Što je i za koga je "europski" grad | kulturpunkt

Kulturoskop Tekst

<

Što je i za koga je "europski" grad

Španjolska Sevilla još je jedan u nizu europskih gradova čija se prošlost danas stavlja u službu turističkog razvoja, a takva je komodifikacija samo odraz šire ekonomske i društvene krize.

Piše: Jelena Prtorić

FOTO: Julia Caulfield, El Salto

  • A
  • +
  • -

U doba Brexita, postrožavanja kontrola na europskim granicama i imenovanja Povjerenika za promicanje europskog načina života, ali istodobno i posvemašnje globalizacije i sve većeg protoka roba i ljudi, valja se (za)pitati što znači pripadati nekom mjestu te kako definiramo pripadnost određenoj kulturi. Svojevrstan odgovor nudi britanski novinar Owen Hatherley koji se u knjizi Trans-Europe Express bavi iščitavanjem posebnosti arhitekture u dvadesetak europskih gradova (od Leipziga u Njemačkoj, Bergena u Norveškoj do Splita, Sofije, Skopja i Soluna koje zajedno smješta u poglavlje "Balkan") pitajući se sve vrijeme što li zapravo čini europski grad, a koje karakteristike gradove isključuju iz takve definicije?

U predgovoru knjige, Hatherley definira europski grad u opreci britanskome, njegovoj arhitekturi "slijepih ulica, zgrada lažnog viktorijanskog stila i beskonačnih parkirnih prostora". Europski stil za Hatherleyja je prije svega otvorenost prostora, napravljenih po mjeri ljudi, čistoća (u arhitektonskom, ali i doslovnom smislu), sklonost eksperimentiranju, bogata povijest, gradski prostor pogodan za šetnju i premrežen javnim prijevozom. Europski grad ima i povijesni centar u kojemu će se naći i moderne zgrade kazališta, muzeja i opernih hala, maštovito izvedeni javni prostori i dostupna stambena rješenja.

No nakon početnog hvalospjeva europskom gradu Hatherley brzo izlazi iz pozicije sentimentalnosti, primjećujući da, zbog manjka javnih investicija i slabijeg ulaganja u javni prostor u kojemu sveopće pučanstvo može uživati, europski grad već u '90-im godinama sve više počinje sličiti britanskom u kojemu se gradnja i razvoj koncentriraju na prostore koji donose (trenutnu ili brzu) materijalnu korist. U svojoj se šetnji europskim kontinentom britanski novinar tako istodobno divi arhitekturi gradova i razara mit o njihovoj superiornosti.

Pitanja turistifikacije i gentrifikacije dotiče se tek posredno, govoreći o nejednakom urbanom razvoju, pretjeranoj izgradnji ili dok promišlja multikulturalne aspekte grada. Naime, Hatherley primjećuje da, unatoč njihovoj multikulturalnoj prošlosti, današnji gradovi ne reflektiraju različite kulturološke pozadine onih koji u njemu žive, već se prilikom razvoja grada češće poseže za nedefiniranim "modernističkim” i/ili trendi stilom.

Pri svojem proputovanju Europom, Hatherley nije svratio u španjolsku Sevillu, glavni grad pokrajine Andaluzije, koja bi pak bila savršeni laboratorij u malom za propitivanje tema kojih se dotiče – kome pripada grad kada postane jedna od najvećih turističkih meka u zemlji? Što se događa s multikulturalnošću i razvojem (besplatnih, participativnih) sadržaja za stanovnike grada ako otprilike 15 % gospodarstva u gradu ovisi o turizmu? I kako se u gradu u kojemu se ogledaju stoljetni utjecaji maurske, andaluzijske, kršćanske pa i revolucionarne tradicije (katedrala u Sevilli izgrađena je nakon rekonkviste na tlocrtu bivše džamije; preko puta katedrale je dvorac nastao na mjestu stare maurske palače; u okolnim ulicama taverne su koje su u prošlom stoljeću okupljale anarhiste i antifašiste) ta prošlost vrednuje danas? 

Sve u službi turizma

Udruga Zemos98 iz Seville, koja se bavi participativnom kulturom i društvenim promjenama, propituje upravo teme turistifikacije, gentrifikacije i kulturnog nasljeđa, pa su to ujedno bile i neke od problematika na koje su se fokusirali tijekom radionice Grad je naš organizirane u glavnom gradu Andaluzije krajem listopada 2019. godine, u sklopu europskog projekta MediActivism.

Slavna se prošlost Seville danas stavlja u službu turističkog razvoja. Ulicama povijesnog centra grada jure deseci, stotine turista na električnim skuterima. Barovi, kafići i restorani u centru grada prilagodili su svoju gastronomsku (i glazbenu) ponudu turistima. Četvrt Alameda, koja je svojedobno bila na glasu kao multikulturalni kvart u kojemu su se jazz muzičari učili improvizaciji, a studenti umjetnosti izvodili performanse, danas je prerasla u Airbnb zonu. Centralna tržnica Feria, na kojoj se nekad prodavalo sezonsko voće i povrće za stanovnike obližnjih ulica, pretvorena je gotovo u potpunosti u gourmet zonu s barovima i restoranima. Ove jeseni je čak i rektorat sveučilišta u Sevilli postao mjesto interesa turista, koji su se u potrazi za autentičnom, neotkrivenom lokacijom u nekom trenu našli u ovoj zgradi, a napustili su je tek nakon što su fotografijama ovjekovječili zatečene studente.

Paco González, arhitekt koji se pri katalonskom Sveučilištu Oberta bavi istraživanjem novih urbanističkih praksi, za sebe tvrdi da se trudi ne romantizirati gradove i njihovu prošlost. "Grad u kojemu živiš nije isti gradu u kojem žive i tvoji prijatelji. To je simbolički društveni konstrukt", kaže. Ipak, žali što se Sevilli, kao i brojnim drugim španjolskim gradovima, dogodila agresivna komodifikacija sadržaja. "Dogodilo se to s javnim površinama, primjerice širenjem terasa barova, do načina na koji ljudi žive – radnici i radnice u turizmu jako su slabo plaćeni. Grad je preplavljen ljudima koji troše novac na račun bogate povijesne baštine grada, no postavlja se pitanje kamo odlazi taj novac. Žive li ljudi bolje danas nego prije deset godina? Zašto smo svi prihvatili to da je turizam jedini način zarade u Sevilli?", pita se González.

Prema Zemosovoj analizi, u gradu od gotovo dva milijuna stanovnika manjka poslova koji nisu vezani uz turizam. Stanovnici Seville danas nemaju izbora no naći se među "konzumentima turizma", biti "statisti" u slici grada kakvom je vide turisti ili "luzeri" – oni koji nisu našli svoje mjesto pod suncem u ekonomiji koja se gotovo u potpunosti bazira na služenju turistima.

I razvoj infrastrukture u gradu se danas sve više prilagođava navikama turista negoli potrebama njegovih stanovnika. Primjerice, na obali rijeke Guadalquivir, smještenoj nekoliko kilometra južno od središta grada, izgrađen je novi terminal za kruzere koji dolaze u grad, kako bi se mogao primiti što veći broj putnika. Također, dio centra pretvoren je u zonu u kojoj su zabranjeni automobili, a nove su tramvajske linije povezale centralne gradske turističke atrakcije s autobusnim terminalom. Dok je otvaranje grada pješacima i uvođenje dodatnih linija zasigurno pozitivna alternativa pretjeranom automobilskom prometu te može služiti stanovnicima grada, ostaje pitanje što je osim toga zaista potrebno stanovnicima Seville danas – što ostaje gradu kada turisti odu?

José Pérez de Lama koji je rođen i odrastao u gradu gdje i danas živi, a radi kao profesor na Višoj tehničkoj školi za arhitekturu na Sveučilištu na Sevilli, smatra da je komodifikacija i turistifikacija samo odraz opće ekonomske i društvene krize koja pogađa Jugoistočnu Europu. "Za regije poput Andaluzije to znači da su postale ekonomski veoma zavisne, kao da su naslijedile ulogu nekadašnjih kolonija današnjih najmoćnijih zemalja. Radi se o društvenoj prekarnosti koja utječe budući razvoj grada, čineći djelatnosti poput turizma i građevinarstva najjačim gospodarskim granama", smatra on. Za njega će do novih načina razvoja grada prije svega doći promjenom društvenih i kulturnih praksi. "Nećemo promijeniti gradski razvoj promišljanjem o tome kakav bi grad trebao biti, dok nastavljamo raditi stvari koje smo radili posljednjih desetljeća", smatra Pérez de Lama.

“Ne kvart, već zona”

Ono što urbani razvoj Seville izdvaja od ostalih turističkih meka Španjolske i Mediterana je činjenica da u neposrednoj blizini turističkog centra grada, na otočiću La Cartuja (Isla de La Cartuja) usred rijeke Guadalquivir, njezini stanovnici imaju vizualni podsjetnik na to što se može dogoditi kada velika ulaganja nisu popraćena razmišljanjem o budućem razvoju nekog prostora. Prostor otoka La Cartuja, naime, posve je preobražen za EXPO izložbu 1992. godine koja je u Sevilli održana pod nazivom Doba otkrića, na 500. godišnjicu Kolumbovog "otkrivanja" Amerike. Do tog je trenutka La Cartuja bila no man's land, zabačeni dio grada kroz koji je prolazila žejeznička pruga, a tek bi ponekad u blizini pokoja grupica tinejdžera ispijala piva. Tu vizuru je sasvim izmijenila infrastruktura koja je za EXPO 1992 izgrađena "od nule".

Sama je izložba za Sevillu imala posebno značenje. "Treba imati na umu je tek nedugo prije toga Španjolska od diktature postala demokracija. Novi je demokratski Ustav odobren 1978., a zemlja je ušla u Europsku uniju 1986., što je tada bilo predstavljeno kao važan korak k modernizaciji društva. Svjetska izložba u Sevilli i Olimpijske igre u Barceloni 1992. godine bile su dio tog trenda [modernizacije]", objašnjava José Pérez de Lama. Izgrađene su tada brojne prometnice koje su Sevillu povezale s drugim većim španjolskim gradovima, napravljen je novi aerodrom, obnovljene lokalne ceste, a veće urbane transformacije i razvoj infrastrukture ograničili su se na lokaciju Svjetske izložbe. EXPO izložba u Sevilli ostala je zapamćena po impozantnim zgradama i luksuzno izvedenim paviljonima, od kojih su danas mnogi od njih ostali zapušteni i napola razrušeni. Nakon svjetske izložbe, gradske su vlasti pokušale prenamijeniti kvart la Cartuja u zonu razvoja inovacija pod nazivom Cartuja 93, budući da je tadašnju infrastrukturu bilo teško prenamijeniti u rezidencijalnu četvrt. Nakon toga je tamo 1999. godine niknuo stadion korišten za Svjetsko prvenstvo u atletici (iako je incijalno sagrađen jer se tadašnji gradonačelnik Alejandro Rojas-Marcos nadao da će Sevilla njime imati veće šanse postati domaćinom Olimpijskih igara 2004. godine), a 1998. je na otoku otvoren i tematski park Isla Magica.

Razvoj otočića La Cartuja u periodu nakon Svjetske izložbe danas se može promatrati kroz dvije amblematične građevine: Cajasol tower, neboder visok 180,5 metara tj. 40 katova, čija je gradnja završena 2015. godine, te Centralno kazalište, sagrađeno uoči Expo izložbe. Izgradnja nebodera naišla je na otpor i neodobravanje dobrog djela građana i udruga civilnog društva. Navodno je zbog njegovog "negativnog vizualnog utjecaja" i UNESCO prijetio lokalnim vlastima da će i pojedinim gradskim spomenicima ukinuti status svjetska baštine, do čega na kraju ipak nije došlo (iako su vlasti odbile sniziti planiranu visinu nebodera). Danas se pokraj nebodera nalazi ogromno parkiralište, privatni kulturni i trgovački centar, a neboder još uvijek bode oči na seviljanskom horizontu. 

Centralno kazalište je zgrada mnogo diskretnije vizure i veličine, prekrivena smeđim prirodnim kamenom te smještena uz samu rijeku. Kazalište, za razliku od nebodera, ne iskače u oči u okolnom krajobrazu, no zanimljiva je njegova pozicija prema rijeci i gradu. Budući da je šetnica koja vodi do njega uz obalu potpuno zapuštena, posjetitelji kazališta, konzumenti kulture, usmjereni su na stražnja vrata, na stranu okrenutu od, a ne prema centru grada. Iako su jedna i druga građevina vidljive i znane stanovnicima Seville, simbolično su odsječene od njenog središta, kao i većina ostalih zapuštenih prostora na ovom otočiću, čija se gradnja provodila u neskladu s potrebama i željama lokalne populacije.

"Privatizirano je iznimno privlačno zemljište, izgubljen je izvorni krajolik, obala i povezanost s gradom. Sevilla danas možda ima visoki neboder i možda razvija zonu inovacija, ali je izgubila priliku da postane grad bolji za život", smatra arhitekt Paco González. "Ova je zona jedan od primjera globalnih urbanističkih rješenja koja se fokusiraju na investicije kako bi privukle kapital – od svjetske izložbe, do inovacijske četvrti, tvrtki i sveučilišnih zgrada; od organizacije velikih sportskih događaja i tematskog parka, do privatnog muzeja, šoping centra i hotela. Nitko tamo ne živi – tamo se ide na posao, tamo se ide konzumirati ili provesti nešto slobodnog vremena.To nije dio grada za život, već - zona", ističe González.

Promatrajući goleme nebodere i napuštene zgrade na otoku La Cartuja, govoreći o agresivnoj prenamijeni bivšeg izložbenog prostora u zonu inovacije prilagođenu interesu privatnog kapitala, Sevilla se danas čini neuklopivom u prvotnu Hatherleyevu definiciju europskog grada. Takav model razvoja, smatra Pérez de Lama, neće se promijeniti samim promišljanjem o tome kakav bi grad trebao biti, dok god ne bude praćen suštinskom promjenom u načinu djelovanja.

 

Članak je objavljen u sklopu projekta MediActivism – Courageous young citizens test new ways to reclaim their cities, sufinanciran kroz program Erasmus+ Europske komisije. Objavljeni tekstovi odražavaju isključivo stajališta autora i ni na koji način ne odražavaju stavove Europske komisije.

Objavio/la ivana [at] kulturpunkt.hr 04.03.2020

VEZANE VIJESTI

Prostor sveden na sjećanje

Piše: Matea Grgurinović
Porazno stanje Zagrebačkog velesajma i nemar prema modernističkoj baštini vjerna su preslika današnjeg društva i odnosa vladajućih prema gradu kao cjelini.

Grad kao sredstvo preživljavanja

Piše: Kristina Tešija
O turistifikaciji koja guta Split, njegovu staru jezgru, identitet i njegovo stanovništvo lokalna umjetnička scena sve češće progovara kao o distopijskom scenariju budućnosti koja je stigla.

Prostor kao shopping ulov

Piše: Nikola Zdunić

Kao opozicija transformaciji gradskih prostora u parcele za bogaćenje javljaju se inicijative koje obranom javnih površina nude viziju grada kojeg su-oblikuju njegovi stanovnici.