Što je točno Jordan Peterson? | kulturpunkt

Kulturoskop Školica

<

Što je točno Jordan Peterson?

Tek nakon što iscrpimo sve što nas njegov fenomen može naučiti o funkcioniranju ideologije danas, ovu intelektualnu superzvijezdu možemo otpisati na temelju sadržaja njegovih predavanja.

Piše: Matko Vlahović

FOTO: Jacob Andrewarthe/Green Left Weekly

Naslovno pitanje predstavlja veliku zagonetku srednjostrujaškom komentarijatu, bezbrojni su članci napisani s ciljem definiranja Petersonove ideološke pozicije, razglabanja o njegovom značaju kao jednom od rijetkih globalno eksponiranih javnih intelektualaca, o njegovom teorijskom kredibilitetu uopće te o izvoru njegove popularnosti. Nepoznati akademik, profesor psihologije, u nekoliko je godina prevalio put od relativne opskurnosti do intelektualne superzvijezde, statusa koji eventualno dijeli sa Žižekom i Chomskim. Glasnom pobunom protiv političke korektnosti Peterson dolazi pod svjetla reflektora i odmah svoju publiku nalazi u konzervativnoj reakciji gladnoj koherentne ideologije, dok istovremeno postaje bete noire centrističke liberalne ljevice. Ali ipak, glavni izvor njegove popularnosti predstavljaju Youtube predavanja u kojima svojoj publici, pretežno mladim bijelim muškarcima, nudi savjete za život, poput svojevrsnog akademskog gurua. Dakle, što je točno Jordan Peterson?

Odgovor na to pitanje je bolje potražiti u formi društvene strukture i funkciji njegove pojave u njoj, nego li u, blago rečeno, problematičnom sadržaju njegovih predavanja i knjiga. Ali, za početak, nekoliko riječi o tom sadržaju. Unatoč tome što se predstavlja kao glas razuma koji brani nasljeđe prosvjetiteljstva od njegovih navodnih neprijatelja, prema njemu kulturalnih marksista, Petersona treba smjestiti u tradiciju prosvjetiteljstvu neprijateljski nastrojenih mislilaca. Zapravo ga, daleko više od naslijeđa prosvjetiteljstva, zanimaju iracionalni aspekti ljudske egzistencije, fenomeni poput volje i vjerovanja. Na takav zaključak upućuje i letimičan pogled na filozofe koje citira, ponajviše Nietzschea, Heideggera i Junga. Peterson je sumnjičav prema pretjeranoj racionalnosti te ju vidi kao izvor totalitarizma, što je karakteristika koju dijeli s njemu mrskim postmodernistima. Fasciniran je pak onim što naziva mračnom stranom ljudske prirode, primordijalnim kaosom, te pokušava raznim egzegezama mitoloških priča pokazati fundamentalnu nemogućnost nadilaženja iracionalnosti. Njegova predavanja tako često postaju tek mišmaš psihoanalitički, konkretnije jungovski začinjenog misticizma i mitologije pomoću koje istražuje vječnu borbu prirode i kulture, kaosa i reda. U Petersonovu shvaćanju red predstavlja kulturno naslijeđe zapadne civilizacije, a njegova oduševljenost njenim napretkom zapravo je oduševljenost slobodnim tržištem kao glavnim motorom koji ograničava i usmjerava kaos iracionalnih pojedinaca. Red je dakle poredak tradicije, a ne prosvjetiteljske racionalnosti. Međutim, lako je kritizirati Petersonove tvrdnje, ali time nije ništa rečeno zašto takva obrana statusa quo pronalazi ogromnu publiku.

Bilo kakvo razračunavanje s Petersonom treba pretpostavljati analizu strukturalnih uvjeta koji su poslužili kao plodno tlo njegovom uspjehu. Reakcije na Petersona su raznovrsne, dok ga jedni hvale da govori neugodne istine "razmaženim" milenijalcima, drugi ga nazivaju fašistom te pokušavaju bojkotirati njegova predavanja na fakultetu i javne nastupe uopće. Potonja reakcija je znatno pridonijela njegovoj popularnosti na alternativnoj desnici (alt-right), koja ga pak vidi kao saveznika u borbi protiv liberalne političke korektnosti. Peterson izuzetno dobro koristi takve pokušaje bojkota, prikazuje se kao branitelj slobode govora te kritičarima prišiva prikrivene totalitarne težnje, prigovara im da su liberalni samo dok se govori ono što žele čuti. Što se Petersona tiče, liberalna se ljevica tako našla u određenim problemima. On je svakako iznio niz stavova koje treba kritizirati (posebno, ali ne isključivo, njegova razmatranja o rodnoj i feminističkoj problematici), no čini se da je dosadašnja reakcija u većoj mjeri otkrila određene slabosti lijevo-liberalne pozicije nego što je njemu samom naškodila. Otpisivanje i bojkot Petersona nije se pokazalo kao rješenje. Neovisno o tome koliko malo držali do njegovih teorijskih tvrdnji, treba ga uzeti ozbiljno kao kulturni fenomen. Walter Benjamin je tvrdio da je svaki fašizam rezultat neuspjele revolucije. Mislim da je takva gesta potrebna i za analizu Petersona. Kao što i sam govori, treba pospremiti vlastitu sobu, odnosno pokazati da je svaki Jordan Peterson rezultat historijskog neuspjeha liberalne ljevice.

Dobar početan primjer za to je akademija. Peterson dio svog kredibiliteta duguje tome što je i sam dio akademije, a ne još jedan običan komentator. Ta činjenica ujedno ukazuje na potrebu šire javnosti za "intelektualnom" analizom političke, ali i svakodnevne običajne zbilje. Međutim, takva potreba ne odgovara na pitanje koji su uvjeti doveli do toga da je baš Peterson zadovoljava. Odgovor treba potražiti u strukturnoj izoliranosti akademije od stvarnih društvenih procesa, dijelom zbog vlastite krivice, a većim dijelom radi uvođenja neoliberalne logike u obrazovanje. Istraživanja se vrše pod pritiskom ispunjavanja normi, a produkcija znanja je postala upravo to, obična produkcija koje je sama sebi svrha. Imperativ za objavljivanjem (publish or perish) doveo je do gomile nepotrebnih, nedorađenih članaka koje nitko ne čita, ali su objavljeni, a to je dovoljno. Na taj način velik dio akademije ostaje izoliran u sferi vlastitih interesa, a šire intelektualno polje prepušteno je volji onih koji iskorištavaju nove forme i medije za diseminaciju ideja. Širom su stoga otvorena vrata raznim petersonima. Nasuprot hermetičnosti akademije, on koristi svaki dostupni medij kako bi došao do publike. Ne obraća se isključivo stručnjacima u zatvorenim salama, već svoja predavanja objavljuje na Youtubu. Između ostalog, Peterson je izuzetno postmoderna figura, ma što u svojim paranoičnim tiradama o postmodernizmu tvrdio. To nije samo ironična primjedba, već ukazuje na činjenicu da određeni formalni elementi postmodernizma sačinjavaju kičmu taktika nove desnice, što je posebno vidljivo u njihovom vještom korištenju interneta kao mjesta organizacije. Dakako, Peterson nije samo simptom strukturnih ograničenja lijeve akademije, nego i šireg Zeitgeista.

Kozervativni duh vremena je omogućio fenomen Petersona i u tom duhu je dobro prihvaćen. No, ne treba ga jednostavno svesti na još jednog običnog desničara, i to ne samo zato jer mu popularnost prelazi okvire desnice, već naročito zbog toga što je potrebno razmotriti što sam fenomen Petersona otkriva o konzervativnoj ideologiji. Odnosno, nije toliko zanimljivo što on tvrdi, već što njegove tvrdnje otkrivaju o trenutnom kuturnom uspjehu desnice. One pokazuju da taj uspjeh nije u srži antiliberalan, već je, upravo suprotno, bitno suglasan s historijskim razvojem liberalizma. Kao što i sam kaže kad odgovara na optužbe za širenje fašističkih ideja, Peterson tek reafirmira liberalizam britanskog tipa i tu mu treba vjerovati. Ne mislim time Petersona otpisati kao bezazlenu figuru, nego istaknuti previđenu vezu liberalizma i konzervativizma. Kako je to formulirao izraelski povjesničar Ishay Landa u knjizi The Apprentice's Sorcerer: Liberal Traditon and Fascism: "Fašizam je u velikoj mjeri (ali ne u potpunosti) bio organski proizvod razvoja unutar liberalnog društva i ideologije. Bio je to ekstremni pokušaj rješavanja krize liberalizma, razbijanja vlastite aporije i spašavanja buržoazije od sebe". Nije stoga iznenađujuće da Peterson, koji deklarativno zastupa standardne liberalne vrijednosti, istovremeno postaje zvijezda alternativne desnice. Po sebi on nije fašist, odnosno smatram da ga ne treba tako promatrati, ali se ne može ignorirati da uspješno koketira i s otvoreno fašističkim izdancima konzervativnog pokreta. Umjesto da se ta dva stajališta shvate kao proturječna, da se fašizam promatra kao vanjska deformacija liberalnog poretka, treba naivno postaviti pitanje: što je to u samom liberalnom poretku toliko privlačno desnici, pa čak i fašistima?  

Landa se u naslovu knjige referira na Goetheovu pjesmu Čarobnjakov šegrt. Narativ pjesme je jednostavan. Kad čarobnjak ostavi mladog šegrta da mu počisti kabinet, ovaj u pomoć prizove mistične sile da si skrati posao, naravno uz nepredviđene posljedice, metla oživi i cijeli se proces otme kontroli. U Landinoj interpretaciji ekonomska racionalnost liberalizma poput mladog šegrta iz priče oslobađa sile koje ne može kontrolirati. Uzdržavanje takvog stanja ima svoju cijenu, naime konzervativizam, koji, jednom kad razorne snage kapitala postaju neukrotive, završava u fašizmu koji kapital spašava od samoga sebe. Slijedeći taj ključ, moguće je produljiti analogiju na kulturno-ideološko polje. U ovom slučaju ulogu šegrta igra Peterson, njegova kritika političke korektnosti ima cijenu, ona hrani alternativnu desnicu od koje se bezuspješno ograđuje. Međutim, ne treba zaboraviti da je strukturni uzrok cijele priče nepažljiva odsutnost čarobnjaka, odsutnost socijalističke ljevice. Ta odsutnost također ima svoje ime, a to ime je liberalna ljevica. Historijski ta odsutnost nastupa nakon raspada realsocijalizma početkom devedesetih, socijaldemokratske stranke prihvaćaju neoliberalni konsenzus i progresivne politike srozavaju razinu kulture i identiteta. Takav konsenzus je funkcionirao do pojave prve ekonomske krize, a tada, zbog nedostatnog odgovora na krizu, velike socijaldemokratske stranke polako nestaju prepuštajući prostor desnici.

Stoga, glavna lekcija na koju fenomen Petersona ukazuje jest da liberalizam ne može biti teorijski okvir u kojem je moguća dosljedna artikulacija lijevih političkih programa. Nemogućnost liberalne ljevice da razriješi s Petersonom počiva upravo na činjenici da dijele određene početne pretpostavke. Osnovna je neupitnost ekonomske racionalnosti slobodnog tržišta kao jedinog medija koji uspješno posreduje između atomiziranih individua. Ljevica se uslijed toga nalazi u nezavidnoj poziciji. Ona uviđa postojanje određenih društvenih antagonizma i potrebu da ih se adresira, ali ne na način koji bi ugrozio logiku slobodnog tržišta. Budući da ne može istupiti iz okvira osnovne liberalne pozicije, mora pribjegavati posebnim strategijama. Njezina retorika stoga antagonizme psihologizira, razmatra ih kroz diskurs osjećaja i empatije, kroz stalno pronalaženje osjećaja krivnje. Političke programe pokušava ostvariti oslanjanjem na individualno internaliziranje suosjećanja i viktimizacije. Zbiljske antagonizme globalnog kapitalizma liberalna je ljevica svela na empatiju s pojedinačnim opresijama na bazi roda, seksualnosti i rase, pritom ignorirajući materijalne uvjete koji te opresije zapravo proizvode. Prihvatila je liberalizam kao skup vječnih istina i pravila, racionalan i human okvir, a ne kao jednu konkretnu historijsku ideologiju, blisko povezanu s razvojem kapitalističkih proizvodnih odnosa. Lijeno prihvaćanje termina političke korektnosti tako se razotkriva kao ušminkavanje koje političku borbu svodi na površinske kulturne ratove, što postaje posebno očito u sukobima s fenomenima poput Petersona. Upravo je kritika političke korektnosti Petersona izvukla iz akademske opskurnosti. Ovaj jaz između humanističkih i prosvjetiteljskih ideala liberalizma i njegovog zbiljskog i brutalnog historijskog razvoja treba biti nit vodilja u razotkrivanju popularnosti Petersonove kritike liberalne ljevice.

Kad se Petersona pokušava shvatiti kao ideologa desnice, a tako ga i treba shvatiti, nailazi se na tvrdnje da je on dašak zdravog razuma u preliberalnoj kulturi odvojenoj od stvarnosti. Ali time ništa nije rečeno o tome je li zdrav razum tako neproblematičan pojam kakvim se predstavlja te zašto se liberalna ljevica pojavljuje kao nerazumna u tom narativu. Kao što je to davno primijetila Blaženka Despot u Ženskom pitanju i socijalističkom samoupravljanju: "Dvoznačnost kapitalizma, da ima jedan ekonomski racionalitet, a da s druge strane ima jednu kulturu koja je neodgovarajuća ili kritička spram tog racionaliteta, omogućila je da su konzervativci uzeli pravilo, da se danas svaki konzervativac na poličkim izborima izjašnjava: Nemojte misliti da sam ja konzervativan, ja sam za tehnologiju, dakle, za proizvodne snage kapitala, ali sam za mir, red i rad i porodicu". Slijedno tome, jednom kad ekonomski racionalitet završi u krizi, konzervativizam žrtveno janje nalazi u području relativno progresivne kulturne nadgradnje. Desnica time reafirmira društvene odnose koji su ionako bili djelotvorni u pozadini, ispod vela relativno progresivne kulture. Glavne elemente te kulture desnica danas vidi u obrascima političke korektnosti i politike identiteta. Budući da se zaokret udesno odvija samo u području kulture, bez zadiranja u proizvodne odnose, pojavljuje se u formi zdravog razuma, u pukoj kulturnoj formi ekonomskog racionaliteta. Ne treba dakle biti čudno da Petersona mnogi smatraju njegovim oličenjem. Svaka zdravorazumska tvrdnja duboko je ukorijenjena u postojećim društvenim odnosima, to je ono što je čini efektivnom, ali i bitno konzervativnom. Ako neki pojedinac posluša njegove praktične savjete za život svakako će imati veće šanse za uspjeh u društvu. Petersonov zdrav razum poručuje da ekonomsku racionalnost ne treba prilagođavati ljudskim potrebama, već ljudske potrebe u skladu s ekonomskim racionanošću. Pojedinac je sam kriv ako nije uspješan jer se ne konformira s ekonomskim racionalitetom, jer je lijen i nezainteresiran. Za Petersona ne postoje problemi koji zahtijevaju kolektivno djelovanje, nema nejednakosti i klimatskih promjena, svaki problem je nužno i neposredno individualan. Tu leži djelotvornost njegove glavne, gotovo i banalne, poruke njegovoj publici: budite odgovorni za sebe i preuzmite neki teret.

Peterson ističe osobnu odgovornost, podnošenje žrtve radi osobnog uspjeha i napretka. To rješenje je posebno suzvučno s brigama mladih i obrazovanih muškaraca. Kako je moguće da je ta trivijalna mudrost toliko snažna da mu mnogi zahvaljuju da ih je spasio s ruba samoubojstva? Paradoksalno baš u tome što u maniri autoritativne očinske figure nudi zabranu i red u kontrastu spram hedonističkog duha vremena. Nudi obrazac maskuliniteta suglasan sa zahtjevima ekonomske racionalnosti, suvremenu verziju protestantske radne etike. Nije stoga čudno što pojava "krize maskuliniteta" dolazi nakon ekonomske krize. Peterson iskorištava novonastali jaz između kulturalnih zahtjeva patrijarhalnog maskuliniteta i njegovih materijalnih uvjeta. Liberalna je ljevica taj jaz psihologizirala i medikalizirala u vidu toksičnog maskuliniteta, ignorirajući stvarne procese koji su ga proizveli, dakle, deindustrijalizaciju, stagnaciju nadnica, nezaposlenost, ogromno povećanje renti itd. Takvo depolitiziranje i individualiziranje patrijarhalnog maskuliniteta otvara prostor figurama poput Petersona. 

On zbog toga neometano može tvrditi da nedostatak životne svrhe, visoka stopa depresije i samoubojstava muškaraca ne počivaju na promašenim zahtjevima patrijarhalnog maskuliniteta, već baš suprotno, na njegovom slabljenju, na rastvaranju struktura patrijarhalne obitelji. U tome je efektivnost njegovog pozivanja na red i strukturu kod mlade publike. Preuzimanje na sebe nekog tereta daje obećanje mogućnosti stvarnog rada izgradnje vlastitog života. No, zbog vulgarnog poimanja biologije, Peterson maskulinitet promatra kao zadanu sudbinu, a ne kao proizvod historijskih društvenih odnosa. Na temelju ahistorijskog pojma prirode lako mu je okriviti (minimalne) napretke koje su izborile feministkinje za slabljenje nuklearne obitelji, a time i za aktualnu reakciju "zaboravljenih muškaraca". Ali, ako ta reakcija treba išta poručiti ljevici onda je to da feministička kritika patrijarhata nije potpuna bez klasne analize, niti bez analize utjecaja patrijarhata na same muškarce. Peterson, nasuprot tome, veliča nagonski kaos maskuliniteta, ali ga isto želi ograničiti ponovnim jačanjem patrijahalne obitelji. Da parafraziram Blaženku Despot, konzervativci ne znaju žele li biti stranka ida ili superega.

Liberalna je ljevica u Petersonu dobila priliku razmotriti svoje propuste. Ne smije ga se jednostavno otpisati, ili, mnogo gore, prihvatiti njegove teze kao zdravorazumske istine. Peterson, nakon što se otkrije njegova strukturalna uloga, može funkcionirati kao izvrstan putokaz za analizu same liberalne ideologije. Primjerice, lakoća kojom Peterson i nova desnica preuzimaju donedavno lijeve diskurse slobode, pa i filozofije i znanosti, upućuje na ograničenost dosadašnjih metoda i zaslužuje razmatranje. Nadalje, to što Peterson popularnost duguje valu reakcija protiv politika identiteta ukazuje na potrebu preispitivanja takve retorike. To ne znači da se ljevica treba prestati boriti za prava žena ili manjina, već mora prestati temeljiti takve politike na osjećajima, empatiji i krivnji kako bi one uistinu mogle postati radikalne, a ne puko moralističke. Nije dovoljno samo uviđati pojavne oblike opresija, potrebno je shvatiti historijske uvjete koji su njihova pretpostavka, kao i ulogu tih opresija u društvenoj strukturi. 

Izvor solidarnosti ne smije biti empatija s potlačenima, već hladna, racionalna i empirijska analiza. Suosjećanje, ako želi biti više od jeftinog moraliziranja, mora proizlaziti iz takve solidarnosti, a ne obrnuto. Isto tako, tek nakon što iscrpimo sve što nas njegov fenomen može naučiti o funkcioniranju ideologije danas, možemo otpisati Petersona na temelju sadržaja. No nije dovoljno ni jednostavno prepuštanje dojmu da se njegov teorijski doprinos čini kao obična self-help falsifikacija jedva pročitanog Nietzschea i Heideggera, koji doduše nisu po sebi neproblematični filozofi. Analiza materijalne zbilje nije potpuna bez otkrivanja uloga koje i same zablude igraju u njezinoj izgradnji i funkcioniranju. Zablude nikad nisu samo zablude, one ne nestaju kad se razotkrije njihova tajna. Jordan Peterson je u konačnici jako dobar primjer takve zablude, ali njegov fenomen neće nestati bez promjene društvenih odnosa o kojima ovisi i koje povratno reproducira.

Objavio/la martina [at] kulturpunkt.hr 02.04.2019

VEZANE VIJESTI

Digitalna ekonomija: monopol i financijalizacija

Piše: Paško Bilić
Prvi u seriji tekstova o digitalnoj ekonomiji bavi se razvojem tehnoloških kompanija, transformacijama njihovih poslovnih modela i političkim posljedicama njihovog nezaustavljivog rasta.

Stvarna prijetnja iz Kekistana

Piše: Zoran Adžić

Film Moja godina u Kekistanu Patrika Hermanssona, prikazan u sklopu Human Rights Film Festivala, daje zabrinjavajući uvid u alt-right pokret.

Zamagljeni liberalni horizonti

Piše: Lujo Parežanin
Ovogodišnje je Eurozineovo Europsko okupljanje časopisa za kulturu pokazalo da liberalni interpretativni okvir ne može primjereno zahvatiti u aktualnu globalnu političku krizu.