Stvaranje reputacije nesigurnom radu | kulturpunkt

Kulturoskop Tekst

<

Stvaranje reputacije nesigurnom radu

U suradnji s uredništvom časopisa RAD., donosimo tekst o freeterima, prekarnim radnicima u Japanu.

Piše: Zoran Veselinović

Shiho Fukada, Net Café Refugees

  • A
  • +
  • -

Gotovo svaki tekst, svako istraživanje i svaka knjiga koji se bave radnom snagom u Japanu i koji makar jedan segment posvećuju onome što je postalo poznato kao "prekarni radnici" uvijek započinje etimologijom. "Prekarni radnik" u Japanu se naziva čudnim jezičnim amalgamom freeter (Japanci ovu riječ izgovaraju nešto kao "furita"). Ova je riječ nastala spajanjem engleske riječi free (slobodan) i njemačke riječi Arbeiter (radnik). Bitno je naglasiti da etimologija ipak igra nezanemarivu ulogu i da denotativna značenja osnovnih sastavnica ovog neologizma otkrivaju jedan od prvotnih načina prezentiranja radnih odnosa koji se obično nazivaju prekarnima.

Termin su u japanskoj medijskoj sferi 1990-ih godina inaugurirali japanski poslovni časopisi u planskoj marketinškoj kampanji za stvaranje bolje reputacije nesigurnom, privremenom radu i radu bez pune satnice. Ovi su časopisi tada pumpali medijsku sferu opisima freeterskog rada kao što su "to je put za otkrivanje vašeg istinskog sebstva", "jedini oblik rada u kojem imate slobodu da pronađete svoje Ja" itd. U tom je smislu Hiroshi Michishita, glavni urednik časopisa Furomu A, glorificirao freetere zbog njihovog antikorporativnog i opuštenog životnog stila, tj. Michishita je posebno naglašavao i hvalio "svjesne i nezavisne odluke freetera da odaberu privremene poslove, poslove bez pune satnice i manje stresne poslove". Sve u svemu, strategija je bila više nego jasna: uz freeterski rad nastojao se spojiti lanac asocijacija koji je u sebi sadržavao pojmove poput slobode, otkrivanja "vlastitog ja", životne ispunjenosti naspram životarenja, pregršt slobodnog vremena itd. Međutim, ključno je primijetiti da se freeterski rad prezentirao kao svjesni i voljni čin, kao životni stil. Takozvani "pro-freeterski" mediji iz 1990-ih godina uzdizali su freetere kao, možemo reći, novu japansku supkulturu. 

U tigrovom brlogu

Vratimo se nekoliko koraka unazad i pogledajmo u kakvom društveno-ekonomskom kontekstu freeteri uopće postaju pravom temom u Japanu. Povjesničari i ostali društveni znanstvenici Japan nakon Drugog svjetskog rata obično dijele u dvije epohe: Japan Inc. i tzv. Post-Bubble Japan. Pritom Japan Inc. (naziv koji pokušava oslikati korporativnu formu japanskog društva) označava period 60-ih, 70-ih i dio 80-ih godina, odnosno segment japanske povijesti u kojem se Japan uspio izdići iz ruševina Drugog svjetskog rata i postati azijski ekonomski tigar. Post-Bubble Japan označava Japan nakon puknuća spekulativnog mjehura na burzi u Tokiju ranih 1990-ih godina i posljedične krize. Taj naziv u suštini obuhvaća period 1990-ih i 2000-ih godina. To bi se moglo označiti periodom kada je tigar krenuo slabiti, štoviše, mnogi u Japanu 1990-e godine nazivaju "izgubljenim desetljećem", a generacije koje su u tom periodu ulazile u formativne godine ili stupale na tržište rada nazivaju "izgubljenim generacijama".

Mnoge se interpretacije o razlozima osnaživanja Japana kao ekonomskog tigra u periodu Japan Inc., rečeno poprilično pojednostavljeno, svode na dvije stvari: poslijeratni društveni ugovor i tradicionalnu japansku kulturu. Novi društveni ugovor u Japanu prešutno je potpisan između tri društvena entiteta: japanskih političkih elita, japanskog kapitala i japanskog rada. Pojednostavljeni narativ o japanskom poslijeratnom društvenom ugovoru kaže da su političke elite htjele Japan izdići iznad ruševina rata i sustići Europu. Iz tih su razloga japanskom kapitalu (prije svega se misli na velike japanske korporacije koje su uz sebe vezale ogroman broj kooperanata i tako velik broj zaposlenika) ponudile svesrdnu političku pomoć u osiguravanju povoljne domaće pozicije i još povoljnijih izvoznih uvjeta. Kapital je pak s druge strane trebao japanskom radu osigurati cjeloživotna radna mjesta, dostatna za podizanje i održavanje japanskih obitelji. Rad je zauzvrat prisegao na ogromnu količinu neplaćenih prekovremenih sati i gotovo nevjerojatnu radnu produktivnost. 

Tradicionalna japanska kultura u suštini je konzervativna i patrijarhalna. Ona posebnu vrijednost pridaje vrlinama poput lojalnosti, marljivosti, upornosti itd. Ona je novom društvenom ugovoru poslužila kao dodatno vezivno tkivo koje je pripomoglo pri stvaranju osjećaja kod mnogih radnika da pripadaju "obitelji firme" i njezin naglasak na već spomenutim vrlinama pripomogao je pri ostvarivanju visoke produktivnosti japanskih radnika.  

Konzervativno anti-freeterstvo

Kula se urušila ranih 90-ih godina, a s ovim urušavanjem na medijsku su površinu iskočili freeteri, izazvavši javnu debatu gotovo nevjerojatnih razmjera, javnu debatu koja je sezala od ranije navedenih hvalospjeva do gotovo pa histerije i panike zbog toga što bi freeteri mogli značiti za budućnost japanske ekonomije i japanskog društva. Sve je počelo 1991. godine, objavom prvih statističkih rezultata o brojevima freetera, koje je sakupilo japansko Ministarstvo rada. Debata se rasplamsala zbog toga što je ministarstvo pobrojalo da u Japanu postoji oko 1 830 000 freetera. Međutim, odmah od početka postojali su problemi s definicijom pojma. Već spomenuti časopis Furomu A, kojem se pripisuje osmišljavanje ovog naziva, navodno je još u 80-ima freetere definirao kao "mladež koja je odlučila zarađivati privremenim poslovima, usprkos tome što je završila višu školu ili ima sveučilišnu diplomu". Ministarstvo rada se tijekom prikupljanja podataka vodilo sljedećom definicijom: "Osobe koje nisu u braku, koje su između 15 i 34 godine starosti, koje u posljednjih 5 godina nisu bile na istom radnom mjestu i koje se smatraju privremenim radnicima".

Problem se sastoji u tome što je cirkuliralo previše definicija, a mnoge su od njih bile obilježene idejom da su freeteri svojevrsna supkultura, da je takav način rada voljni čin. To je sjelo na volej japanskim konzervativnim snagama. Oni su u freeterima vidjeli novu, propalu generaciju. Oni su u njima vidjeli početak dekadentne faze japanske povijesti koja će Japan ponovno odvesti u ruševine, ali ovog puta mnogo gore od onih koje je ostavio Drugi svjetski rat. Konzervativna se kritika može svesti na dva osnovna elementa. Prvi se sastoji u tome da su konzervativni kritičari krizu 90-ih godina vidjeli kao posljedicu lijenosti novih, "pozapadnjenih" generacija. Nove su generacije izgubile poimanje vrijednosti tradicionalne japanske kulture, poput marljivosti, lojalnosti itd. Ta kritika tvrdi da su nove generacije više individualistički orijentirane, da prije biraju vlastitu ugodu nego ukupnu sreću društva i da prije odabiru neposrednu lagodnost nego marljiv i naporan rad. Ova linija kritike imala je nevjerojatan utjecaj, do te mjere da se u Japanu počela pojavljivati self-help literatura s osnovnom temom "kako biti dobar i marljiv radnik". Daljnji simptom jakog utjecaja ove kritike pokazuje karakterizacija freetera od strane Ministarstva rada u njihovom godišnjem izvješću iz 2000. godine. Naime, ministarstvo je izračunalo da u Japanu postoji oko 1,5 milijuna freetera i nazvalo ih "sramotnom pojavom japanskog društva". Playboy Weekly, koji smatra da većinu njegovog čitateljstva sačinjavaju freeteri, posljedično je objavio posebno izdanje s naslovom "Je li japanska vlast krenula proganjati freetere?". To je samo nastavilo medijski rat između onih koji su podržavali i napadali "freeterski životni stil".

Druga linija konzervativne kritike tvrdi da freeteri u suštini potkopavaju tradicionalnu japansku obitelj. Konzervativni kritičari napadali su navodno veliku sklonost freetera prema rizičnim, promiskuitetnim i nereproduktivnim seksualnim odnosima, a ova je linija argumentacije bila pojačavana napominjanjem da je prodaja kondoma od 1993. godine pala za 40%. Također su iskoristili pojavu koja je ostala poznata kao "parazitski samci". Tu se radi o mladim ljudima koji se nakon školovanja ne osamostaljuju već ostaju živjeti sa svojim roditeljima i o njihovom trošku. Konzervativna kritika i ovu je pojavu svalila na grbaču freetera, tvrdeći kako je to samo nastavak njihove društvene neodgovornosti, odnosno kako oni prije odabiru lagodnost života na teret svojim roditeljima umjesto da preuzmu odgovornost i hrabrost formiranja vlastitih obitelji.

Drugačija analiza   

Iako su ove pozicije u diskusiji o freeterima imale jak utjecaj, treba također spomenuti kako u Japanu postoje analize koje stoje izvan ove pro et contra i supkulturne matrice. Štoviše, lijeva pozicija u Japanu smatra kako diskusija o freeterima kao supkulturi posve promašuje uzroke i valjanu analizu pozicije freetera. Ukratko, ona ne smatra da su freeteri nastali kao posljedica nekakve povampirene nove generacije ili generacije koja je odjednom otkrila koncept "slobode". Eksplozija freetera posljedica je nečega što bi se moglo nazvati DeFlex politikom japanskih vlada iz 80-ih godina (a neki bi rekli i 70-ih), tj. deregulacije financijskih tržišta i fleksibilizacije tržišta rada. U tom smislu freeteri nisu posljedica nekakvog voljnog čina, oni nisu supkultura. Gen Hirai nazvao ih je "novim postmodernim proletarijatom", a Yutaka Nagahara "lako potrošnom rezervnom armijom rada".

U dokumentarnom filmu Net Café Refugees Makoto Kawazoe iz Sindikata mladih radnika spominje kako je gotovo 38% Japanaca u statusu neregularnih radnika. Ako pogledamo podatke japanskog Ministarstva rada i njihove posljednje bijele knjige o stanju radne snage u Japanu, onda je brojka za 2014. godinu glasila 36,7%, što je porast od oko 6 postotnih poena naspram 2003. godine. Ovo je, zajedno s freeterima, jedna od jasnih posljedica DeFlex politike. 

Tekst je objavljen u trećem broju časopisa RAD., rujan 2015.

Objavio/la matija [at] kulturpunkt.hr 27.11.2015

VEZANE VIJESTI

Izgaranje u civilnom sektoru

Razgovarali: Vedrana Bibić i Mario Kikaš

U suradnji s uredništvom časopisa RAD., prenosimo intervju s Gabrijelom Ivanov o vrednovanju i zadovoljstvu radom u organizacijama civilnog društva.

Novi modeli savezništva

Piše: Igor Lasić

U suradnji s uredništvom časopisa RAD., prenosimo tekst o kampanji i iskustvima zajedničke borbe sindikata i organizacija civilnog društva protiv monetizacije autocesta.

Neutralnost je luksuz

Razgovarala: Matija Mrakovčić

Hrvatski medijski prostor dobio je novi tiskani časopis - RAD. je logičan nastavak dosadašnjeg angažmana Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju. Razgovarali smo s uredništvom.