Stvaralaštvo, a ne cendranje | kulturpunkt

Kulturoskop Intervju

<

Stvaralaštvo, a ne cendranje

Nedavno objavljena knjiga Emocionalna predanost i politika afekata povod je razgovora s Natašom Govedić. No, intervju donosi i odgovore na mnoga druga pitanja.

Razgovarao: Srđan Sandić
Nataša Govedić je redovna kazališna kritičarka Novog lista i urednica za kazalište u dvotjedniku Zarez. Dugi niz godina uređuje feministički časopis Treća te predaje na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, u Centru za ženske studije i na Mirovnim studijima. Dosada je objavila osam knjiga.
 
U svojoj zadnjoj knjizi Emocionalna predanost i politika afekata Govedić se bavi pitanjima socijalnog stišavanja, discipliniranja afekata koji u konačnici rezultiraju političkom kulturom apatije. Knjiga ukazuje da bez velike emocionalne posvećenosti nema autorskih vokacija te kroz niz primjera iz kazališnog, književnog i muzičkog života jasno uspostavlja vezu između afektivnih intenziteta, povjerenja u stvaralačke procese i u konačnici - reformatorske spoznaje koja upozorava na emocionalnu dezorijentiranost. Autorica suprotstavlja sentimentalnost i emocionalnost koje nužno proizlaze iz političke skriptiranosti "naučenih" sentimenata spram više nego potrebne neizvjesnosti, kaotičnosti i konfliktnosti stvarnog tijeka emocionalnih energija. Knjiga je svojevrstan manual svima onima koji se, kako autorica kaže, bave istraživanjem nepodobnih intenziteta.
 
 
KP: S obzirom na tvoju zadnju knjigu Emocionalna predanost i politika afekata, možda bi za početak bilo dobro da nam kažeš što je "emocionalna predanost" i što je s politikom afekata? Kako se definiraju i mogu li se uopće definirati te jesu li i koliko ti termini kulturološki obojeni, determinirani?
 
N.G.: Emocionalna predanost je ono što se nekad zvalo strast, pasija, naša najdublja žudnja, Faustovo"Hoću, pa makar propao" ili Antigonino "Propadam jer tako hoću" ili Hamletovo "Neću i ne možete me natjerati". Psihologija u toj strahovito jakoj i često ne do kraja objašnjivoj emocionalnoj predanosti ljudske vrste vidi motor učenja, jednu od mogućih definicija darovitosti, ali i preduvjet bilo kakvog postizanja stanja visoke koncentracije, dakle preduvjet stvaralaštva. Znanstvenog i umjetničkog. Etika u emocionalnoj predanosti vidi mogućnost najjačeg ljudskog angažmana. Predanost bi se dakle mogla odrediti kao izručenost jakim energetskim reakcijama ili afektima, slušanje njihove kompleksne dinamike, koja nužno ima i ogromnu kognitivnu vrijednost. Ovo posljednje je čak i izmjereno, dokazano i ovjereno u neurologiji. Kad nam je uistinu stalo do nečega, postižemo izvrsne rezultate, u stanju smo izdržati frustracije, ustrajati, boriti se. Zato održavanje "predanosti" nije lak posao.
 
Politika afekata je sve ono što se tiče javne kontrole i distribucije doličnosti ponašanja, dakle dijametralno je suprotna emocionalnoj predanosti. Politika afekata kaže da ne smijemo plakati u autobusu (ali ni na pogrebu oko toga nije uputno pretjerivati); ne smijemo se javno oduševljavati jer ćemo ispasti ridikulozni ("smanji doživljaj" je tipična socijalna preporuka); ne smijemo pokazati ljutnju; ne smijemo pokazati dirnutost; ne smijemo prštati ni od kakve miline. Moramo biti hladni. Cool. Malo ispod točke smrzavanja, u letargiji, apatiji i hibernaciji. Budući su nam emocije politički i medijski zabranjene, onda na kraju implodiramo ili eksplodiramo. Razbolimo se ili počinimo zločin. Ili preživljavamo na različitim psihofarmatskim regulatorima emocija, kao što je recimo u našim krajevima najčešće alkohol. 
 
U kazalištu je drugačije. Tamo glumac smije odvrnuti emocionalne ventile. Zato mu i dolazimo.
 

KP: U jednom dijelu knjige govoriš da strah od emocija ima veze sa strahom od kritičkih evaluacija, ali samo kritičari i glumci krše pravila i krše taj strah?
 
N.G.: Strah je vrsta razornog političkog virusa na koji imamo slabu, preslabu otpornost. Taj se virus sastoji od različitih omjera dogme, povlačenja u sebe i fantaziranja o bolnim posljedicama. Zbog njega ljudi radije ne učine ništa, nego da učine nešto "dobro" ili nešto "loše". Kad kritički razmislimo o takvom izboru, vidimo da u konačnici to sveto "ništa" nije bila neutralna pozicija, nego pokušaj izbjegavanja bilo kakvog rizika ili bilo kakvog nekonvencionalnijeg pozicioniranja. Kritika je, s druge strane, svjesno preuzimanje različitih rizika, baš kao što je to i izvedba. Zato obje mogu djelovati i kao cjepivo protiv straha. 
 

KP: Knjiga je bogata referencama iz kako recentnih tako i klasičnih književnih, filmskih i pogotovo kazališnih ostvarenja, ali se svugdje jasno baviš glumcem, likom, subjektom. Subjekt je tema i tvog doktorskog rada, subjekt i etika, etičnost, etično. Možeš li nas malo uvesti u svoju fascinaciju?
 
N.G.: Nisam sigurna da mogu, jer evo upravo pišem novu knjigu o subjektnosti, dakle izvjesno je da si u pravu, to traje kao filozofska tema koja me proganja upravo zato što je nikako ne mogu "zauzdati", ne nazirem joj konačne obrise. Subjektnost je u svakom slučaju nešto što nema veze ni s individualizmom ni s narcizmom, već s time kako objasniti i potaknuti ljudsku "neubrojivost" u različite sustave discipliniranja, ušutkavanja, ponavljanja postojećih obrazaca. Subjektnost mi je zanimljiva kao inovacija, afektivni neposluh, mašta, otpor dominantnim fikcijama, destabiliziranje hijerarhija. Ta subjektnost ima veze s retoričkom figurom parezije, koju definiramo kao "opasno iskreni govor", razotkrivanje, raskrinkavanje.    
 
Što se etike tiče, vrijedi citirati Wittgensteina: "Etika je ono što se ne može izreći." Čim je izrazimo, ona se pretvara u moral, u običaj i pravilo. Etika, izgleda, postoji u djelovanju, pa i u mišljenju tog djelovanja, ali ne u sistematizaciji "dobrote".  
 
 
KP: Kakv je tvoj stav prema beletristici? 
 
N.G.: Književni tekstovi i iskustvo čitanja jako su važan dio moje svakodnevice, od djetinjstva do danas. No uslijed toga koliko se posljednjih petnaestak godina bavim teorijom i kazalištem, ne stignem pročitati sve što me zanima od beletrističkih naslova. A i onda kad dospijem, odmah sve mentalno prebacujem u kazalište. Recimo, odmah vidim Kuharovo putovanje Anthony Burdaina kao HNK-ovu predstavu (svaka zemlja postaje jedna loža s tavicom; to bi konačno bila korisna upotreba HNK-ova nečuveno visokog budžeta) ili vidim roman Dubravke Ugrešić Baba Jaga je snijela jaje kao predložak za dramatizaciju u kojoj bi recimo nastupile Ana Karić, MTilena Dravić i Milena Zupančič
 
Ali upravo predajem za tisak zbirku priča za djecu pod nazivom Mačnuti, a ne samo mućnuti glavom! Priče o mačkama (izdavač: Aora, Zagreb, 2010), koja je nastala kroz višegodišnje pripovijedanje mojoj kćeri. Točnije rečeno, nastala je iz moje trostruko snažne, dakle: književne, aktivističke i majčinske potrebe da stvorim narativne modele koji izlaze iz klišeja o vitezu koji ubija aždaju. Inače, ta knjiga je prvi od sedam nastavaka koje kanim napisati. Toliko o neodoljivom zovu beletristike.   
 
 
KP: Kako promatraš i ocjenjuješ politički angažirane predstave, književne predloške? Nije li takvih malo previše na našim scenama, u Hrvatskoj, na Balkanu?
 
N.G.: Ja sam sigurna da je politički angažiranih predstava premalo, ali moramo se prvo dogovoriti oko značenja tog pojma. Osim Frljićevih, Šeparovićevih i Kovačevih radova, u Hrvatskoj ne vidim hrabrost da se izravno prozove politička mašina laži i zataškavanja zločina. Istovremeno postoje sjajne kompanije, glumice i glumci, performeri i performerice, redateljice i redatelji koji se bave politički relevantnim pitanjima ljudskog stradanja: Anica Tomić i Jelena Kovačić, Boris Bakal i Katarina Pejović, Vilim Matula, BADco., Dalibor Martinis – da nabrojim samo neke. Svi oni pripadaju takozvanoj nezavisnoj sceni. Oficijelna produkcija, dakle ono što se igra redovito po institucijama, izrazito su politički oportunističke predstave, koje zagovaraju defetizam ili laku zabavu. Ali mislim da nezavisna scena polako nalazi načina igrati svoje radove i nadigrati strukture. Katkad na ulici, a katkad bo’me i na međunarodnoj pozornici.     
 

KP: Koje su predstave, koji su redatelji i koje su teme prigodne za današnje vrijeme? Može li se govoriti o tome da se nešto treba, a nešto ipak ne treba gledati i čitati? 
 
N.G.: Nisam na strani zabrana, preporuka i naloga. Publika je pametna, bira ono što joj treba, čak i kad to nekome sa strane zvuči neprobavljivo. U Japanu su trenutno jako popularni SMS romani, čiji je nastanak povezan s brzim razvojem telefonije. Ti romani imaju i preko 400 stranica, koje svaki dan čita gomila ljudi, dakle očito je da zadovoljavaju neke duboke potrebe svojih čitateljica i čitatelja. Što se mene tiče, ne koristim mobitel, ali ne bih nikome "preporučila" da ga izbaci iz uporabe. S druge strane, mislim da bismo trebali govoriti o ekologiji medija i o tome do koje su se mjere i državne i privatne televizije pretvorile u sredstava stalne opresije i degradacije svojih gledatelja (i službenika). No zabavno je što ljudi uslijed njihove nekvalitete već razvijaju vrlo zanimljive mehanizme nošenja s Velikim Bratom. Više ne kažu: "gledam televiziju". Kažu: "upaljen mi je televizor". Pozornost je negdje drugdje. 
 

KP: Kakav je i postoji li odnos umjetničkog djela i političkih uvjerenja kod naših autora? Je li došlo i kod nas vrijeme za političke korektnosti? Kakav je tvoj stav prema političkoj korektnosti na sceni, u književnosti?
 
N.G.: Politička korektnost je jako korisna kao neka vrsta bontona. Svi njezini kritičari ukazuju na potencijalne opasnosti "kontrole jezika" i na vladino licemjere oko toga što država političku korektnost koristi kao paravan za nastavljanje diskriminacije drugim sredstvima. I u pravu su, ali na policiji bih se radije susrela s policajcem koji se zna pristojno obratiti azilantu ili gay-osobi ili Romkinji, nego s policajcem koji je politički nekorektan, odnosno provodi jezično nasilje i za to ne snosi nikakve sankcije. Mnoga aktivistička iskustva pokazuju da je jezično nasilje dobra najava i česti pokazatelj fizičkog nasilja, dakle ako politička korektnost smanjuje tenzije u autobusima, u školama, u bolnicama i na drugim mjestima gdje se susrećemo s drugim ljudima, onda je držim jednom od korisnijih strategija prevencije konflikta.       
 
U umjetnosti je politička korektnost besmislena, jednako koliko je besmislen i bonton. 
 

KP: Pozicija glumca koji se ne bavi sapunicama je poprilično nezahvalna kao i pozicija kritičara (u smislu vidljivosti). Performativni karakter i njegove vrijednosti gube na svom značaju u uniformiranim zajednicama kojima je nacija prva i posljednja tema. Kako opstati, kako opstaješ?
 
N.G.: Usmjeravam svu svoju energiju na stvaralaštvo, a ne na cendranje. 
 

KP: Što je queer tema? Kod nas će većina ljudi ovaj pojam povezati samo Queer festivalom. A meni se čini da je svako govorenje o osjećanjima, svako izgovaranje osjećaja, upravo queer?
 
N.G.: Možda si u pravu. Ako je normativno šutjeti o osjećajima, onda je definitivno queer govoriti o njima. Sviđa mi se tvoja definicija. Sviđa mi se i knjiga Michaela Warnera "Nevolje s normalnim" (1999) u kojoj se navode različite religijske, medijske, državne i obiteljske strategije posramljivanja svih onih koji se usuđuju imati "zabranjene" osjećaje. Općenito su strah i sram najviše poticane, najuvježbanije i najpreporučenije emocije kad je u pitanju domaća institucionalna propaganda. Zato mi je zanimljiva pedagogija emocija koja se bori za dozvole osjećanja čitavog spektra naših reakcija, čak i onda kad su u pitanju traumatske reakcije, poput žalovanja ili ogromnog bijesa. No još se teže izražavaju emocije pozitivnog spektra: one su do te mjere "potopljene" u sferu žutila i jeftinog, formulaičnog sentimentalizma, da ih je pravi poduhvat prizvati i samosvojno artikulirati. Na tu temu često predajem i držim radionice.
 
 
KP: U Emocionalnoj predanosti jedan dobar dio je povećen i Thompsonovoj poetici, a ujedno i turbofolku. Ističe li rok trajanja tom fenomenu (u konačnosti ga je i teorija prihvatila). Odakle tolika pomama za tom, uvjetno rečeno, kič ekspresijom?
 
N.G.: Teorija ne "prihvaća" fenomene kad ih analizira. Inače bi se studije fašizma svodile na zagovaranje fašizma, što nikako nije slučaj. Thompson nažalost nije na zalasku, baš kao ni turbofolk. Mislim da se glazbeni kritičari, sociolozi i antropolozi premalo bave ovim fenomenima, upravo zato jer su narodnjačke formule previše uznemiravajuće i nasilne. To je ujedno i razlog zašto zaslužuju podrobnu analizu. One su mnogo više od kiča: toksična doza ideologije mržnje, koja razmišlja samo u kategorijama patnje i osvete. Protiv takve ideologije nastao je i moj tekst koji spominješ.
 

KP: U tvojim kritikama, kao što sam već napomenuo, centralnu ulogu analize imaju glumci. Je li teško zaobići temu talenta? Što je danas, u okvirima prilično demokratizirane umjetnosti, talent? Kako ga prepoznati i cijeniti?

N.G.: Mislim da je talent spremnost da se osoba izvrgne učenju, zatim da se usudi otvoriti stvaralaštvu, onda još da izdrži kritiku i samokritiku te zatim nastavi s radom. Samo to. Kako je glasio naslov jedne predstave: Nastavljamo s kretanjem!. E pa to NASTAVLJANJE uistinu možemo smatrati talentom. U tom su procesu kritičari jaki saveznici umjetnicima, čak i onda (osobito onda) kad ukazuju na problem u izvedbi. 

 
KP: Kao spisateljica, kritičarka i teoretičarka sigurno imaš mišljenje o tržištu knjiga, kod nas i u svijetu. Tko je kod nas čitalačka publika? S obzirom da se na knjigu gleda kao na robu, može li tržište nadjačati knjigu?
 
N.G.: Knjiga je oduvijek u savezništvu s tehnologijama svoje distribucije i s tržištem. Danas je problem što veliki izdavači proždiru male različitim izbjegavanjima poreza koje mali izdavači jako osjećaju i pod kojima grcaju, ali dostupnost knjiga je veća nego ikada, samim time i trijumf knjige kao prenosivog znanja. Gigapedia je također pljuska ideji monopolizacije i elitizacije ukoričenog znanja. Knjiga je izrazito vitalistički medij, bez kojeg, osobno, ne bih mogla živjeti. Rukom bih je prepisivala i učila napamet da u gradu bankrotiraju sve knjižare i propadnu sve knjižnice, uključujući i one virtualne. Ali to se sigurno neće dogoditi: tržište knjiga vrlo je živo i snalažljivo. 
 

KP: U čemu se danas ogleda vrijednost kazališnog i/ili književnog djela? Kako kritičar treba vrednovati? Što uopće znači biti objektivan u tom smislu?
 

N.G.: Recesija je pokazala da "objektivne" nisu čak ni današnje cijene dionica na svjetskoj burzi, iako se usuglašavaju na internacionalnoj razini i onda vrijede za globalno tržište. I one su fikcionalne. Kritika i interpretacija ne bave se "izmjerivim" vrijednostima, pa onda nisu objektivne, već su argumentirane ili neargumentirane. Da bismo znali argumentirati, idemo u škole koje nam jamče humanističko obrazovanje. I nastavljamo učiti dokle god postojimo. I unatoč svom znanju, ipak griješimo u vrednovanjima kad god nas se mjeri povijesnim mjerilima. Ali sam taj proces bdijenja i mucanja nad predstavama vjerojatno sadrži i jaki kreativni potencijal. Svaka greška, pa onda i greška u vrednovanjima, ima u sebi zametak nekog novog otkrića. Zato se nastavlja i čitava odiseja vrednovanja i moj pojedinačni kritičarski osjećaj nedostatnosti oko obavljena posla. U tome ima utopijskog erosa. Jer ni umjetnik ni kritičar nikad ne dolaze do svog cilja. Ali uživaju u "mučenju" koje im priređuje zajednička prašuma stvaralaštva.

 

Objavio/la admin [at] kulturpunkt.hr 04.03.2010