Što društvu znači umjetnički rad | kulturpunkt

Što društvu znači umjetnički rad

Donošenje novog Zakona o umjetnicima jedinstvena je prilika da umjetnička zajednica nadiđe cehovske perspektive i postavi temeljno pitanje o biti odnosa države prema umjetničkom radu.

Piše: Lujo Parežanin

FOTO: Adam Simmons / Flickr

Ako bi se dalo izdvojiti dvije značajke odnosa onih u posjedu moći prema kulturnom polju i njegovim dionicima, tada bi to zasigurno bile netransparentnost djelovanja prvih i sustavno ograničavanje autonomije potonjih. Primjeri se u zadnje vrijeme uistinu gomilaju – od slučajeva ZKM-a i ZPC-a, preko dodjele potpora za javne potrebe u kulturi pa do rada na javnom pozivu za financiranje medija u okviru projekta Mediji zajednice – potpora socijalnom uključivanju putem medija – a uočljivo je da se oni podjednako tiču i institucija i nezavisne kulture. Pritom se pokazalo i da vladajući na vrlo upitan način razumiju participaciju u procesima donošenja ključnih odluka vezanih za kulturu, dajući varljiv legitimitet vlastitom djelovanju. Primjerice, u slučaju Medija zajednice Ministarstvo kulture je bez jasnih kriterija formiralo Radnu skupinu koja je trebala raditi na definiranju javnog poziva, da bi je potom gotovo u potpunosti ignoriralo, što je nagnalo i tadašnjeg predsjednika Hrvatskog novinarskog društva Sašu Lekovića na javnu reakciju.

Slična se stvar, izgleda, događa s najavljenim Zakonom o umjetnicima – novi temeljni zakonski akt koji bi trebao zamijeniti postojeći Zakon o pravima samostalnih umjetnika i poticanju kulturnog i umjetničkog stvaralaštva. Prema podacima koji su nam dostavljeni iz Ministarstva, Radna skupina za izradu Zakona formirana je 27. listopada 2017. godine nakon konzultacija sa zainteresiranom javnošću, odnosno strukovnim udrugama. Na prvom sastanku Radne skupine, koji se održao 23. veljače, predstavnici umjetničke zajednice iznijeli su "svoja stajališta vezana uz status umjetnika i konkretne probleme s kojima se susreću u svom profesionalnom umjetničkom radu i djelovanju", navode u Ministarstvu, te se raspravljalo o aktualnom Zakonu, kao i nerealiziranom nacrtu Zakona iz 2011. godine. Na istom je sastanku dogovoreno da će članovi Radne skupine do 3. travnja "dostaviti svoje prijedloge koje će usuglasiti s dionicima iz svojih umjetničkih djelatnosti, a temeljem kojih će se potom u Ministarstvu pripremiti prvi nacrt zakona za daljnju raspravu na Radnoj skupini". Iz Ministarstva poručuju da još uvijek analiziraju pristigla očitovanja i pripremaju nacrt Zakona koji će se razmotriti "na sljedećoj sjednici Radne skupine koja je planirana za drugu polovicu lipnja".

Ove neutralne informacije, međutim, prikrivaju način na koji se odvija komunikacija s umjetničkom zajednicom – a prema informacijama kojima raspolažemo, ona uistinu ne nalikuje na partnersku participaciju. Neke su stvari očite već iz strukture radne skupine: umjesto da kontinuirano provodi široko savjetovanje sa strukovnim udrugama, Ministarstvo je sudjelovanje umjetničke zajednice odlučilo svesti na svega šestoro predstavnika takozvanih umjetničkih "klastera" – to su: Hrvoje Kovačević iz DHK-a kao predstavnik književnog, HGU-ov Neven Frangeš glazbenog, DHKP-ova Lara Hölbling Matković prevoditeljskog, HDLU-ov Josip Zanki likovnog, UPPU Pulsov Saša Božić scenskog i DHFR-ova Vlatka Vorkapić kao predstavnica filmskog klastera.

Ana Brnardić, glavna tajnica Hrvatskog društva pisaca, za tportal je prilikom pokretanja čitave procedure komentirala kako se nastojalo "da buduća radna skupina bude što manja kako bi sastanci oko nacrta zakona koji već postoji bili što produktivniji". No "produktivniji" u ovom smislu prije djeluje kao eufemizam za "jednostavniji za Ministarstvo" koje na ovaj način izbjegava cijeli niz potencijalnih trenja osiguravajući pritom lakši utjecaj na Radnu skupinu, ali i amortizira razilaženja koja postoje među različitim strukovnim udrugama u pojedinim sektorima. Ovakvu strukturu Radne skupine, međutim, nije dostatno tumačiti samo kao taktičku odluku koje Ministarstvu omogućuje da struku drži na sigurnoj distanci, nego i kao dio namjere da se umanji funkcija strukovnih udruga – namjere razvidne i u onome što se do sada zna o budućem Zakonu.

Kritičkijem pogledu na odgovor Ministarstva u oči upada i informacija o frekventnosti komunikacije s Radnom skupinom. Neslužbeno doznajemo da Ministarstvo dijelu njezinih članova nije poslalo nikakvu povratnu informaciju na zaprimljene komentare – čak ni elementarne podatke o daljnjoj proceduri i rokovima. Uzme li se u obzir činjenica da je do sada održan jedan jedini sastanak Radne skupine, da Ministarstvo s njenim članovima ne održava kontinuiranu komunikaciju te da će se sljedeći sastanak održati u drugoj polovici lipnja, kada će biti prezentiran i prijedlog Zakona, tada se može posumnjati da je funkcija Programskoga vijeća uistinu dekorativna. Jedan sastanak, priprema komentara, nikakav odgovor, par mjeseci tišine i onda praktički gotov čin – davanje formuliranog prijedloga u koji je vrlo izvjesno da neće biti moguće fundamentalno intervenirati – tako izgleda participacija umjetničke zajednice u vizuri Ministarstva kulture.

A problem je u tome što su na kocki uistinu fundamentalna pitanja: suština odnosa države prema umjetničkom radu. Sudeći prema razgovoru koji se održao u srijedu, 23. svibnja u okviru zagrebačkog događanja Futur drugi, realiziranog u sklopu platforme.hr, u kojem su sudjelovali predstavnici i predstavnice UPUH-a i UPPU Pulsa, udruga koje su razgovor i organizirale, postoji opravdana bojazan da će novi Zakon, ako se bude temeljio na propalom prijedlogu iz 2011. godine, još više ograničiti autonomiju umjetničkog polja, ali i zaoštriti konkurentske odnose među radnicima u kulturi.

Okupljene su umjetnice ponajprije izrazile dvojbe oko definicije i funkcije kategorije "stručnjaka u kulturi" koja će uz samostalne umjetnike vjerojatno biti uvedena u novi Zakon kao skupina na koju će se odnositi u njemu definirana prava. Osim što za sada nije jasno koga bi ona sve trebala obuhvatiti – po svemu sudeći trebala bi biti primarno namijenjena (kazališnim i filmskim) producentima i kustosima – izvjesna mogućnost da proširenje korisnika prava samostalnih umjetnika neće pratiti i značajno povećanje sredstava za doprinose zabrinula je predstavnice plesne scene koje su upozorile kako će takvo što učiniti status nezavisnog umjetnika još nedostupnijim, pritom potencirajući štetnu kompeticiju na sceni do ekstrema.

Vrlo važnim se pokazalo i pitanje Hrvatskog umjetničkog centra, institucije zamišljene po svojevrsnom uzoru na HAVC, koja bi trebala regulirati upisnik umjetnika i rukovoditi selekcijom kandidata za sticanje statusa, čime bi Hrvatska zajednica samostalnih umjetnika, udruga trenutno nadležna za čitavu proceduru, izgubila svoju funkciju. S obzirom na sumnju u povećanje financijskih izdavanja za samostalne umjetnike, prisutni su takav preustroj ocijenili kao još jedan napad na autonomiju umjetničke scene koji će zacementirati podređenost procesa selekcije političkoj samovolji ministra ili ministrice kulture, krajnje instance koja donosi odluku o statusu. S tim je u vezi i bojazan od slabljenja uloga strukovnih udruga, za koje se, s obzirom na opisanu strukturu Radne skupine, već u procesu izrade novog Zakona doima kao da ih Ministarstvo kulture prije smatra teretom, nego partnerima. Ostaje, naime, otvorenim hoće li se novim Zakonom potvrđivanje nečijeg umjetničkog statusa i djelovanja oduzeti strukovnim udrugama i time u potpunosti delegirati na HUC.

Vraćajući se pitanju propusnosti potencijalnog novog sustava i njegove dvojbene tržišno-meritokratske ustrojenosti, kao problem je prepoznato i moguće uvođenje minimalnoga cenzusa uz onaj postojeći maksimalni. Takav donji cenzus dodatno udaljava nove umjetnice i umjetnike koji tek stupaju u devastirano kulturno polje od statusa koji bi makar u minimalnoj mjeri amortizirao njihovu socijalnu nesigurnost. Također, širi bi se sistemski problemi mogli pokazati kao prepreka ispunjavanju cenzusa u sektorima poput glazbenog, u kojem vlasnici ugostiteljskih objekata, i sami često u financijskim problemima, nerijetko nastoje izbjeći plaćanje muzičara preko ugovora kako bi prošli bez dodatnih troškova.

No dok su ovakvi parcijalni aspekti novog Zakona nedvojbeno važna mjesta oko kojih se umjetnička zajednica treba izboriti za uvjete koji neće pogoršati ionako težak položaj nezavisnih umjetnica i umjetnika, čini se da bi prije svega valjalo postaviti jedno temeljno pitanje koje ovaj Zakon presudno oblikuje – koji treba biti smisao odnosa države prema umjetničkom radu? Uzme li se u obzir očuvanje sporne kategorije "značajnog doprinosa kulturi" kao ključnog kriterija pri procjeni kandidata, potencijalno uvođenje minimanog cenzusa ili reprodukcija konkurentskih odnosa među umjetnicima i umjetnicama, tada je očito da će novi Zakon ostati unutar paradigme iznimnosti umjetničkog rada, a time i unutar ideje da je umjetnički rad nešto što treba biti selektirano i nagrađeno, a ne solidarno poduprto i osigurano zbog određene društvene vrijednosti koju proizvodi usprkos svojoj evidentnoj ugroženosti.

Neovisno o rješenjima pojedinih aspekata novog propisa, dakle, u situaciji u kojoj se bespoštedno režu sredstva za kulturu, u kojoj čak i etablirane autorice i autori spadaju na uvredljive javne potpore, ostajanje unutar postojećih meritokratskih okvira jamči daljnju devastaciju umjetničke scene. S druge strane, uspješno nametanje ideje o solidarnoj, kontinuiranoj potpori umjetnicama i umjetnicima – i novim i etabliranim – uz puno uvažavanje sektorskih specifičnosti, gurnut će u drugi plan dileme poput one o osnivanju Hrvatskog umjetničkog centra koji, kako Dejan Kršić ispravno uočava, kao javna institucija isto tako može predstavljati "onaj element zajedničkog i javnosti, koji u doba opće privatizacije vrijedi braniti". Donošenje novog Zakona o umjetnicima, ukratko, jedinstvena je prilika da umjetnička zajednica nadiđe cehovske perspektive i postavi temeljno pitanje o biti odnosa države i društva prema umjetničkom radu. 

Objavio/la lujo [at] kulturpunkt.hr 25.05.2018

VEZANE VIJESTI

Ili si umjetnik ili nisi ništa

Piše: Matija Mrakovčić
Ministarstvo kulture najavilo je izradu novog Zakona o pravima samostalnih umjetnika.

Nova javna ustanova umjesto stare nad(ri)udruge

Piše: Dejan Kršić

Zašto a priori odbacivati koncept "Javne ustanove" kad je u njemu očuvan element zajedničkog i javnosti koji u doba opće privatizacije vrijedi braniti?

Što ne valja u nacrtu Zakona?

Piše: Dejan Kršić

Status samostalnog umjetnika treba shvaćati kao način samozapošljavanja, a ne prikrivenu socijalnu kategoriju.