Stare "postole", novo odijelo | kulturpunkt

Kulturoskop Kinemaskop

<

Stare "postole", novo odijelo

Pola sata vožnje od Splita i eto vas u Sinju, izuzev Splita jedinom gradu u Splitsko-dalmatinskoj županiji koji se može pohvaliti digitaliziranom kino dvoranom.

Piše: Antonija Eremut

Naime, Gradsko kino Sinj jedno je od 28 nezavisnih kina u Hrvatskoj koja su u sklopu programa Nacionalnog promicanja audiovizualnog stvaralaštva 2010-2014 opremljena digitalnim projektorima. Zahvaljujući zajedničkoj akciji Hrvatskog audiovizualnog centra (HAVC), Ministarstva kulture i lokalnih samouprava, Hrvatska se danas može pohvaliti s 90 posto digitaliziranih kino dvorana i u nečem se svrstati uz bok razvijenim zemljama, jer trenutno su od nas bolji samo Norveška i Luksemburg sa 100-postotnim učinkom. 

Ne bi li pristupila procesu digitalizacije, lokalna kina trebala su zadovoljiti sljedeće kriterije: aktivna kinoprikazivačka djelatnost u posljednje dvije godine ili netom obnovljena kino dvorana, kvaliteta i raznovrsnost filmskog programa, broj filmskih projekcija, gledatelja i radnih dana kroz prethodnu godinu, dosadašnje financijsko poslovanje, kulturni značaj u lokalnoj zajednici, financijski plan digitalizacije, dugoročna održivost projekta, tehnička spremnost i opće stanje kinodvorane. Gradsko kino Sinj niti s jednim od ovih kriterija nije imalo većih problema, posebno u pogledu tehničkih uvjeta i općeg stanja kinodvorane. Zgrada kina, impresivnih dimenzija za grad koji prema zadnjem popisu stanovništva broji nešto manje od 25 000 stanovnika, u dobrom je stanju. Prije gotovo deset godina dvorana je uz financijsku potporu Grada Sinja dobila vrhunsko ozvučenje, novo platno (6x11m) i sjedalice. Ovakav temeljni kapital nije bilo teško nadopuniti digitalnim projektorom koncem 2013. godine, kada je kino u Sinju doslovno i figurativno prešlo u novo doba ostvarivši osnovni preduvjet za budućnosti. Bez digitalnog projektora vrijednog oko 400.000 kuna (300.000 kn Ministarstvo kulture, 130.000 kuna Grad Sinj, a od povrata poreza plaćena je nadogradnja za 3D), teško da bi je bilo - distributeri su prešli na DCP format (Digital Cinema Package) i filmske vrpce su, što se novih filmova tiče, postale dio povijesti. 

Kad smo već kod povijesti, spomenimo da je prvo kino u Sinju, imena Cetina, 1912. godine u  privatnoj kući osnovala obitelji Pazinović. Sinjsko gradsko kino se za vrijeme bivše države smjestilo u prostoru nekadašnjeg vježbališta i društvenog prostora, tzv. Sokolane, koju je 1913. godine podiglo društvo Hrvatski sokol. Kino je dakle smješteno u povijesnom centru grada i samo par minuta hoda dijeli ga od franjevačkog Samostana Gospe Sinjske, Kamička, sportske dvorane Alkara i gradskog parka, kao važnih gradskih punktova. 

Ivan Šentija, direktor Gradskog kina Sinj koji ujedno obavlja i poslove oko tehnike, lijepljenja plakata, prodaje karata, grijanja dvorane i održavanja zgrade, kaže da je u Sinju kino oduvijek bilo snažan marker i mjesto susreta, a tu ulogu zadržalo je i danas unatoč nešto izmijenjenom kontekstu. Ljudi se u Sinju još uvijek "nalaze" kod kina, iako nešto rjeđe u njega i uđu. Digitalizacija je definitivno donijela promjenu nabolje što se tiče broja gledatelja s obzirom da je suvremena tehnologija omogućila aktualnost, široku paletu i vrhunsku tehničku kvalitetu filmskog programa, pa su Sinjani primjerice Hobita gledali isti dan kada i gledatelji u Americi. Međutim, Šentija ističe kako je razdoblje "euforije" trajalo otprilike tri mjeseca, u kojima je dobit od ulaznica bila veća nego u dvije prethodne godine, ali da su se sada stvari polako vratile u kolotečinu. Unatoč većoj posjećenosti, interes gledatelja smanjuje se proporcionalno udaljavanju filmskog naslova od kategorije blockbustera. 

Ovim dolazimo do problema izvršavanja programskih obveza koje su kina preuzela od HAVC-a kao uvjet procesa digitalizacije. To podrazumijeva da kroz godinu 35 posto filmova mora pripadati nezavisnoj hrvatskoj, europskoj i svjetskoj produkciji, a ostalih 65 posto kinoprikazivači biraju samostalno. Tijekom godine kina moraju prikazati najmanje šest hrvatskih filmova, i to svaki od njih po šest projekcija u većim, odnosno po dvije projekcije u manjim gradovima. Gradsko kino Sinj ove obveze uredno ispunjava s manjim varijacijama, ovisno o konkretnoj situaciji. Nezavisni filmovi slabije su posjećeni - na maratonu kratkometražnih filmova za zimski solsticij imali su tako samo 30 do 40 posjetitelja - pa najveći dio programske obveze odrade ljeti s obzirom da im grijanje dvorane zasad predstavlja najveći problem. Kao prepreka se pokazalo i to što mnogi od filmova iz programske obveze nemaju plakate, a elektronska objava im nije dovoljna, iako se trude i na tom polju te redovito ažuriraju facebook stranicu s preko  1300 "obožavatelja". S ovim su upoznali HAVC koji ih, prema riječima direktora sinjskog kina, zaista nije prepustio samima sebi nego im pruža potpunu podršku. Kvartalno podnose izvještaje o repertoaru, posjećenosti i prihodima, sve je umreženo i transparentno, a uskoro će predstavnici svih 28 digitaliziranih kina sudjelovati na radionici u Zadru koju organizira upravo HAVC.

Sinjani sada imaju priliku svaki tjedan pogledati jedan ili dva nova filma, animirana i/ili igrana. Veseli ih česta promjena plakata u izlogu kina, cijena ulaznice je povoljna (20-25 kuna, ovisno o tome je li 3D projekcija) iako je u današnje vrijeme mnogima nažalost i to previše, a posjetitelji mogu unijeti vlastite sokove i kokice. Bolji uvid u važnost kontinuirane kino djelatnosti u Sinju pruža podatak da bi građani Sinja i okolice inače morali "potegnuti" do Splita i potrošiti još stotinjak kuna za prijevoz. O simboličkoj vrijednosti za život grada da i ne govorimo – kina u manjim sredinama valjda nikad neće biti samoodrživa, uvijek će trebati potporu lokalne samouprave kao i ostale kulturne djelatnosti, ali teško se u materijalni nazivnik može prevesti činjenica da vrtićka i školska djeca iskuse svoj prvi kino doživljaj u sredini u kojoj stanuju. Ili da ga posjete djeca s posebnim potrebama iz sinjskog područnog odjeljenja Centra za odgoj i obrazovanje "Juraj Bonaći" i Centra za rehabilitaciju "fra Ante Sekelez" iz Vrlike. Da kino u Sinju misli na mlade pokazuje i to što je prošle godine ovdje održana prva smotra Hrvatskog školskog filma, na kojoj su sudjelovali učenici i mentori iz cijele Hrvatske. Kina u malim mjestima, čak i ako su izgubila bitku za starije generacije, još uvijek mogu za filmsku umjetnost "zakačiti" one mlađe, mogu odgojiti buduću publiku. U mnogim dalmatinskim gradovima to više nije moguće s obzirom da su kina odavno stavila "ključ u bravu", ali i na tom području postoje sjajne inicijative poput Kina Mediteran. Riječ je o projektu revitalizacije kinoprikazivaštva u Dalmaciji koji je u suradnji s gradovima-domaćinima inicirao tim Festivala mediteranskog filma Split, koji je i sam dobio digitalni kinoprojektor u sklopu navedene kampanje HAVC-a i Ministarstva kulture. 

Gradsko kino Sinj opstalo je zahvaljujući razumijevanju i podršci lokalne samouprave, ali i inicijativi i entuzijazmu Ivana Šentije, koji je vezan uz sinjsko kino gotovo trideset godina i koji je zajedno s njim prešao put od stvaranja svjetlosti pomoću katode i anode do digitalne tehnologije. U međuvremenu je iskusio draži razmotavanja i lijepljenja filmskih vrpci, a prisjeća se da je Ben Hura krpao čak 12 sati ne bi li prošao kroz mašinu. Oba 35-milimetarska projektora je sačuvao, zajedno sa sjećanjem na puštanje i gledanje filma kao na jedno drugačije, društveno/kolektivno iskustvo. Iako je, kako kaže, danas sve u šiframa i dosta individualizirano, ipak je mnogo lakše i ne ostavlja dojam da bi se vraćao na staro, barem što se tehničkog dijela tiče.

Najveću poteškoću predstavlja mu pak veličina kina – dvorana ima 521 sjedalo, pa Sinj po broju stanovnika ima veći kapacitet dvoranskih kino sjedala od Splita, uključujući cineplexe. Ne čudi stoga što je dvoranu nemoguće popuniti, osim kada igra film Bore Leeja, a provjerili smo iz nekoliko izvora da se na tom društvenom i umjetničkom događaju sjedi na podu i stoji na nogama. Zimi ju je zbog dimenzija praktički nemoguće zagrijati i to generira najveći financijski gubitak, ali važno je istaknuti da projekcija nikada nije bila otkazana, čak ni kada je na nju došao samo jedan gledatelj. Dvjestotinjak sjedala bilo bi idealno, međutim pregradnja kina uvjetovala bi temeljite promjene audiovizualnih postavki. I ovako je dio već pregrađen i koristi ga kazalište, dok se dio sredstava osigurava i najmom prostora Centru za strane jezike. Kako je jedina adekvatna dvorana u gradu, ovdje se odvijaju razna događanja poput edukacija, Festivala znanosti i raznih skupova, a odmah uz zgradu je prislonjeno nogometno igralište s tribinama, koje bi se ljeti barem ponekad moglo pretvoriti u ljetno kino. Gradsko kino Sinj dakle funkcionira kao društveni centar, ali još uvijek je daleko od potpune realizacije potencijala. 

S obzirom da je svako nezavisno kino jedinstvena priča određena specifičnim kontekstom, možemo reći da im je digitalizacija obukla novo odijelo na stare "postole". Nekom su stare "postole" nekoliko brojeva prevelike, drugom premale, trećima se pak manifestiraju kroz programske nedostatke i nužno podilaženje publici ukoliko žele zadržati kakvu-takvu posjećenost. Većini, ako ne i svima, ipak predstavljaju manjak publike, ali to je strukturni problem koji se ne rješava digitalnim projektorom ni jednokratnom investicijom, već drugačijom kulturnom i obrazovnom politikom.

Objavio/la antonija [at] kulturpunkt.hr 21.07.2014