Što s muzejem? | kulturpunkt

Kulturoskop Kritika

<

Što s muzejem?

Izložba S kolekcijom Davida Maljkovića pretvara MMSU-ovu zbirku u potporanj eksperimentima s muzejskim prostorom pri čemu se kritički reflektira njegov društveni potencijal.

Piše: Irena Borić

FOTO: Damir Žižić / MMSU

Predstavljanje kolekcije riječkog Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u okviru izložbe S kolekcijom, otvorene od 31. siječnja do 20. travnja, djeluje očekivano uoči službenog otvorenja Europske prijestolnice kulture jer kolekcija već duže vrijeme nije izložena i jer se muzej od 2017. nalazi u novom prostoru – bivšem industrijskom kompleksu Rikard Benčić. Ipak, izložbu nije inicirao muzej, već umjetnik David Maljković koji sustavno preispituje mogućnosti izložbene reprezentacije, što daje naslutiti da neće biti riječi (jedino) o zbirci. Kao što slika imaginarne galerije preplavljene zbirkom kardinala Gonzage iz 18. stoljeća zorno ilustrira, problem bilo koje zbirke njeno je "veličanstveno" predstavljanje javnosti, kao i izložbeni prostor koji je očito ponekad potrebno izmisliti. Pitanja reprezentacije i prostora okosnice su izložbe S kolekcijom, ali na posve drugačiji način. 

Uobičajene tendencije izlaganja zbirke organizirane po žanrovskim, historijskim i linearnim principima ovdje su napuštene. Naime, Maljković je kolekciju postavio iznad očišta promatrača. Međusobno se preklapajući, odabrane slike i skulpture smještene su na novoizgrađeni mezanin uzduž muzejskog zida od 40 metara. Kontrapunkt ovako izloženoj kolekciji, čiju scenografiju karakterizira horror vacui, čini praznina muzejskog prostora, unutar kojeg središnji stupovi, klupe i kafić Kod Čarlija djeluju kao težišta. Podizanjem zbirke "na kat" ona ostaje nedostupna, dok pogled čitavo vrijeme zapinje za stup, za okvir, za drugi rad. Pojedine su slike naslonjene jedne na druge tako da se od njih nazire jedino okvir, njihova je funkcija biti dio izložbene scenografije. U tom smislu izloženi radovi djeluju kao formalne činjenice, odnosno tretirani su, riječima kustosice Ivane Meštrov, kao "skupni panoramski fakti, a ne singularni artefakti". Principi organizacije izložene zbirke kao da se vode unutarnjom logikom na kakvu nailazimo pretražujući bespuća interneta pri čemu stvaramo asocijativne nizove koji proizlaze iz algoritamskih, a ne ljudskih zakonitosti.

Međutim, nije prvi put da se Maljković poigrava percepcijom posjetitelja jer je slična situacija nastala na izložbi With the Gallery 2015. godine u talijanskoj galeriji Massimo Minini. Ondje je iznad očišta promatrača aranžirao predmete iz njenog skladišta i arhiva kako bi uprizorio nevidljivu stranu galerije. Bliskim mi se čine i nastojanja ruskih avangardnih umjetnika koji su preispitivali prostor izložbe kao socijalni prostor. Primjerice, El Lisicki je 1923. godine svoje geometrijske kompozicije pretvorio u izložbeni ambijent, tzv. Proun sobu (akronim za Projekt za afirmaciju novoga) pokušavajući pronaći novu umjetničku formu za postrevolucionarno sovjetsko društvo. Za njega je slika predstavljala strukturu koju treba obići sa svih strana, pa tako i odozdo.

U takvom ambijentu posjetitelji nisu pasivni promatrači, već postaju protagonisti izložbe. Primjerice, u trenutku otvorenja izložbe S kolekcijom prostor nasuprot podignute zbirke bio je prepun posjetitelja koji su u praznom prostoru postali izloženi, što me podsjetilo na Izložbu žena i muškaraca koju je koncipirao kustos Želimir Koščević 1969. u Galeriji SC u Zagrebu. U Rijeci je nastavljena tendencija uključivanja posjetitelja u izložbenu scenografiju koja je izražena u okviru samostalnih izložaba poput Exhibitions for Secession iz 2011. u bečkoj Secesiji, Temporary Projections iz 2012. u Georg Kargl Fine Arts galeriji u Beču ili zagrebačke Retrospektive po dogovoru iz 2015. godine. Svaka intervencija u izložbenom prostoru, odnosno sve što čini izložbu djeluje poput uputa za posjetitelje, čime oni postaju protagonisti.  

Iako se umjetničkim jezikom nadovezuje na ranije Maljkovićeve radove, izložba S kolekcijom proizlazi iz specifičnog konteksta vezanog za riječki MMSU i njegovu kolekciju. Umjetnik je ideju o izložbi s kolekcijom predložio ravnatelju Slavenu Tolju još u vrijeme kada je muzej bio u prostoru na Dolcu, zbog čega aktualna instalacija sadrži suptilne reminiscencije na njega. Naime, s namjerom povećanja kapaciteta muzejskog prostora radove su izlagali u dvije etaže u razdoblju od 1968. do 2005. godine (po preinaci Igora Emilija koji je dvije susjedne dvorane povezao uskom galerijom po sredini zida).

Još jedan motiv koji se odmiče od uobičajene reprezentacije kolekcije izostanak je imena autora/ica i naziva radova, zbog čega je na posjetitelju/ci, čiji je pogled blokiran, bilo perspektivom iz koje radove gleda, bilo stupovima posred prostora ili izloženim artefaktom, da vlastitim znanjem prepoznaje radove. Iz pratećeg teksta Ivane Meštrov saznajemo o opsegu kolekcije od otprilike 8000 artefakata, kao i njenom povijesnom razvoju od 1948. godine, markiranom "specifičnim podnebljem, ali i programatskim izložbenim manifestacijama poput Bijenala mladih umjetnika Jugoslavije (1960. – 1991.), Bijenala mladih Mediterana (1993. – 1997.), međunarodnih izložbi crteža i modernističkih salona (1953. – 1964.)". Time je dodatno naglašeno tretiranje izloženih radova kao organske cjeline unutar koje imena pojedinih autora/ica i radova nisu od presudne važnosti, odnosno jesu ako ih je promatrač kadar prepoznati i time uvesti novi sloj značenja pri interpretaciji novonastalog postava.

Poput protagonista u Maljkovićevom radu Scene for a New Heritage iz 2004. godine, koji su se 25. svibnja 2045. godine našli na Petrovoj gori bez znanja o toj baštini, za koje je "povijest postala stvar fikcije, a vrijeme je stvorilo kolektivnu amneziju", i promatrači MMSU-ove kolekcije su dovedeni u sličnu situaciju. Nastala situacija njihovo znanje o zbirci čini fragilnim i fragmentiranim, zbog čega mi se čine primjerenima riječi Borisa Groysa koji u tekstu The Museum as a Cradle of Revolution piše: "...umjetnost je anti-roba. Stavljena je u stanje konzerviranja – priječi joj se da bude uništena protokom vremena i upotrebom. To je zapravo ključna karakteristika umjetnosti: ona preživljava svoju originalnu kulturu, odlazi na dugo putovanje kroz sve druge, kasnije kulture. Istovremeno ostaje strana tim kulturama – otuđena u svojoj srži, noseći znanje svoje prošlosti."

Zbog toga, kao i zbog sjene podignute kolekcije koja pada na očište promatrača, nameće se pitanje: Što s kolekcijom? Odnosno, što s muzejem? Kakvu društvenu, političku i kulturnu ulogu može i treba imati muzej 21. stoljeća? Da li je to mjesto okupljanja ili je to mjesto rezervirano za kontemplaciju i izučavanje? Kakvo znanje takav muzej proizvodi? 

Upravo ovdje istupa uloga ispražnjenog izložbenog prostora koja nudi mogućnost za stvaranje sadržaja čiji rezultat ne traži objekte, već društvene procese koji uključuju organizirane večeri s protagonistima riječke kulturne scene, radionice sa studentima riječke Akademije primijenjenih umjetnosti, WHW Akademije iz Zagreba, Werkplaats Typografie iz Nizozemske, te (slučajne) susrete i druženja u muzejskom kafiću Kod Čarlija. Izložba S kolekcijom ionako nastaje u dijalogu s intervencijama Dore Budor koja je muzejsku fasadu prekrila crvenom bojom, Nike Mihaljevića koji je predstavio svoj Muzej kristalne lubanje, te Nore Turato koja će se pozabaviti kolekcijom Vile Ružić. 

Naposljetku, izložba S kolekcijom nije išla za pretencioznim izlaganjem muzejske zbirke, niti je išla za predstavljanjem grandioznog novog prostora kakvim se diče novoizgrađeni muzeji suvremene umjetnosti. Upravo suprotno, u prostoru kojem dio revitalizacije još predstoji, kolekcija funkcionira kao potporanj nastajućim eksperimentima s muzejskim prostorom i u njemu pri čemu se kritički reflektira društveni potencijal muzeja. Uostalom, ICOM definira muzej kao demokratičan, uključujući i višeglasan prostor za kritički dijalog o prošlostima i budućnosti, dok očuvanje zbirke i njenu medijaciju vidi kao bazu za druge tipove društvene odgovornosti. Stoga je Maljkovićeva gesta izrazito senzibilna s obzirom na kontekst unutar kojeg djeluje, ali i upućena u aktualna stremljenja na međunarodnoj sceni u okviru kojih se institucionalni prostori (npr. Haus der Kulturen der Welt, Witte de With itd.) približavaju eksperimentalnim pedagogijama. A riječki je Muzej moderne i suvremene umjetnosti očito otvoren za eksperiment.

Objavio/la lujo [at] kulturpunkt.hr 20.02.2020