Studija ciklične proizvodnje povijesti | kulturpunkt

Kulturoskop Kritika

<

Studija ciklične proizvodnje povijesti

U promišljanju autoritarnih režima predstava Zanos i bijes traži introspektivnog gledatelja koji preispitivanjem individualnog i kolektivnog djelovanja postaje agens otpora.

Piše: Glorija Mavrinac

FOTO: Petra Šporčić / Drugo more

Jubilarni, deseti po redu festival izvedbenih umjetnosti Zoom, održan od 23. do 29. listopada 2019. u organizaciji udruge Drugo more, riječkoj je publici predstavio probrane umjetnice i umjetnike te umjetničke kolektive čiji radovi snažno reflektiraju društveni kontekst u kojem nastaju. Tako su tijekom sedam dana festivalskog programa kroz različite tipove izvedbi tematizirani neki od temeljnih problema današnjice – razlike između bogatstva i siromaštva, revitalizacija autoritarnih režima, globalno zagrijavanje, nepovjerenje prema znanosti i politici te napetosti oko podjele prirodnih resursa. Pritom je cilj dijagnosticirati moguće reakcije na navedeno i otkriti gledateljima, kako to organizatori navode, "da ništa nije nemoguće, pa ni pronaći rješenja za kolektivne probleme". 

Interaktivna predstava Zanos i bijes: Studija autoritarnih karaktera njemačke skupine LIGNA i bugarskog Informbureaua, izvedena drugog i trećeg dana festivala, sadržajno se uklopila u ovakav tematski okvir, ponudivši gledateljima povijesni pregled društvenih sustava koji – još od antičke Grčke pa do suvremenog problema izbjeglištva – podrazumijevaju zaoštrenost binarnih opozicija. Naglasak je pritom na specifičnoj povijesnoj epizodi visokog autoritarnog naboja –  kratkoj, ali za modernu riječku povijest značajnoj vladavini talijanskog pjesnika i političara Gabrielea D’Annunzija. Božanski pjesnik, kako su ga u domovini zvali, u osvajački je pohod krenuo u noći 12. rujna 1919. godine, a odmah po ulasku u Rijeku tražio je skidanje hrvatske i vješanje talijanske zastave, što na simboličkoj razini najavljuje dolazak fašizma. Iako bi se D’Annunzijev marš na Rijeku mogao tumačiti tek kao zaboravljena povijesna anegdota, autori u popratnim materijalima navode (a recentni događaji im daju za pravo) kako i sto godina nakon pohoda "događaj baca sjenu na naše doba te ga treba analizirati i shvatiti i u današnje vrijeme ponovnog uspona autoritarizma".

Predstava je strukturalno podijeljena na trinaest studija od kojih svaka na direktan ili indirektan način propituje kulturne norme autoritarnih režimima. Prije početka prve studije gledatelji preuzimaju slušalice putem kojih će pratiti predstavu i svojom aktivnošću postati njezini sustvaratelji. Medij prijenosa je ženski glas koji tijekom trinaest studija, uz razvijanje parcijalnih priča o totalitarnim režimima i prikazom D'Annunzijeve osobne i političke povijesti, gledatelja navodi na djelovanje. Odrješit glas zadaje jasne i striktne upute o načinu pristupanja predstavi čime doprinosi autoritarnom duhu izvedbe. Dominacija nad gledateljem je eksplicitnog karaktera pa glas višekratno upozorava kako publika mora biti svjesna da je kontrolirani objekt, što u gledatelju osvješćuje stanje donje perspektive binarnog para nadređeni - podređeni.

FOTO: Petra Šporčić

Na početku prve studije publika vođena uputama napušta prostor Hrvatskog kulturnog doma na Sušaku i kreće u marš tijekom kojeg će, kroz različite perspektive, proživjeti D'Annunzijev pohod na Rijeku. Uronjenost u njegovu perspektivu, kojom dominira grčevita želja za vladavinom nad gradom, stvorena je diskursom zasićenim nacionalističkom mitologijom. Gledatelj je suočen s raznim glasovima koji izvikuju poznate D'Annunzijeve parole (Fiume o morte), parafraziraju njegov stav prema političkom angažmanu ili pak ironičnim komentarima propituju jednoglasni povijesni narativ koji događaj nastoji prepustiti kulturnom zaboravu. Publika je time uključena u njegovo iskustvo i gotovo fetišizacijski odnos prema gradu kojeg talijanski osvajač nije htio prepustiti Hrvatima ili Srbima. Predstava propituje horizont gledateljevih očekivanja te ga nastoji izvući iz sigurne promatračke pozicije, pretvarajući ga u gradskog šetača. Promatrana iz prolaznikove, odnosno D'Annunzijeve vizure, Rijeka postaje aktivnim sudionikom i bitnim protagonistom predstave, pri čemu autori nastoje sugerirati kako se vrijeme upisuje u prostor. Višekratno uzvikivanje imena grada na talijanskom jeziku aluzija je na prošlostoljetnu talijanizaciju grada, a izvedbama D'Annunzijevih dvoboja, na koje šetač u pohodu nailazi, stvara se dojam revitalizacije prošlosti, pri čemu se grad otvara kao konstrukt društvenih, kulturnih, političkih i povijesnih procesa.

Naracija nije linearno organizirana, već se predstava razvija na temelju cikličkih struktura. Priča o D'Annunzijevoj opsadi Rijeke uokviruje parcijalne priče o drugim autoritarnim i totalitarnim režimima u dvadesetostoljetnoj Europi, diktatorskim vladavinama poput onih u Južnoj Americi pa sve do neokolonijalizma u Africi i gorućeg problema izbjeglištva u kojima se iščitava postkolonijalna potka predstave. Takvo kružno organizirano ukrštavanje totalitarnih narativa jasno sugerira da je priroda povijesti ponavljajuća. Koncept pamćenja i kulturnog zaborava bitna je podloga predstave što se očituje u strukturi koja je, kao i čovjekovo pamćenje, fragmentarna. Gledatelj je primoran posložiti razlomljene dijelove te razumjeti kakofoniju glasova kako bi propitao vlastiti stupanj otpora binarizmu i zaliječio kolektivnu društvenu amneziju.

FOTO: Petra Šporčić

Studije u drugom dijelu predstave, koje se po završetku marširanja Rijekom ponovno vraćaju na scenu Hrvatskog kulturnog doma na Sušaku, gotovo da daju deskripciju medijima stvorenog paranoidnog društva, pri čemu se na svojevrstan način parodira kultura koja reprezentacije konzumira kao stvarne. Gledatelj u slušalicama čuje neformalne razgovore, niz izvučenih rečenica i citata koji aludiraju na proizvodnju povijesti u centrima moći. Ukazuju na kontrolu medija i pozadinska strujanja proizvodnje medijskog sadržaja, pri čemu se nameće ideja da uronjenost u takav sadržaj kreira individualne i kolektivne identitete kojima prijeti internalizacija društvene fašizacije. Od publike se stoga traži da aktivnim sudjelovanjem i introspekcijom djeluje kao modus otpora. Gledatelji dobivaju zadatak da intervjuiraju pojedine članove grupe o stajalištima prema autoritarizmu da bi naposljetku, stojeći pred ogledalom, sebi postavili ključna pitanja: Jesam li ja fašist? i Koja je moja uloga u podjelama novije povijesti? Predstava traži aktivnu publiku, pojedinke i pojedince koji razmatrajući svoje sebstvo i gradeći koherentan identitet djeluju kao protuteža dominantnim autoritarnim narativima.

U razgovoru koji su s Oleom Frahmom (Ligna) i Stephanom Shtereffom (Informbureau) nakon izvedbe vodili filozof Ivan Cerovac i redatelj Igor Bezinović, autori su otkrili kako se sadržaj predstave u nekim segmentima razlikuje od gledatelja do gledatelja, a takav pristup poslužio im je za istraživanje mogućnosti korištenja medija u svrhu manipuliranja masama. Primjerice, iako je u jednom dijelu predstave tek nekolicini gledatelja rečeno da počnu pljeskati, u tome im se pridružila većina publike. Ovakvim poigravanjima psihologijom mase autori ukazuju na čovjekovu prirodnu potrebu za pripadanjem koja je kroz povijest iskorištavana za afirmaciju autoritarnih oblika vlasti, a estetizacija fašizma, populizam, kontrola medija i oduzimanje slobode sveučilištima današnji su simptomi uspinjućih autoritarizama. Stoga Studijom autoritarnih karaktera autori poručuju kako čovjekom ne smije vladati nitko do njega samoga, pri čemu dokidanje binarizma uz slobodu kretanja i mišljenja moraju biti društveni imperativi, koji baš kao i sama predstava, zahtijevaju zamjenu pasivnog subjekta aktivnim agensom. 

Objavio/la ivana [at] kulturpunkt.hr 11.11.2019

VEZANE VIJESTI

Opasnost apstrahiranja zla

Piše: Nika Krajnović

Ocrtavajući ksenofobiju koja poput zloćudnog micelija prodire u svaku poru života, predstava 6 progovara i o alarmantnoj temi uloge medija u širenju društvene nesnošljivosti.

Borba za značenje demokracije

Piše: Zoran Adžić

Konferencija Neliberalne demokracije – Europa između demokracije i autokracije u sklopu Human Rights Film Festivala posvećena je krizi liberalnih demokratskih sustava.

Sve pod nadzorom

Piše: Matija Mrakovčić
Događanja u Poljskoj vezana uz kontrolu javnih medija, kulturnih institucija, državnih poduzeća i državne uprave te Ustavnog suda nagovještaj su mogućeg smjera hrvatske politike.