vidljivosti? Što misliš o sapunicama?

G. B.: Sapunice nisu nužnost, one su stvar odabira! Put do vidljivosti ovisi o tome kako želiš biti viđen. O sapunicama ne mislim ništa negativno, zna se što su sapunice i zašto su sapunice, nisu one same po sebi nešto loše! One su trenutna moda. Mada bih želio da ta moda prođe što prije pa da uđu u modu serije kakve su bile nekada, poput Prosjaka i sinova, Gruntovčana i drugih.



KP: Film ili kazalište? Zašto?

G. B.: Oboje bi bilo idealno, a idealno je najbolje. Hrvatsko tržište nije veliko da bi se moglo samo od jednoga živjeti pa stoga radimo sve. Mislim da bi ljudi htjeli više biti angažirani na filmu, jer je to probitačniji medij. Na kraju krajeva film snimiš i gotov si, a predstavu radiš i onda je igraš. No to ne znači da je jedno bolje od drugoga. Neke predstave tako voliš da bi ih stalno igrao, ma voliš ih sve (smijeh).

KP: Kako u današnjim okolnostima izgleda "rad glumca na sebi"? U tvom slučaju, naravno.



G. B.: Još uvijek sam na Akademiji pa sam na sreću i primoran "raditi na sebi". Smatram da je danas taj rad na sebi kao i u profesionalnom nogometu, općenito bi se mogla napraviti usporedba s bilo kojim vrhunskim sportom. Nikada se ne smije stati, stalno se treba držati na laganoj vatri, radio ili ne radio. Boris Navojec i Leon Lučev su bili pokrenuli glumačke radionice u kinu Studio što je po meni jedan izvrstan način držanja u formi. Trenutno nemam vremena za takve radionice, ali kada bih ga imao, naglavačke bih se ubacio na sve tipove radionica. A s obzirom na moju znatiželjnost, vjerojatno bih učio sve, od japanskog do harfe, dakle sve što smatram da je dobro za održavanje nekog "umjetničkog" motora.

KP: Puno se mladih studenata umjetničkih usmjerenja već a priori smatraju umjetnicima. Kada se postaje umjetnikom? Smatraš li se ti umjetnikom? Što za tebe znači biti umjetnik?



G. B.: Ne mislim da sam umjetnik i ne znam što treba uraditi da budeš umjetnik. Za mene su umjetnici neki slikari, ludi glazbenici… Na kraju krajeva, možeš misliti da si umjetnik koliko god hoćeš, ali tvoje djelo je to koje pokazuje jesi li ili nisi.

KP: Može li se gluma naučiti? Eastwood i Streep kažu da nije moguće. Što ti misliš?



G. B.: Ako oni to kažu, onda.... ma sigurno se može, samo je pitanje do koje mjere?

Objavio/la admin [at] kulturpunkt.hr 21.01.2010