Što je ostalo od "društva znanja" | kulturpunkt

Što je ostalo od "društva znanja"

Da se iza a capella pjevanja naše Vlade o društvu znanja krila politika bez ideje i strategije postalo je očito usred srednjoškolskih i studentskih prosvjeda.

Piše: Ante Jerić
  • A
  • +
  • -

Ima nešto više od dva mjeseca otkako je tisuću studenata izvelo performans na kojem su, razočarani politikom ministra Primorca, simbolički pokopali njegovo društvo znanja. Danas je ono palo u zaborav. Omiljena sintagma premijera i prosvjetnog mu ministra iščezla je iz medijskog prostora brzinom kojom se i pojavila. Gorespomenuti pokop bio je nešto manje simboličan i nešto više doslovan nego što se itko od studentata usudio nadati. Kako je umrlo društvo znanja?  

Prije nego što nađemo odgovor na to pitanje ne bi bilo zgoreg da kažemo što je uopće društvo znanja. Svega par dana prije ostavke, čuti od Dragana Primorca da će on kao ministar stvoriti pretpostavke za društvo znanja postalo je jednako uobičajeno kao čuti od Boška Balabana da će ostaviti srce na terenu. Analizirajmo zato ove fraze. Lingvistički rečeno - u ovim je rečenicama naglašena emotivna funkcija na štetu referencijalne. Laički rečeno - ova dvojica nemaju ništa pametnog za reći pa pozornost skreću na sebe ne bi li tako ljude s druge strane malih ekrana uvjerili da će svoj posao obaviti najbolje što mogu mada baš i ne znaju kako će ga obaviti. Ne znam za vas, ali ja do jučer nisam mogao u jednoj zavisno složenoj rečenici barem približno definirati pojam. Danas, nakon što sam napravio domaću zadaću, da me probudite u 2 iza ponoći znao bih vam reći da je društvo znanja društveni i gospodarski poredak zemalja u kojima je ekonomija utemeljena na znanju dostupnom svima koje se koristi za proizvodnju i upravljanje. Eto, sad znate i vi.

Da se iza a capella pjevanja naše Vlade o društvu znanja krila politika bez ideje i strategije postalo je očito usred srednjoškolskih i studentskih prosvjeda. S mlađima se resorni ministar brzo dogovorio. Odgodio je državnu maturu za godinu dana, sazvao par presica, slikao se nekoliko puta i  proglasio uspješnu suradnju na svim prosvjetnim razinama. Niti godinu dana kasnije sa studentima nije išlo tako glatko. Težak jaram plaćanja potaknuo je studentsku mobilizaciju pa su oni zatražili besplatno obrazovanje za sve. Prva reakcija odgovornog ministarstva bila je osuda studentskih zahtjeva koji su, kako su posprdno naglašavali, opasno koketirali sa socijalizmom. A, zna se da mi Hrvati idemo dalje – u društvo znanja! Nastala je bizarna situacija u kojoj su se i studenti i ministarstvo, suprostavljeni, zalagali za društvo znanja. Nakon toga se netko iz ministrovog ureda valjda spojio na net, upisao društvo znanja u Google, pročitao o čemu se tu zapravo radi i shvatio da je ministar u nezavidnoj situaciji. Znanje u društvu znanja mora biti dostupno svima. Iz toga bi slijedilo da ga svi moraju moći platiti. A iz toga, bar u slučaju Hrvatske, da mora biti besplatno.

Taman kad se učinilo da je dosljedno provedena politika čekanja otklonila opasnost od studenata uslijedili su novi potresi. Školstvo je zahvatila sveprisutna recesija. Nova verzija rebalansa državnog proračuna, predvidjela je novac besplatnog prijevoza do škole i besplatnih udžbenika – stupovima na kojima počiva društvo znanja. Roditeljski šok pokušava se još i danas ublažiti raznim spinovima. Najavljeno je tako objavljivanje udžbenika na internetu. Ta odluka vlade aklamacijom je pozdravljena u režimskim listovima. Nema u informatizaciji ništa loše, dapače, ali osnovnoškolci od nje praktično nemaju nikakve koristi. Knjige su im potrebne tijekom nastave. Oni svoje udžbenike, dakle, trebaju isprintati. Svatko tko raspolaže s malo vremena, običnim džepnim kalkulatorom te cjenikom tonera i papira može za par minuta skužiti da troškovi ispisa virtualnih udžbenika na papir debelo premašuju ionako paprene knjižarske cijene istih.  

Zadnji čavao u lijes društva znanja zabijen je s nedavnim kresanjem plaća prosvjetara.

Društveni i materijalni status učitelja nikad nisu bili na nižim granama. Svaki drugi kretenčić nezadovoljan ocjenom u dnevniku može danas dignuti ruku na profesora i izvući se tek s usmenim ukorom. Koliko država cijeni rad učitelja ogleda se i u njihovom stanju na računu koji je svaki mjesec sve manji i manji. Mogu se oni pjeniti, prijetiti obustavom nastave ili mahati kolektivnim ugovorima koliko god žele, ali upravo će se njima svaki novi rebalans otkinuti od usta. Pad učiteljskih plaća označio je pad društva znanja.  

Otišao nam je premijer Sanader, a s njim i ministar Primorac. Upotreba riječi rebalans eksponencijalno se povećava u političkom diskursu. Društvo znanja više nitko ni ne spominje. Ne znam za vas, ali ja bih još i mogao živjeti s tim da mislim kako novca stvarno nema. Ova naša Vlada ponaša se kao Superhik- otima siromašnima da bi dala bogatima. Izgradnja Pelješkog mosta, unatoč rekordnom proračunskom deficitu, jedva da posustaje. Činjenica je da većini Hrvata taj most sada treba kao i većini Jamajčana staza za bob. Jedini koji se mogu okoristiti od njega su novopečeni pelješki landlordovi čije akcije rastu proporcionalno s mostom. Premijerka uopće ne spominje odgodu projekta za neka bolja vremena. Isto tako šuti o porezu na luksuz ili na kapitalnu dobit. Umjesto toga udara na najslabije jer je izvjesno da će oni pružiti najslabiji otpor. Idući na redu su umirovljenici.  

Katastrofalni rezultati svih ministara uvjetovali su katastrofalan rezultat ministra prosvjete.

Da bi bila pametna, Hrvatska mora biti sita. Da bi bila sita, Hrvatska mora biti pametna. Ta kvaka 22 stoji na vratima našeg ulaza u društvo znanja. Ono je za nas daleka budućnost. A gdje smo uopće danas? Dr. Slavko Kulić- ugledni ekonomski stručnjak koji je ovaj crni scenarij davno predvidio- kaže da smo u govnima.

Obećano nam je društvo znanja, a ostavljeno društvo sranja.

Objavio/la admin [at] kulturpunkt.hr 21.07.2009