Strategija bršljana | kulturpunkt

Strategija bršljana

Zašto je pojava "parazita" u hrvatskom medijskom vrtu dobar znak?

Piše: Ante Jerić

Slika postapokaliptičnog Splita nije ugodan prizor. Uokolo su razbacani tragovi Perstila. Ostalo je premalo prostornih koordinata za orijentaciju pa je mjesto na kojem stojim teško točno odrediti. Ima nešto duboko uznemirujuće u čovjeku okrenutom leđima. Mogao bi biti putnik namjernik izdaleka ili jedan od preživjelih kojemu je lice izobličeno u amorfnu masu pod utjecajem agensa orange. Nije mi svejedno. Sreća da je to samo fotomontaža. Pokušaj verbalizacije prve tri sekunde pogleda na naslovnicu prvog broja zidnih novina Okupirana Dalmacija ne može uspjeti i nužno djeluje umjetno jer sukcesivnost riječi stvara odgodu zbog koje projekcija fotografije na umjetničko iskustvo distopije postaje nemoguća. Slika postkataklizmičnog Splita smješta se u mom pamćenju negdje na pola puta između romana Kis i filma Mad Max. Radi se o kondenziranom iskustvu svijeta okrenutog naopačke koji se rađa iz ruševina prirodnog svijeta i uspostavlja poredak u kojem vladaju glupost, životinjska primitivnost i nezamisliva brutalnost onih u čijim je glavama zaboravljenu povijest zamijenio zamaštani mit. Naslov 20 godina poslije: Split nakon pretvorbe i privatizacije ispod fotomontaže, izražen u najjačem mogućem kontrastu – crnom, bijelom i crvenom bojom – pokazuje jednosmjeran put prema interpretaciji. Slika je oštroumna analiza značenja kasnog kapitalizma za ljude, odlična lekcija iz tradicije humanističkog sarkazma i najbolji poziv da zavirimo u prvi broj Okupirane Dalmacije. Tamo piše ono što nam je već jasno, da njeno ime "simbolički ukazuje na najveći dalmatinski medij koji je od Miroslava Kutle do Nine Pavića postao simbol cenzure i neslobode medija, a čija je okupacija bila ključan korak u propagandnom ratu u svrhu pljačke, okupacije i sistematskog uništavanja ekonomije kako Dalmacije, tako i ostatka Hrvatske". Kutle i Pavić kao Toecutter i Ayatollah of 'Rock and Rolla' novinarskog mikrokozmosa? Prošetajmo se našom medijskom polupustinjom.

Polje novinarstva, prema opisu Pierrea Bourdieua, strukturiran je prostor sa svojim autonomnim zakonima. To ne isključuje mogućnost njegova restrukturiranja prilikom privlačenja i odbijanja u koje stupa. Najveći stupanj međudjelovanja događa se pri susretu s političkim i ekonomskim poljem. Kako to izgleda u slučaju hrvatske periodike? Posljednjih deset godina – od zalaska poluautokratskog režima –  smanjio se utjecaj politike na domaće medijsko polje, no to nipošto ne znači da ga danas možemo tek tako otpisati. Svatko tko misli drugačije zaboravio je na epizode poput ulaska ministra Primorca u redakciju Jutarnjeg lista tijekom studenske blokade fakulteta ili zanimljive detalje iz čuvene prepiske Pavića i Pukanića. Utjecaj ekonomije na novinarstvo u konstelaciji neoliberalnog kapitalizma puno je kompleksniji i utoliko zanimljiviji. Sustavno izlaganje modusa utjecaja kapitala na uređivačku politiku hrvatskih dnevnika i tjednika je posao koji bi zahtijevao puno vremena i ozbiljnu analizu što uvelike nadmašuje moje ambicije pa ću, na ovom mjestu, skicirati dva najočitija aspekta prožimanja novinarskog i ekonomskog polja. Prvi možemo nazvati medijskom propagandom tržišne misli. Pri tom mislim na laude poslovnom duhu koje novine posreduju kroz poučne primjere iz života poduzetnika; članke za djecu i domaće Delboye kakve potpisuju korifeji vazelinskog novinarstva u Hrvatskoj poput, čisto primjera radi, Nina Đule ili Nade Mirković. Sjećam se kad sam prvi put pročitao Đulinu pohvalu Todoriću – himnički nastrojen tekst s pastoralnim elementima –  exemplu o magnatu kojemu su "jabuke poput djevojaka" i koji bi "bika ljubio među rogove" dok brižno bdije nad svojim poslovnim carstvom. Nisam znao u kojem kodu čitati tekst. Izgledao je kao vrhunska satira izmještena iz prostora kolumni što je, poznavajći zastupljenost subverzivnih misli u Jutarnjem listu, bilo moguće samo kao statistički kuriozitet. Ja sam tekst zaboravio, a Đula je postao glavni urednik Globusa. S Nadom Mirković, recimo, nisam imao takvih problema. Ona je prije otprilike godinu dana manje bravuroznim stilom, ali svejedno dojmljivo – u tekstu koji mogu opisati samo kao nakazni hibrid između intervjua, hagiografije i kulinarskog showa –  Tomislava Horvatinčića usporedila, ni više ni manje, sa mitskim zaštitnikom nemoćnih, izmučenim borcem za pravdu, "Batmanom koji raščišćava Gotham". Pod medijskom propagandom tržišne misli nalaze se i ne toliko groteskni, i time opasniji, napisi likova poput Viktora Vresnika ili Borislava Škegre kojima je uvijek širom otvoren prostor za opravdanja ili manifeste sve izglednijeg novog vala privatizacije javnih dobara.

Drugi aspekt prožimanja novinarskog i ekonomskog polja je suptilniji, a možemo ga nazvati tabloidizacijom medija. Tu mislim na nevjerojatno širok spektar pojava koje nemaju veze s javnim interesom. On je, svjestan sam, problematično subjektivna kategorija. Za mene se kreće u rasponu tekstova o boji govna čivauve trenutno najzanimljivije starlete do aktualne nadripolemike na književnoj sceni zbog koje nam medijsko polje izgleda kao Narcisova dvorana ogledala. Radi se, dakle, o svima dobro poznatom mnoštvu epifenomena koji daju materijala dovitljivim komentatorima društvene zbilje za iščuđavanje nad medijima koji proizvode smeće upravo u medijima koji proizvode to smeće. Tabloidizaciju i banalizaciju medijskog polja njegovi kreatori pravdaju time da javnosti daju ono što je zanima. A to prodaje novine! Oni zapravo, parazitirajući na liberalnoj mitologiji koja se može sažeti u geslo "Svi imaju pravo izbora!", zarađuju na banalnim sadržajima koji su najjeftinija medijska roba. Kad bismo tražili metaforu za "javnost" ne bismo smjeli uzeti monolit, već kožu –  elastičan sloj koji se neprimjetno mijenja. Ako javnosti ne dajete relevantne i kvalitetne tekstove, onda uskoro nećete imati javnost koja bi bila zainteresirana za relevantne i kvalitetne tekstove. Takvu javnost se ili stalno "hrani" ili ona "ugine". Figurativno i doslovno. Geslo "Svi imaju pravo izbora!" – mediji da nude, a javnost da odabire sadržaj kakav želi – gnjusna je laž jer snižavanje profesionalnih standarda samo jednog aktera u medijskom polju mijenja njegovu konfiguraciju što dovodi do nametanja tržišne stege koja nema nikakve veze s demokratskim pravom izbora, ali ima puno veze s hegemonijskim diktatom kapitala. Posebno na malim tržištima kakvo je hrvatsko. Ono što se dogodilo u tisku dogodilo se i na internetu a ista sudbina, kako sada stvari stoje, čeka i programe javne televizije koja je uslijed zakonskih regulativa koliko-toliko odolijevala komercijalizaciji. Koliko je pojava Nove TV i RTL-a do sada utjecala i koliko će u budućnosti utjecati na programsku shemu HRT-a jasno je svima. Deregulacijom upravlja proces koji smo nazvali tabloidizacijom pa umjesto proklamirane raznolikosti sadržaja u pravilu dobivamo šareni senzacionalizam. Trenutni problemi domaćeg novinarstva su jasni. Propaganda tržišne misli povezana s pritiskom oglašivača i tabloidizacija povezana s komercijalnim kriterijem čine polja medija i ekonomije međusobno nevjerojatno zapletenima. Gordijski čvor nemoguće je razmrsiti u okvirima trenutnog  političkog sustava.

Postoji li uopće alternativa? Reći da je budućnost novinarstva na internetu je istina, ali sam iskaz ne govori baš puno. Novinarstvo na mreži shvaćeno u kontekstu mainstream portala pokazuje danas većinu odlika koje smo maloprije zamjerili tiskanom novinarstvu. Internet je ipak medij koji je puno teže podložan svakom mehanizmu podvlašćivanja, čak i tržišnog, i zato potencijalno emancipacijski koristan prostor. Njegova otvorenost korisnicima je tolika da potiče aktivaciju megabitne bombe – situacije koju je davno opisao Stanislaw Lem – pri čemu prezasićenost informacijama zapravo povećava entropiju unutar horizonta smisla. Samostalni ljudski pokušaji bez sinergije unutar nekog šireg pokreta nisu društveno bitni. Okupirana Dalmacija primjer je, barem za domaće prilike, uzbudljivog novuma u novinarskom polju. Radi se o političkoj inicijativi koja počiva na aksiomima širenja direktne demokracije i materijalne jednakosti. Jedan od aspekata njenog rada je podizanje platforme koja u sebe može uključiti tekstove iz drugih medija koji su sukladni njenim aksiomima, autorske materijale u vidu članaka, analiza, intervjua i instant reakcije svakog korisnika interneta koji želi upozoriti na konkretne probleme u svojoj lokalnoj sredini. Intermedijalno zamišljena koncepcija ukida razliku između materijalnog i virtualnog zidnim novinama koji se lako printaju i lijepe po potrebi. Stvara paraprostor u kojem su najbitniji društveni problemi jednostavno izraženi i daje smjernice za njihovo rješavanje konkretnim akcijama koje zahtijevaju masovni angažman. Na taj način omogućava rezonancu glasovima kritičara koji su postojeće stanje stvari zapravo pretpostavljali i prihvaćali ne proširujući uopće tako horizont zamislivih rekacija. Možda je ovo samo wishful thinking. Projekt je nedavno startao, ali obećava jako puno. On će, nadam se, rasti poput bršljana. Koristit će deblo hrvatskog novinarstva kao svoj oslonac, penjat će se i nadvijati nad njim dok mu polako bude zatvarao puteve disanja.

 
Objavio/la admin [at] kulturpunkt.hr 14.02.2011