Što tava reče loncu | kulturpunkt

Što tava reče loncu

Glazbeni snobovi nikad se ne umaraju od ufanja u superiornost sebe i svog jata u odnosu na "neprosvijećene" mase, čak i kad su suprotstavljene strane u mnogočemu slične.

Piše: Tonći Kožul

Da, dobro ste primjetili, nisam se baš nešto u zadnje vrijeme raspisao. Obaveze, manjak slobodnog vremena te manjak inspiracije učinili su svoje. Uglavnom manjak inspiracije. A kad je inspiracije bilo, nije bilo vremena. Tako da bih se tek sad osvrnuo na tekst Aleksandra Dragaša o clubbingu (http://www.jutarnji.hr/magazin/clanak/art-2007,2,3,narodnjaci_disko,60949.jl), star evo već mjesec dana.

Gdje početi? Ajde, recimo od: "Često se kod nas odlazilo u disko samo radi provoda, a ne zbog glazbe." To jest, kao što je kasnije precizirano u tekstu: "U diskoklub se uglavnom ide radi potencijalnog seksa." Hm, da? Na stranu to što - usudit ću se bezočno generalizirati, a vi me poserite ako oćete - za većinu smrtnika disko-klubovi baš i nisu idealno okružje za iole uspješno barenje... Na stranu i to što je za napaljene samce svaka društvena prigoda potencijalni izvor seksa... Ako zanemarim to sve, i dalje nije mi jasno zašto su "provod" i "glazba" (ilitiga iskreni užitak u istoj) isključive kategorije?!

Ma zapravo, jasno mi je, posrijedi je klasičan glazbeni "sve ili ništa" snobizam: ako ti glazba nije na prvom mjestu prilikom izlaska na mjesto gdje se vrti glazba, to je onda isto kao da je i ne voliš!! Ako ti je glazba na drugom ili trećem mjestu prioriteta prilikom izlaska u disko (recimo, iza ekipe i zajebancije), to je onda isto kao da ti nije ni na kojem mjestu.

No, čak i ako je nekome pri izlasku u diskač glazba načelno nisko na listi prioriteta, to ne znači da mu/joj ne može u odgovarajućem trenutku preuzeti primarnu poziciju (pa makar se i taj trenutak dogodio tek nakon četvrte pive)! A to je nešto što je analogno svakodnevnom doživljaju glazbe svih nas, čak i najokorjelijih audio-ovisnika... Jer, najčešće slušamo glazbu dok radimo nešto drugo, i pritom joj se predajemo u varirajućim omjerima. Ponekad je samo ugodna kulisa. Ponekad i zaboravimo da svira. A ponekad... ponekad se izgubimo u njoj nauštrb baš svega drugog na ovome svijetu.

Ako bi i prihvatili Dragaševu tvrdnju da se u disko-klubove primarno ne ide zbog glazbe (što je, inače, poprilično odvažna tvrdnja za nekoga tko ne posjeduje telepatske sposobnosti), teza da su "koncerti, a ne diskoklubovi, ključni za formiranje ukusa publike jer se na koncerte ide uglavnom zbog glazbe, glazbenog ukusa i izvođača koji svira, a u diskoklub se uglavnom ide radi potencijalnog seksa" - nema veze sa stvarnošću. Pogledajte samo koliko je danas funky house u nas masovno popularan! Jest da su u njegovom mainstream-blitzkriegu značajnu ulogu odigrale i radijske postaje, ali se prvenstveno etabilirao u disko-klubovima. Funky house je još do prije nekoliko godina bio ezoterija, a danas je sveprisutan, opće prihvaćen, muzika za najšire narodne mase. Ma čak da i većina ide u disko-klubove "zbog seksa" - svejedno je nepobitno kako se tu odigralo jedno masovno "formiranje ukusa publike".

Ajmo dalje. Dragaš kaže kako su nekad bile izraženije glazbene i subkulturne podjele ("Oni koji su išli u Jabuku, rijetko su ili nikad odlazili u Saloon", veli on, kao da je danas na snazi neki veliki crossover publike Jabuke i Saloona) te žali za vremenima "u kojima ste rijetko mogli čuti odgovore poput 'slušam sve' ili 'meni je sve dobro'". Meni se, pak, čini kako tu ne žali za minulim vremenima, nego za - svojom minulom mladošću. Ta odite na bilo koji forum gdje se okupljaju tinejdžeri, i vidjet ćete da se glazbene "rasprave" svode na beskrajna prepucavanja između glazbenih plemena (metalci, hip hoperi, pankeri, rejveri, narodnjaci...)! U tinejdžerskim godinama "što slušaš?" očito i dalje jest pitanje od presudnog značaja, a "meni je sve dobro" odgovor koji se rijetko čuje. No, kako godine prolaze a posao i obitelj uzimaju svoj danak, većina ljudi gubi dodir sa subkulturama i počinje se sve više identificirati s nekim drugim, neglazbenim plemenima (Rvatine, ljevičari, euroskeptici, opterećeni kreditima, UN-dijetaši...).

Čujte, nije ni meni kao pop-fanatiku drago što će s nadolazećim godinama moji vršnjaci sve više gubiti dodir s glazbeno-subkulturalnim zeitgeistom te što ću u svom fanatizmu biti sve usamljeniji, ali... šta je, tu je. Od toga se ne može pobjeći. A gdje Dragaš bježi? "U Zagrebu se profilirao cijeli niz malo većih caffe-barova koji funkcioniraju gotovo poput rock ili nekadašnjih omladinskih klubova i u koje mladi ljudi zalaze zato što znaju da će tamo čuti ovu ili onu vrstu glazbe i biti pošteđeni narodnjaka. U Spunk, Krivi put, Melin, Purgeraj, Route 66, Dobar zvuk i slične barove odlazi publika koja još vjeruje zašto su glazbene podjele ili glazbeni ukus bitni."

Purgeraj je kao hibrid kafića i kluba uljez u tom nizu; možda i Route 66 koji mi je, priznajem, nepoznanica. A što se tiče ovih ostalih... pa, kako ne bih sad ja počeo izigravati telepata, držat ću se osobnog iskustva. Čuo sam u podosta navrata ljude kako s odobravanjem ili neodobravanjem komentiraju glazbu što se vrti po diskačima, uključujući i ljude od kojih bih čak i ja očekivao da im je to manje-više beznačajna stavka. Međutim, nisam NIKAD čuo da netko (ne) ide u Melin ili Krivi put zbog glazbe koja se tamo vrti. Nitko normalan ionako ne ide u kafiće zbog glazbe.

U Melin i Krivi put se, prije svega, ide zbog EKIPE. To su catch-all mjesta za određeni soj srednje klase, soj koji se - barem kad je o glazbi riječ - ne definira toliko "za" koliko "protiv" (cajki, komercijale, seljačina, čega god već). To je isti onaj soj čiji se značajan dio zna naći u Gjuri utorkom, gdje se uvijek vrte jedni te isti hitovi vaše i naše mladosti: opća mjesta popa čija je funkcija, između ostalog, da spajaju ljude različitih generacija i svjetonazora (tj. u ovom slučaju ljude različitih generacija i srodnih svjetonazora). Da pokažu kako glazbene podjele u konačnici i nisu nužno od presudnog značaja.

No opet, kao što disko-raja prije deset godina nije u ovakvim razmjerima brijala na funky house i cajke, tako ni taj soj srednje klase nije prije deset godina toliko okidao na romske bendove i, štajaznam, chill-out tipa Gotan Project i Thievery Corporation. Kako je došlo do takvih pojava? Teško je precizno izmapirati, ali mislim da je jasno kako se na obje strane jaza kontinuirano odigrava spora, no neumoljiva evolucija glazbenih senzibiliteta. Slobodno se držite one strane jaza koja vam više paše... ali pazite da ne ispadnete tava koja se ruga loncu.

Objavio/la admin [at] kulturpunkt.hr 05.07.2007