Što nam o gradu govore žene kojih nema? | kulturpunkt

Kulturoskop Školica

<

Što nam o gradu govore žene kojih nema?

Nepostojanje ženskih imena u nazivima zagrebačkih ulica i trgova proizlazi iz patrijarhalne dominacije politikama sjećanja, ali i revizionističkog brisanja antifašističke povijesti Zagreba.

Piše: Andreja Žapčić

Sanja Iveković, Tko su bile sestre Baković / Foto: Tomislav Domes

Žena gotovo da i nema u javnom prostoru - u imenima zagrebačkih ulica, trgova, parkova, škola, spomenika... One kojih ima nerijetko su neznane ili nestvarne junakinje, često zabačene daleko od centra grada. Istovremeno, mnoge smo stvarne žene iz raznih razloga odstranili iz kolektivne memorije, a i dalje se možemo pitati i koliko žene imaju priliku sudjelovati u fizičkom oblikovanju javnog prostora. S obzirom na sve navedeno, upitno je možemo li ono što se naziva javnim prostorom doista smatrati takvim, ali i možemo li to promijeniti - stvoriti drugačiju budućnost.

Za žene u povijesti Zagreba nema mjesta: Kakav je to grad?

Da je sustav modernog Zagreba izrastao u grad muškoga roda dok je žena, unatoč svojoj tjelesnoj prisutnosti, "simbolički odsutna", odnosno da Zagreb održava dominantno patrijarhalno uređenje naslijeđeno iz vremena posvemašnjeg rasta unatoč širenju debate o rodnoj ravnopravnosti, zaključak je istraživanja koje su 2017. u časopisu Politička misao objavili Katja Vretenar i Zlatan Krajina s Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu. 

Kako izgleda reprezentacija dominantnih društvenih narativa, pokazao je 2014. i projekt Zagrebački trgovi ne pamte žene koji su koncipirali i osmislili kulturni radnik i aktivist Mario Kikaš, istraživačica i povjesničarka umjetnosti Sanja Horvatinčić te Ivana Hanaček i Ana Kutleša iz kustoskog kolektiva BLOK

Da problem ne postoji samo u metropoli, pokazalo je krajem 2018. istraživanje novinarki portala H-alter Ivane Perić i Ane Kuzmanić, prema kojemu hrvatski gradovi u nazivima svojih ulica gotovo u potpunosti izostavljaju povijest žena. Iako ih ima napretek, što je pokazao i istraživačko-umjetnički projekt koji su Barbara Blasin i Igor Marković provodili od 2004. do 2006. godine, a njegov zagovarački potencijal prvi je put javnosti predstavljen na UrbanFestivalu u Zagrebu 2002. te nastavljen izložbom u Galeriji Nova i na ulicama Zagreba 2003., a potom i ukoričen u knjigu Ženski vodič kroz Zagreb.

Žene na rubu grada, društva i povijesti

"S obzirom na to da se kod nas sporadično pojavljuju imena zaslužnih žena i u enciklopedijama, da zapravo niti u školskim udžbenicima nemamo sustavno obrađenu temu povijesno-političkog procesa za zakonsko i društveno izjednačavanje žena, ne iznenađuje da je mali broj ženskih imena upisan u javni gradski prostor", napominje grafička dizajnerica i fotografkinja Barbara Blasin za Kulturpunkt. 

Ističe da su upitni kriteriji i konvencije po kojima su malobrojne žene zabilježene u fizičkom prostoru grada te je pitanje postoji li oko toga društveno-politički konsenzus ili barem konsenzus znanstvene zajednice:  "Iz tih razloga lakše je postići konsenzus oko 'neznanih ili nestvarnih likova' nego stvarnih povijesnih ličnosti. Kod nas se, izgleda, najlakše postizao konsenzus prilikom imenovanja ulica po značajnim umjetnicama pa tako na primjer u mnogim gradovima imamo ulicu Ivane Brlić Mažuranić kao značajne književnice, ali je ne pamtimo kao prvu ženu članicu JAZU-a (današnjeg HAZU-a), čija je redovita članica postala tek 1937. godine".

"Jedan od razloga zbog kojeg se malobrojne ulice koje nose ženska imena u Zagrebu nalaze najčešće na rubnim dijelovima grada je, paradoksalno, konsenzus na nivou gradskih odbora da se ne ide u nova preimenovanja ulica, nakon silnih preimenovanja 1990-ih. Osim u slučaju kad to zahtijeva jedan bivši ministar kulture …", podsjeća Blasin. 

Javni prostor vjerno odražava odnose moći u društvu
 
Statistike o prisutnosti žena u obilježavanju javnog prostora poražavajuće su, ali ne čude, ističu iz feminističkog kolektiva fAktiv. Napominju da "javni prostor vjerno odražava odnose moći u društvu koje ga proizvodi pa tako i postojeću nejednakost, izrabljivanje i diskriminaciju. Različita istraživanja provođena posljednjih dvadesetak godina ukazala su na više problematičnih aspekata - nisku zastupljenost žena u imenima javnih površina, smještanje na periferne gradske pozicije, znakovit odabir majčinskih, sakralnih ili književnih ženskih likova nauštrb povijesnih ličnosti".
 
"Žene kojih nema", ističe Blasin za Kulturpunkt, "govore prvo o povijesti rodne nejednakosti jer izuzev nekih vladarica koje su svoju poziciju u historiji dobile nasljednim feudalnim pravima ili kršćanskih svetica, do posljednjih par stoljeća (osim rijetkih iznimaka) žene ne djeluju u javnom društveno-političkom ili kulturnom prostoru. Odnosno, ne djeluju na način koji bi po tadašnjim konvencijama bio relevantan da ih se historijski pojedinačno zapiše". 
 
"Nepostojanje ženskih imena u javnoj memoriji, a tako i u javnom gradskom prostoru, govori i o nevoljkosti i konformizmu raznih političkih sustava i znanstvenih institucija u novijoj povijesti da prihvate značaj povijesnog procesa i borbe za zakonskim i društvenim izjednačavanjem žena. Samim time sustav ne prepoznaje niti značaj bilježenja procesa ulaska žena u javni društveno-politički i kulturni prostor te im ne priznaje individualne ili kolektivne zasluge u općem društvenom progresu. I naposljetku, postojanje ili nepostojanje žena u javnoj memoriji i memorijalno bilježenje njihovih imena i zasluga u fizičkom prostoru grada, može govoriti o historijsko-političkoj pozadini određene sredine, pa tako i o aktualnoj društveno-političkoj situaciji u sadašnjosti", navodi Blasin.
 
 
"Načini reprezentacije žena u javnom prostoru grada, bilo kroz spomeničku plastiku, modernu i suvremenu skulpturu ili nomenklaturu ulica odraz je dominantne ideologije, a savršeno zrcali poziciju žena u društvu. Retradicionalizacijom društvenih odnosa, od 90-ih pa naovamo, Zagreb je izgubio značajan broj ženskih lica i imena sa svojih ulica, prije svega antifašistkinja i narodnih heroina i to nas ne treba čuditi. Javni prostor strogo kontrolira država i/ili grad te u njemu pomno i po strogim procedurama, ali mimo mišljenja struke, podiže spomenike svojim herojima kako bi se na simbolički način legitimirala", smatra Ivana Hanaček iz kustoskog kolektiva BLOK.
 
Brisanje službenog sjećanja
 
U fAktivu smatraju da je analizi službenog upisivanja u javni prostor, odnosno žena koje su prisutne, važno pridružiti pitanje o ženama koje nisu ni upisane, niti je za očekivati da će se pojaviti u budućim prijedlozima i realizacijama. Mnoge su, podsjećaju, "odstranjene iz javnog prostora u revizionističkim procesima brisanja sjećanja na radnički pokret, narodnooslobodilačku borbu i socijalističko nasljeđe koji su obilježili devedesete godine prošlog stoljeća. Uklanjanje spomenika i preimenovanje ulica jedan je od koraka u brisanju službenog sjećanja na narodne heroine, ali i simboličkog sjećanja na sve žene koje su svojim političkim radom i masovnim učešćem u NOB-u izborile ravnopravnost". 
 
Kada razmišljamo o tome kako smo i zašto baš neke žene odstranili iz pamćenja, valja imati na umu da je riječ o kompleksnom problemu. "Ulaskom žena u javni i politički prostor, neke se očekivano često aktiviraju u političkim procesima i partijama 20. stoljeća, koji nisu isključivo vezani za borbu za ravnopravnost. Iz tog razloga njihovo političko djelovanje možemo gledati iz različitih političkih rakursa", napominje Blasin. 
 
Navodi i nekoliko primjera: "Mariju Jurić Zagorku možemo promatrati prvenstveno kao feministkinju, ali i kao članicu HSS-a i zagovornicu te političke opcije, a njezinu suvremenicu Zofku Kveder možemo promatrati, osim kao feministkinju, i kao izrazitu zagovornicu jugoslavenske ideje te socijalistkinju, ili Giuseppinu Martinuzzi kao borkinju za ženska prava, socijalistkinju i talijansku patriotkinju na području koje je tada bilo pod austrougarskom vlašću. Ukratko, njihovo političko i društveno djelovanje ne može se promatrati jednodimenzionalno, a tako su i kriteriji radi kojih se poseže za njihovim imenima i upisuje ih se, odnosno briše iz javne memorije, različiti i mijenjaju se s vremenom ovisno o dominantnim političkim kriterijima"
 
Valja podsjetiti da je u periodu bivše socijalističke Jugoslavije veći broj nego danas, ulica, trgova i škola nosio "ženska imena". Jedan od razloga, tumači Blasin, bio je masovno učestvovanje žena u oružanoj borbi, njihovo junaštvo te stradanje mnogih od njih, čime su zadužile buduće generacije i tadašnju državu. U pravilu, podsjeća, radilo se o heroinama NOB-a i ponekoj internacionalnoj socijalistkinji ili komunistkinji, poput Clare Zetkin
 
 
"Također, u tom periodu povećavao se i broj ženskih imena upisan u javni gradski prostor za koje se smatralo da su doprinijele umjetnosti i kulturi. Mnoge su izostavljene jer osnovni kriterij za imenovanja ni tada nije bila 'ženska povijest' u širem odnosno obuhvatnijem smislu. Zbog političkih odluka donesenih 1990-ih iz javne memorije i gradskog prostora izbrisana su sva ona imena koja su se mogla povezati s tekovinama bivše države. Kao žrtve tih odluka, nestala su iz javnog prostora i mnoga ženska imena, prvenstveno heroina NOB-a, komunistkinja, socijalistkinja, pa i jugoslavenskih umjetnica koje nisu bile s područja Hrvatske. Brisali su ih bez posebne osviještenosti da time brišu i bitan dio 'ženskog nasljeđa' na ovim prostorima. Cilj tih odluka bio je brisanje svih rudimenata socijalističkog sistema i bivše države, ne samo ženskih imena", upozorava Blasin.
 
Važno je rodnoj perspektivi dodati i onu klasnu

Na tom tragu Hanaček smatra da bi bilo "zaista čudno da umjesto dubioznog, ne tako davno podignutog spomenika Majci Terezi stoji spomenik narodnoj heroini Kati Dumbović, iako je ona bitna figura međuratnog Zagreba i žena koja ima bitno mjesto u modernoj povijesti Hrvatske". 
 
"Dok Tereza sa Zagrebom nije povezana ni tangenciono, ona je savršena antimodernistkinja: žena koja  se protivila davanju lijekova (posebno protiv boli) umirućima od izlječivih bolesti kako bi bili što bliže Kristovoj muci. Bit ću drska i ocijeniti podizanje njezinog 'brončanog tijela' (u mjerilu 1:1) ispred bolnice za duševne bolesti Vrapče savršenim spomenikom suvremenom stanju svijesti. Kata je odavno izgubila svoju ulicu u Zagrebu što treba tumačiti na valu još uvijek aktualnog antikomunizma i revizionizma. U svakom slučaju kad pričamo o reprezentaciji žena u javnom prostoru grada, važno je rodnoj perspektivi dodati i onu klasnu, imati u vidu historijsku perspektivu i kritički preispitivati suvremeni kontekst", zaključuje Hanaček.
 
A poruka koja se cijelo vrijeme šalje vrlo je jasna - "riječ je o kontinuitetu patrijarhalne interpretacije povijesti i kontinuitetu te dominacije u današnjem društvu", zaključuje Blasin. Smatra da priliku za promjenu i oblikovanje drugačijeg odnosa prema bilježenju ženske povijesti u javnom prostoru grada "prvenstveno imaju one žene i muškarci koji su uključeni u rad lokalnih i gradskih odbora, koji te odluke donose ili aktivističke inicijative koje se pokušavaju uključiti u javne rasprave oko tih odluka".
 
U tom kontekstu nemoguće je odmah se ne sjetiti Saše Šimprage kojem, kako podsjeća i Blasin, možemo zahvaliti na više-manje svim novim ženskim imenima na zagrebačkim ulicama. Naime, taj aktivist, publicist i voditelj volonterske platforme 1POSTOZAGRAD pokrenuo je i realizirao niz inicijativa i prijedloga za imenovanje zagrebačkih ulica, trgova i parkova te je čak 90 posto zagrebačkih ulica koje su u posljednjih 10 godina imenovane u čast znamenitih žena rezultat upravo njegovih inicijativa. Blasin također smatra kako je bitno da se i "znanstvena zajednica, posebno povjesničarke i povjesničari, angažiraju da se shvati značaj povijesnog procesa i borbe za zakonskim i društvenim izjednačavanjem žena, kao jedan od ključnih za današnje društvo u cjelini".
 
Mogućnost za promjenu leži u nastavku feminističke borbe
 
Iako je nevidljivost u javnom prostoru danas široko prepoznata pa prijedlozi žena čijim bi se imenima trebale obilježiti javne površine dolaze i iz političkih stranaka i iz građanskih inicijativa, u fAktivu jednako važnima smatraju različite kritičke intervencije u postojeće obrasce obilježavanja poput preimenovanja ulica, tematskih šetnji ili alternativnih metodi sjećanja te stvaranje mogućnosti da javni prostor bude prostor svih žena. 
 
Upravo tu ovaj feministički kolektiv vidi i mogućnost za promjenu: "Feministička borba za one koje su promjene već izborile i za one koje ih trebaju, nužno mora osigurati da javni prostor bude prostor emancipacije za sve žene. Borba za prava i pravednije društvo koja podrazumijeva promjenu društvenih i političkih odnosa u kojima živimo, a time i politike obrazovanja, vrednovanja ženskog rada i mogućnosti afirmacije, odrazit će se i na bilježenje žena u javnom prostoru". 
 
 
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Obrisi zamišljenog zajedništva koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
 
Objavio/la hana [at] kulturpunkt.hr 09.03.2020