Stvaranje društva dobrodošlice | kulturpunkt

Kulturoskop Intervju

<

Stvaranje društva dobrodošlice

S Leom Horvat, članicom inicijative Dobrodošli! i Centra za mirovne studije, razgovarali smo o različitim programima namijenjenima uključivanju migranata u naše društvo.

Razgovarala: Antonija Letinić

Kampanja za Interkulturni društveni centar na Tjednu Afrike, FOTO: Zagreb: otvoreni grad?

U kasno ljeto 2015. godine Europu je zapljusnuo val izbjeglica. Ništa nije bilo neočekivano niti nepredviđeno. Godinama pratimo izvještaje s obala Evrope – iz Grčke, Italije, Francuske, Španjolske – koji nas upozoravaju na golemu humanitarnu krizu pred kojom bogata Evropa zatvara oči, pušta ljude da se utapaju i tonu u bazenu iz kojeg je iznikla njezina raznolikost, kralježnica njezina bogatstva, kostur njezina razvoja i mudrost otvorenosti. I iako je bilo samo pitanje trenutka kada će se val unesrećenih preliti i preko njezinih obrambenih zidina, izbjeglička ju je kriza nekako zatekla. Svaka se zemlja u njoj gore ili lošije snalazila, dok je siromašna periferija čekala signale evropskih bankomata kao smjerokaze kako postupiti prema ljudima koji nam dolaze po pomoć.

Od tada je prošlo tri godine, situacija se donekle stišala, a pozitivne priče i pozivi u pomoć ljudima u potrazi za sigurnošću koji su ipak u to vrijeme dominirali medijskim naslovima, zamijenili su naslovi iz crnih kronika. Zaronili smo ponovno u generalizacije, stereotipe pa i diskriminacije. Sve dublji jaz onih koji imaju i onih koji ne, poljuljali su i najstabilnije evropske zemlje, a izbjeglice i migranti sve su češća adresa na koju se prelijeva ta nesreća začeta negdje drugdje, još davno prije. U toj monokromnoj slici loših vijesti, na marginama društva još uvijek titraju neke ustrajne krijesnice, pazeći na ljude koji su nam se pridružili, promišljajući neke nove načine kako misliti o njima i nama samima, kako stvoriti prostor za što ugodniji suživot koji će učiniti naše zajedničko sutra boljim, kvalitetnijim i bogatijim, baš zato što smo ovdje zajedno i baš zato što ga zajedno gradimo. Ovo je razgovor o tim ljudima, tim programima i tim inicijativama koje ustrajno rade na stvaranju prostora zajedničkosti. 

O njima smo razgovarali s Leom Horvat, članicom inicijative Dobrodošli! i Centra za mirovne studije gdje radi na programima integracije izbjeglica i migranata.    

 

KP: Temom izbjeglica i migranata mediji se bave tek iz perspektive crne kronike – kršenje prava, stradavanje, neprimjereno ponašanje tijela javne vlasti i slično. No paralelno s tim kontinuirano se odvija čitav niz programa i aktivnosti kojima je cilj pomoći izbjeglicama u njihovoj integraciji u domaći kontekst, savladati jezik, upoznati kulturu, pronaći posao... Možeš li ponuditi neki pregled programa koji se nude izbjeglicama? 

Nažalost, istina je da u medije uglavnom dolaze te često puno glasnije odjekuju vijesti o kršenjima prava izbjeglica. Iako je neupitno da o tome treba govoriti, svakako smatram da je od izuzetne važnosti u javni prostor "gurati" i brojne primjere dobre prakse, pozitivnih priča o integraciji te ulagati puno truda u kreiranje zajedničkih prostora susreta, kontakta i upoznavanja koje neminovno vode kvalitetnijem zajedničkom suživotu i pridonose brisanju dihotomije "mi i oni". Organizacije civilnog društva trude se kroz različite programe upravo to činiti. Od 2015./16. godine, nakon humanitarne krize, broj organizacija koje pružaju podršku izbjeglicama je porastao pa je i sadržaj koji nude postao bogatiji i raznolikiji. To su prije svega aktivnosti koje organizacije civilnog društva provode u Prihvatilištima u Zagrebu i Kutini, kao što su tečaj hrvatskog jezika i kulture, radionice za žene, pomoć u pisanju domaćih zadaća za djecu te kreativne igraonice, pravno informiranje, psihološka podrška i podrška pristupu sustavu zdravstva. Većina tih aktivnosti i podrški nastavlja se i nakon što je izbjeglicama odobrena međunarodna zaštita i sele drugdje. 

Tu su svakako i različite senzibilizacijske aktivnosti namijenjene ne samo izbjeglicama već i lokalnom stanovništvu. Kao jedno od događanja koje bih izdvojila jeTjedan IZBJEGLICAma! u organizaciji Koordinacije organizacija civilnog društva za integraciju. Obilježavanje je započelo prije pet godina u Zagrebu te se svake godine širilo u sve više gradova, s ciljem podizanja svijesti političara, javnosti i stanovnika Hrvatske o položaju izbjeglica kroz razne forme: javne rasprave, press konferencije, kulturne događaje i slično. 

KP: U realizaciju aktivnosti namijenjenih izbjeglicama i migrantima uključuje se sve veći broj organizacija. Možeš li nabrojati neke aktere koji su uključeni u provedbu ovih programa i koje su im ciljane publike? Kojim populacijama migranata se obraćaju?

U provedbu programa velikim dijelom su uključene organizacije civilnog društva koje su, zbog izostanka sustavne integracijske politike, često "nositelji" integracije i ti koji uskaču kako bi pokrpali rupe nastale tamo gdje je izostala zakonom zagarantirana podrška države. To su Isusovačka služba za izbjeglice (JRS), Are you Syrious?, Hrvatski crveni križ, Centar za mirovne studije, Liječnici svijeta, Ruke nade, Hrvatski pravni centar, Centar za nestalu i zlostavljanu djecu, Filozofski fakultet, Rehabilitacijski centar za stres i traumu, da spomenemo samo neke. Tu su i organizacije poput Biciklopopravljaone Zelene akcije, zbora Domaćigosti, NK Zagreb 041, Živog Ateljea te Građanske inicijative Dugave, koje djelovanje grade tako da u svoje aktivnosti uključuju sve, i domaće i strance. To je zapravo ono što bismo htjeli – da umjesto pružanja usluga, na što se često svodi rad organizacija civilnog društva koje preuzimaju posao države, zapravo stvaramo zajedničke projekte, mjesta susreta za sve.

Već iz samog imena organizacija, vidljivo je kako se bave različitim aspektima, kao što su obrazovanje, zdravstvo, pravna pomoć, pa stoga i imaju pristup različitim skupinama. Tako osiguravaju podršku za djecu i mlade, cijele obitelji, a imaju i aktivnosti u koje uključuju žene i/ili muškarce te osobe koje zbog svoje situacije trebaju specifičan oblik podrške. No, jednako je bitno graditi sustav i otvoreno društvo u kojem su programi i sadržaji namijenjeni građanima isto tako otvoreni za izbjeglice te da se na tim mjestima svi osjećaju dobrodošli i kao da tamo pripadaju. 

Također, osim organizacija i inicijativa koje su uglavnom djelovale u Kutini i Zagrebu, gdje su do nedavno skoro pa isključivo živjeli tražitelji i osobe kojima je odobrena međunarodna zaštita, vidimo da lokalne organizacije iz drugih gradova preuzimaju aktivnu ulogu kada se izbjeglice nađu u njihovim sredinama. Ovo smatramo iznimno važnim koracima u izgradnji integracije na lokalnoj razini, pogotovo uzimajući u obzir da su planovi za smještaj osoba kojima je odobrena zaštita prošireni i na druga mjesta u Hrvatskoj te već imamo obitelji koje žive npr. u Zadru, Slavonskom Brodu i Varaždinu. I za kraj, svakako treba spomenuti volontere i volonterke, solidarne građane i građanke koji nesebično daju svoje vrijeme s ciljem pružanja podrške izbjeglicama kao našim novim sugrađanima. Bez njih, a vjerujem da bi se oko toga sa mnom složili i kolege i kolegice iz drugih organizacija, mnogo toga ne bi bilo moguće. 

KP: Kakve su reakcije sudionika? Koliko je teško, ili lako, privući izbjeglice, s obzirom na neizvjesnosti s kojima se susreću, na sudjelovanje u programima koji su im namijenjeni?

Teško je dati jednoznačan odgovor. Osim same provedbe programa bitan je i odnos povjerenja kao i pristup utemeljen na stvarnim potrebama ljudi, što podrazumijeva puno komunikacije i spremnosti da čujemo što drugome treba bez da upadnemo u zamku da pretpostavljamo.

Situacija je bitno drugačija i mnogo nesigurnija za osobe koje su još u statusu tražitelja međunarodne zaštite – negativne odluke i dugo čekanje svakako doprinose padu motivacije, anksioznosti i manjku volje za uključivanje u određene aktivnosti, što treba uvažiti i razumjeti. Ipak, iskustvo nam govori da kada ljudi nađu određeni interes, a kroz to počinju stjecati i poznanstva te u novoj sredini započnu graditi socijalnu mrežu, to uvelike pozitivno doprinosi motivaciji za sudjelovanje. Isto tako, nakon često dugih perioda neizvjesnosti u potrazi za sigurnošću te vremena koje su izgubili čekajući, uspostava svakodnevnog ritma i rutine (koji u krajnjoj liniji uključuje i sudjelovanje u različitim programima i aktivnostima) često se pokazala kao bitna kako za mentalno zdravlje izbjeglica, tako i za sam integracijski proces.

KP: Centar za mirovne studije jedna je od organizacija s najdužim stažem u temi migracija. Provodite brojne programe namijenjene izbjeglicama i migrantima, a aktivni ste i u mobilizaciji drugih aktera. S kojim se problemima susrećete u provedbi aktivnosti koje sami organizirate? 

Prva barijera s kojom se susrećemo jest jezik i izostanak sustavnog tečaja jezika. Ono što se već godinama kontinuirano događa jest da učenje jezika primarno pada na organizacije civilnog društva i njihovime volontere/ke, što nikako nije dugoročno rješenje. Kada bi učenje jezika postojalo na sustavnoj razini, ljudi bi mnogo brže i lakše prolazili kroz integracijski proces, pronalazili posao, manevrirali kroz hrvatsku administraciju, ali i uspostavljali kontakte s lokalnim stanovništvom. U nedostatku sustavnih rješenja uvijek se rode nove inicijative, tako da je ove godine Filozofski fakultet krenuo s prvom grupom u koju su uključili petnaest izbjeglica te nakon pozitivnog iskustva svoje aktivnosti planiraju i dalje razvijati. Također, tijekom godina mnogi ljudi koje smo upoznali više nisu ovdje, kako zbog toga što im je Hrvatska odbila dati zaštitu, tako i zbog drugih životnih situacija zbog kojih su bili prisiljeni otići. 

Što se tiče provedbe samih aktivnosti, projektno financiranje dosta je izazovno i često nezahvalno kad je u pitanju održivost nekih aktivnosti. "Trendovi" oko toga koje aktivnosti i područja su u fokusu (barem iz perspektive onih koji projekte financiraju) se mijenjanju i zna se dogoditi da za neku aktivnost koju provodimo i koja funkcionira odjednom više nema novaca jer je fokus postalo nešto drugo. Također, tu je i situacija brojeva, tj. inzistiranja u nekim programima financiranja na tome da se obuhvati veliki broj sudionika, što za hrvatski kontekst nije realno s obzirom na to da je broj izbjeglica kod nas iznimno nizak (trenutno je u Hrvatskoj oko 300 tražitelja međunarodne zaštite te oko 550 osoba kojima je zaštita odobrena). Ovo je apsurdno i zato što ne bi trebala biti bitna kvantiteta već kvaliteta pružanja podrške i izgradnje funkcionalnog sustava, koja bi trebala biti jednaka radilo se o 10 ili 10 tisuća izbjeglica.   

KP: Koji nedostatci, ili blaže rečeno nespretnosti se učestalo pojavljuju kod ovakvih programa? U kojoj mjeri su oni instrumentalni prema izbjeglicama i ima li negativnih posljedica takvih pokušaja?

Integracija je dvosmjeran proces, i jednako kao što je potrebno da se izbjeglice uključe u programe, potrebno je da se u njih uključi i lokalno stanovništvo. Ono što često čujemo kad se upotrebljava riječ integracija jest nerazumijevanje što ona zapravo jest te pristupanje integraciji sa stavom "oni se moraju prilagoditi nama". Čini mi se da zaboravljamo da naša kultura, običaji i način života nisu uklesani u kamen niti okamenjeni u vremenu te da sa svakom novom osobom društvo može odlučiti želi li postaje bogatije, otvorenije te rasti kroz proces upoznavanja s njegovim novim članovima i članicama ili želi ostati u grču i strahu od nepoznatog, kojem tada često upisujemo i osobine koje ne posjeduje. Ali to se nažalost događa kad se ljudi nemaju prilike sresti i upoznati.

Stoga smatramo da su posebno zanimljive primjerice Građanska inicijativa Dugave, Bicpop i zbor Domaćigosti, jer upravo stvaraju mjesto za susrete. Svatko od nas dolazi s nekom svojom prošlošću i predrasudama, no isto tako postoje načini kako se protiv tih predrasude možemo boriti i naučiti kako biti inkluzivniji, uključiviji (ne samo prema izbjeglicama nego i svim našim sugrađanima). 

Bitno je i da programi koji nastaju ne budu samo ono što mi vidimo kao potencijalno korisno, već da to bude nešto što je ljudima uistinu korisno. Važno je da aktivnosti i drugi ponuđeni sadržaji budu utemeljeni na potrebama ljudi kojima su namijenjeni. Tako smo, na primjer, kroz jedan participativan i uključujući proces napravili prijedlog plana aktivnosti na lokalnoj razini za narednih godinu i pol. U proces smo uključili aktere iz različitih područja, pa i same izbjeglice, odnosno strance, kako bi plan bio čim realniji i adekvatniji te da obuhvaća sva važna područja života.

KP: Na samom ste početku nabrojali niz programa koji su do sada pokrenuti kod nas. Što uočavate kao nedostatno, koja područja aktivnosti nisu adekvatno zastupljena te kakvi sve programi nedostaju i na koji način mislite da bi se tome moglo doskočiti?

Ono što nama već godinama nedostaje jest sustavan pristup integraciji i politike koje ga prate, jer kao organizacije civilnog društva, pojedinci i inicijative možemo puno, ali kada govorimo o zapošljavanju, obrazovanju, socijalnim uslugama, učenju jezika, pristupu zdravstvenim uslugama, stanovanju kao bazi koja je ljudima potrebna da ponovno izgrade svoj život, neophodno je da različite razine vlasti (od državne do regionalne i lokalne) odrade svoj dio posla.

Hrvatska je u integraciji još neiskusna i ima mnogo toga za naučiti u procesu izgradnje funkcionalnog sustava. Ne smijemo se bojati kritičnost i samokritičnosti, ali svakako se moramo naučiti čuti i konstruktivno pristupiti rješavanju problema i izazova od kojih se neki povlače već godinama. U krajnjoj liniji, ima toliko dobri praksi iz kojih možemo učiti i dobiti ideje kako pristupiti rješavanju nekih problema. Jedino što treba jest prilagoditi ih lokalnom kontekstu. Ono što je u tom procesu važno jest suradnja i koordinacija vlasti i organizacija civilnog društva jer nitko od nas ne može napraviti stvari u vakuumu niti bi se stvari trebale rješavati parcijalno, pogotovo ako imamo u vidu da se tu radi o stvarnim ljudima i životima koji za to vrijeme stoje i čekaju.

Postoji nužnost da društvo dobrodošlice pruži konkretne sadržaje i usluge. Kao jedan od primjera dobre prakse vidimo integracijski interkulturalni centar koji kao članica platforme UPGRADE zagovaramo, a koji svojim sadržajima i uslugama primarno pokriva temeljna polja integracije izbjeglica i osoba migrantskog porijekla: učenje jezika, podrška u uključivanju u obrazovni sustav i tržište rada (ekonomsko-socijalna integracija), psihološka i pravno-administrativna podrška u ostvarivanju prava s obzirom na status (stjecanje prava i građanska integracija) i kulturna integracija (razumijevanje društva i učenje o kulturi). Integracijski kulturni centar svojim javnim radom, primarno kroz kulturnu produkciju inkluzivnog karaktera, radi na stvaranju društva dobrodošlice.

 

U suradnji s kustoskim kolektivom Što, kako i za koga / WHW, osmislili smo temat o historijskim i suvremenim migracijama kao poticaj za raspravu o drugačijoj budućnosti gdje se granice ne prelaze batinama, kroz žilet-žicu, već valjanim dokumentima i gestama dobrodošlice. Glavna paralela, ili prije opozicija ovog tematskog broja, postavljena je na relaciji historijske figure gastarbajtera i suvremenog migrantskog radnika, i na pitanjima koja se oko tih dvaju fenomena pletu.

Objavio/la ivana [at] kulturpunkt.hr 05.11.2018

VEZANE VIJESTI

Laka pješadija globalnog kapitalizma

Piše: Jelena Ostojić
S obzirom na izvjesnu nemogućnost ostvarivanja radnih prava, inozemni radnici posebno su osjetljiva skupina kojoj je sindikalno organiziranje u praktičnom smislu gotovo nemoguće.

Kratka priča o Zemlji

Piše: Vesna Vuković
Stavljajući se u službu socijalne države, umjetničke prakse posvećene temi migracija zapravo zamjenjuju njezine servise, prebrzo zaboravljajući zamku vlastite autonomije.

Okle ste došli?

Piše: Mario Kikaš

Gastarbajteri su u projektu osamostaljenja Hrvatske istovremeno postali stvaraoci nove države (kao dio dijaspore) i živi svjedoci "neuspjeha socijalističke ekonomije".