Stvaranje jedinstvenog kulturnog prostora | kulturpunkt

Stvaranje jedinstvenog kulturnog prostora

Publikacija Kulturne veze na Balkanu, nastala u sklopu regionalne platforme Balcan Can Contemporary, istražuje specifičnosti nezavisne izvedbene scene.

Piše: Matija Mrakovčić

Stanica - Servis za savremeni ples, Enjoy July, koreografija Ivo Dimchev (2007), FOTO: BCC

  • A
  • +
  • -

Deklaracija o zajedničkom jeziku, službeno predstavljena 30. ožujka u Sarajevu, inicijativa je "koja iritira nacionaliste", kao što je točno primijetio urednički tim portala Tris. Njena dalekosežnost već je preuveličana, o njoj su se izjasnili vodeći ljudi ove zemlje nazivajući je marginalnom (predsjednica) i neozbiljnom (premijer), dok ju je predsjednik HAZU-a očekivano okarakterizirao apsurdnom, uzaludnom i besmislenom. Što ona i jest, barem u smislu od kojeg se brane spomenuti - nećemo se sutra opet probuditi u zemlji koja govori jugoslavenskim jezikom jer nikada nismo ni živjeli u takvoj zemlji. Radi se tek o simboličkom činu onih koji svoju nacionalnu pripadnost ne smatraju određujućom za njihov identitet, dok opasnom smatraju svaku ekskluzivnost vezanu uz podrijetlo. No, Deklaracija o zajedničkom jeziku, u društvima manje opterećenim obranom i zaštitom od vanjskih i unutarnjih neprijatelja - kakve zemlje nastale raspadom Jugoslavije zasigurno jesu, što pokazuje i stidljivo ograđivanje jedne udruge od samog projekta - trebala bi omogućiti raspravu o posljedicama takvih identitetskih politika. O uvjetima ekonomskih neravnoteža, prvenstveno u poljima koja obuhvaćaju javna dobra poput kulture, obrazovanja, zdravstva, medija, te socijalnih nejednakosti među njihovim korisnicima. 

Primjera radi, u Makedoniji je postotak izdvajanja za kulturu iz državnog budžeta od 1% u 2003. pao na svega 0,46% u 2010. godini, što je gotovo isti iznos kojim se od 2014. može "pohvaliti" i Hrvatska (0,49%). U Srbiji je budžet za kulturu u 2013. znosio 0,62% od ukupnog budžeta. Slovenija je od 2001. do 2009. udvostručila ukupna izdvajanja za sektor kulture, ali od 2010. godine dolazi do primjetnog opadanja - u 2013. kultura čini 0,79% budžeta. Kao što je poznato, kulturna politika Jugoslavije, nakon raskida sa socrealizmom i staljinističkim modelom, imala je za cilj izgradnju zemlje u skladu sa općim projektom razvoja, a decentralizacija, lokalno financiranje i lokalno programiranje, te demokratičnost kulture, kao i ulaganje u infrastrukturu bili su strateški postavljeni ciljevi. U ovom je kontekstu važno spomenuti i samoupravne interesne zajednice, SIZ-ove, institucionalizirane oblike upravljanja u područjima obrazovanja, kulture, znanosti, osnovane na načelima solidarnosti, slobodne razmjene rada, slobodnog odlučivanja o sredstvima i konkretnim aktivnostima. 

Zadnje je desetljeće, pokazuje se, bilo posebno pogubno za sektor kulture u cijeloj regiji. Što onda kulturnjake motivira na rad u ovom sektoru, pogotovo u njegovom izvaninstitucionalnom segmentu koji još uvijek nema infrastrukturnu podršku poput kulturnih ustanova, iako je više puta dokazano da unatoč toj utemeljujućoj prepreki, proizvodi ponekad i više sadržaja od njih, a od kojih je velika većina besplatna? "Produkcija na nezavisnoj sceni ne predstavlja samo proizvodnju kulturnih sadržaja, već i produkciju uslova u kojima se ti sadržaji kreiraju. Potrošeno vreme zapravo se smatra ulaganjem i investicijom u kontekst jer kontekst u kome radimo zahteva ulaganja. Mi često sami sebe dovodimo u prekarni položaj jer radimo iako znamo da nećemo dobiti adekvatnu nadoknadu za urađeni posao. Postavlja se pitanje zašto? I tu se opet vraćamo na motivaciju od koje smo i krenuli", pišu Ksenija Đurović i Dragana Jovović u tekstu o ulozi i ulogu producenata i producentkinja na nezavisnoj sceni. 

Tekst je objavljen u publikaciji Kulturne veze na Balkanu (Rijeka, 2016), u izdanju udruge Drugo more, a u sklopu regionalne platforme Balcan Can Contemporary (BCC). BCC je pokrenut 2010. godine s namjerom istraživanja mogućnosti povezivanja nezavisne izvedbene scene u zemljama bivše Jugoslavije. Projekt je pokrenulo Drugo more s organizacijama s kojima su imali povijest suradnje. U radu platforme sudjelovale su brojne organizacije i pojedinci, a akteri su se mijenjali kroz vrijeme, no partneri koji su od početka sudjelovali u radu BCC-a bili su Maska iz Ljubljane, CDU i Domino iz Zagreba, TKH iz Beograda i Qendra iz Prištine. Platforma je od početka mišljena kao mjesto zajedničke produkcije, istraživanja i razmjene znanja. Ključne aktivnosti bile su produkcija umjetničkih radova, njihova distribucija u regiji, izdavanje kritičkih tekstova u postojećim časopisima, ali i u BCC novinama kojih je izašlo osam brojeva, održavanje web stranica, organizacija konferencija i seminara, te drugih događaja. 

No, ključno pitanje kojim se platforma bavila bilo je pitanje specifičnosti nezavisne izvedbene scene. "Ovu specifičnost mogli bismo odrediti kao praksu koja je izvrsno teorijski elaborirana i u skladu s najnovijim europskim tendencijama u izvedbenim umjetnostima. Za cijelu scenu izazov je bio, i vjerojatno je još uvijek, činjenica da umjetnička, vrijednosna i društvena nagnuća ove scene često ne korespondiraju s lokalnim kontekstom. Naime, ova scena je u sredini u kojoj djeluje, unatoč svom niskom socio-ekonomskom statusu, u umjetničkom smislu na neki način elitna. Ideja BCC-a bila je da se ova scena poveže i djeluje na širem prostoru od prostora vlastitog grada ili države. Zbog toga je platforma prvenstveno radila na stvaranju jedinstvenog kulturnog prostora, doduše u vrlo uskom segmentu kulturnog djelovanja, jer nam se činilo da su sve postjugoslavenske države zasebno premali okvir za razvoj ove scene", kaže Davor Mišković, predsjednik Drugog mora i urednik Kulturnih veza na Balkanu

Kulturne veze na Balkanu zbornik je tekstova o iskustvima i stanju suvremene izvedbene umjetnosti na prostoru Jugoistočne Europe. "Publikacija je zamišljena kao pregled, mapiranje stanja u regiji i ona to doista i jest, ali je ne odlikuje objektivan, znanstveni, pristup nego se radi o pregledu stanja u regiji iz očišta različitih ljudi koji su dio ove scene. Pojedini tekstovi se nastoje odrediti prema vrlo konkretnim pitanjima kao što su povezanost plesne scene ili kulturne veze postjugoslavenskih država s Kosovom, najmlađom državom na ovom prostoru, dok drugi daju uvid u vlastita iskustva suradnje ili pak nastoje teorijski elaborirati pojedine specifičnosti scene", objašnjava Mišković. U publikaciji su zastupljeni tekstovi Zvonimira Dobrovića, Ane Vujanović, Shkëlzena Maliqija, Roka Vevara, Olivera Frljića, Vedrane Klepice i Jasne Jasne Žmak, Ronalda Panze, Shira Hachama i Livije Andreje Piazze, Ksenije Đurović i Dragane Jovović te Marka Kostanića. Svi tekstovi su objavljeni na hrvatskom i engleskom jeziku.

"Vrlo općenito uzevši, osnovno obilježje kulture na Balkanu nakon propasti socijalističkog projekta predstavlja napor da u njoj ima što manje Balkana, a i socijalizma, s obzirom na to da su lukavim ideološkim manevrom, pogotovo u zapadnijim zemljama regije, geografija i politička prtljaga povezani", ističe Marko Kostanić u uvodu svom tekstu. Umjesto prostora Jugoistočne Europe, u publikaciji se češće spominju pojmovi jugoslavenski kulturni prostor i Balkan. Davora Miškovića upitali smo za njegovo čitanje ovakvih pojmovnih neujednačenosti, ciljajući pritom na njihovu sudbinu i u području političkog i društvenog života. "Jugoslavenski kulturni prostor odnosi se na zajedničko kulturno nasljeđe koje sve postjugoslavenske države crpe iz prošlosti zajedničkog bivanja. Ovo nasljeđe predstavljalo je osnovu u svakoj od novih država za stvaranje kulturnih politika, koje su se razvijale u različitim smjerovima. Korištenje ovog termina uglavnom upućuje na sličnost tada nastalih struktura i institucija koje i dalje bitno određuju kulturni život u svakoj od ovih država. No, osim toga upućuje i na važnost tih struktura na formiranje aktera nezavisne kulturne scene koja ih i danas na neki način povezuje". Baveći se ovom temom, Đurović i Jovović došle su do zaključka kako način rada nezavisne scene potječe iz konteksta koji ima aktivan odnos prema svom jugoslavenskom nasljeđu. Istražujući to nasljeđe mapirale su nekoliko principa koji ga konfiguriraju. To su suradnja, decentralizacija, dostupnost kulture, samoorganiziranje i državno financiranje kulture. "Termin Balkan je pak", ističe Mišković, "uglavnom mišljen čisto geografski, a podjednako je neprecizan kao i Jugoistočna Europa. Problem s geografskim određenjem ovog prostora očit je i političkom i medijskom diskursu čega je simptom izrazito neodređena sintagma 'u ovom dijelu Europe'. Mi se na neki način nadovezujemo na tu neodređenost govoreći 'o ovom dijelu Balkana', čime smo barem nešto suzili prostor Europe".   

U svom tekstu Ksenija Đurović i Dragana Jovović postavljaju pitanje razlike između socijalističkog dobrovoljnog ulaganja u društveni razvoj i neoliberalnog samoeksploatiranja te koriste sliku jednog sustava kako bi oslikale suvremeno stanje nezavisne scene, no također i jasno podcrtavaju razlike između ta dva konteksta. "U prvom slučaju postoji širi društveni značaj, dok u neoliberalnoj samoeksploataciji on svakako izostaje. Takođe, kada govorimo o ulaganju u razvoj društva iz pozicije jugoslovenske politike, znamo da je proizvod društvenog rada bilo društveno vlasništvo. U neoliberalnom kapitalizmu se društveno vlasništvo u procesu tranzicije transformisalo u državno radi lakše privatizacije, pa je njegovo korišćenje ograničeno". No, "upravo je mogućnost proizvodnje viška vrednosti koji se vraća nazad u razvoj društva, jedan od glavnih motiva koji nas pokreće", pišu Đurović i Jovović, konstratirajući da to ne isključuje činjenicu samoeksploatacije u tom procesu jer "konstantno ulaganje svih resursa producenata u više poslova nego što je to fizički moguće, postala je neophodnost za rad na sceni". 

Publikacija sadrži i historizacijski moment aktivnosti na nezavisnim kulturnim scenama u regiji. Može li "arhiviranje" tih praksi poslužiti aktualizaciji i većoj vidljivosti kulturnih veza na ovim prostorima? Davor Mišković smatra da se ovdje radi o dvojakoj podzastupljenosti - s jedne strane podzastupljenosti nezavisne scene u nacionalnim okvirima svake od balkanskih država, a s druge strane podzastupljenosti informacija o kulturnim akterima iz balkanskih država u svakoj od ovih država. "Tako da bilo koji rad na dokumentaciji i u konačnici na historizaciji rada nezavisne scene koja nužno uključuje i kulturne veze zapravo stvara okvir za promatranje ukupnih kulturnih veza. Jer drugog pogleda zapravo i nema. Možda nastaje, ali sada ne postoji. Dakle, pogled na suradnju nezavisnih scena trenutno je jedini pogled uopće na kulturnu suradnju među balkanskim državama u suvremenom trenutku". U tom kontekstu, ne čudi da se od bezbroj pitanja koja otvaraju aktualne kulturne politike zemalja na Balkanu odnosno zemalja nastalih raspadom Jugoslavije, Desk Kreativne Evrope Srbije provodi istraživanje upravo o prisustvu umjetnika iz regije na relevantnim manifestacijama te najznačajnijim projektima i inicijativama regionalne suradnje, ne zaboravivši u to uključiti i sadržaje turističkih promotivnih kampanja zemalja Jugoistočne Evrope, popularno: kulturnog turizma.

Upravo nas kulturni turizam dovodi do apsurda kojem paranoična briga za nacionalni identitet s početka teksta ponajviše pridonosi. Kulturu se sve manje veže uz samu sebe, a sve više uz kreativne industrije koje pak, umjesto solidarnosti, razmjene i suradnje, razvijaju kompetitivnost bez jasne nacionalne pripadnosti s obzirom na to da je "osnovni cilj profit za koji se takmiče sa drugim, srodnim organizacijama, ali u isto vreme, takmiče se i sa nezavisnom scenom apliciranjem na iste konkurse koji treba da podrže autorsku, neprofitnu umetnost", kao što ističu Đurović i Jovović. Nezavisnoj kulturi, kažu, nameće se "trend izlaska na tržište, iako nije jasno gde je to tržište na koje valja izaći". Upravo je tržište to mjesto gdje dolazi do "nepotrebnih, besmislenih i skupih 'prevođenja' u sudskoj i administrativnoj praksi kao i sredstvima javnog informiranja", kao i u "književnosti, umjetnosti i medijima", što ističe tekst spomenute Deklaracije. Stvaranje jedinstvenog kulturnog prostora, u kojem bi tekst Deklaracije bio više od površnog sentimenta, stoga se prvenstveno pokazuje kao stvaranje uvjeta za ravnomjerniji i ravnopravniji razvoj kulture u cijeloj regiji.

Objavio/la matija [at] kulturpunkt.hr 31.03.2017

VEZANE VIJESTI

Ključ je u saradnji javnog i civilnog sektora

Razgovarala: Matija Mrakovčić
Milena Dragićević Šešić, profesorica i stručnjakinja u području kulturne politike i menadžmenta, govori o položaju nezavisne kulturne scene u Srbiji i mogućoj strategiji kulturnog razvitka.

VIDEO: Razgovor s Markom Breceljem

Razgovarala: Matija Mrakovčić
Meki terorizam proizlazi iz svijesti da ukrasna umjetnost ne vrijedi ništa, da vrijedi jedino agitacijska umjetnost u prostoru koji je postao otporan na bilo kakvu agitaciju.

U bivšoj državi bilo je važno raditi, a ne graditi karijeru

Razgovarala: Matija Mrakovčić
S Vlastom Delimar, jednom od najvažnijih hrvatskih performerica, razgovaramo o njenom umjetničkom radu od 1970-ih do danas.