Stvaranje sretnijeg svijeta | kulturpunkt

Stvaranje sretnijeg svijeta

Branko Sušac govori o razvoju kazališne skupine Dr. Inat iz Pule.

Razgovarale: Petra Novak i Dea Vidović
KP: Kazalište Dr. Inat je pod tim imenom počelo djelovati 1984. Kako bi opisao '80-e, jesu li bile poticajne za kazališni, izvaninstitucionalni rad?

B. S.: Bili smo mlađi. Općenito je to bilo čudno vrijeme. Imam osjećaj da je najveća demokracija vladala onih deset godina nakon Titove smrti. Kada je došla samostalna Hrvatska, a s njom i desničarska vlast, scena je naglo zamrla. Desnica se uvijek pokazuje pogubnom po nezavisnu kulturu. Berlusconi već neko vrijeme sustavno uništava nezavisne scene, u Nizozemskoj i Njemačkoj se također primjećuje nazadovanje od kada je desnica na vlasti. Nažalost, u zemljama koje prolaze tranziciju proces je posebno bolan, jer ljudi doslovno gube prostore. U Beogradu se Beton teatar za svoju lokaciju borio direktno s mafijom. U Pragu se dogodio gotovo isti slučaj. Znamo da je prostor temelj postojanja i rada, prema tome očito je što se događa s teatrom koji ostane bez njega. Da se vratim na '80-e koje su za mene vrijeme Poleta. Polet je bio izuzetno važan list za umjetnost i kulturu. Slovenci su paralelno imali Mladinu koji je također bio jedan čudesan list. U to vrijeme su se na našim područjima događale nevjerojatne stvari, bili smo puni entuzijazma. Naša četiri teatra (Dr. Inat, dubrovački Lero, sisačka Daska i čakovečki Pinklec) su cvjetala – bili smo mlađi i učili smo nove stvari. Daska je krenula s ruskom avangardom, ja sam krenuo s neverbalnim kazalištem, dogodilo se jedno veliko muvanje. Jugoslavenski ili hrvatski teatar bio je nula naspram nas. Tada su ljudi stvarno mogli raditi u kazalištu i zaraditi svoju plaću. Bilo je lakše. Vjerovali smo da kontakti i disanja iz inozemstva moraju doći ovdje. S tom idejom smo 1994. krenuli raditi međunarodni kazališni festival PUF. Već 12 godina radimo predstavu Anno Domini, prošle godine u koprodukciji s trupom iz Izraela, a ove godine s Česima. Uvijek mislimo da od drugih možemo puno naučiti, ali da i oni možda mogu i od nas nešto pokupiti. Projekti prije svega nastaju kao zajedničko druženje. Na kraju krajeva, to je moje kazalište – veliko druženje, zajedno sa svim mržnjama, ludostima i dramama. 

 

krugovi_400
Krugovi 

KP: Kako je na vas utjecalo razdoblje '90-ih i strukturne promjene koje su se dogodile  s raspadom Jugoslavije? 

B. S.: Tijekom '90-ih je bilo sretnih i nesretnih okolnosti, a definitivno pozitivan događaj je preseljanje u nekadašnju vojarnu Karlo Rojc. Nama se to jednostavno dogodilo, nije bilo neke prevelike pameti i promišljanja. Doduše, ne mogu reći da sam zadovoljan s koncepcijom Rojca jer je tamo sve i svašta, a mene zanima samo njegov kulturni i alternativni dio, ali mislim da je dobro da nam se Rojc dogodio. Znači, kroz '90-e smo ostvarili napredak po pitanju prostora za vježbanje i izvođenje, vjerojatno i financijski nešto bolje stojimo jer ipak možemo nešto dobiti i od Grada i od Županije i od Ministarstva. Sve smo to postigli zato što smo s vremenom stekli ugled pa igrajući na tu kartu, s vremena na vrijeme, možemo "isisati" nešto novca. Nažalost, to je još uvijek preživljavanje. Znatniji boljitak ne vidim. Čak naprotiv, kao što sam ranije rekao, desna vlada vuče kulturu unazad i svaki oblik nezavisne kulture je za nju opterećenje. Jer, mi uvijek kritiziramo državu, čudni smo i po njihovoj logici nas jednostavno treba maknuti.
 
 
KP: Kako je Dr. Inat u '90-ima bio prepoznat od nove lokalne administracije u području kulture? 
 
B. S.: Za Kazalište Dr. Inat postoji jedna otegotna okolnost. Naime, ja imam odvratnu jezičinu i svima govorim svašta. Ne znam se suzdržati i često me nije briga da li razgovaram sa županom ili s gradonačelnikom. Što se tiče njihovog odnosa prema meni, oni znaju za tu jezičinu i ne usude nam se smanjiti prihode. No, na kraju ipak sve zavisi od čovjeka koji je na funkciji. Ipak, politika ovog grada je permanentno ukidanje. Odvajanja za kulturu su se smanjila na 5% iz gradskog budžeta, ukinut je Odjel za kulturu pa se sada športom, kulturom i školstvom bavi jedan te isti ured, a vodi ga čovjek kojeg je politika povela s mjesta profesora tjelesnog odgoja. To je najveća opasnost. Uvijek sam to svima govorio, politika uglavnom radi štetu. Pravi primjeri toga su pročelnici za kulturu i slično. Političke stranke podijele 10 odjela između sebe, zavisno koliko su glasova osvojile, dakle bez ikakvih drugih kriterija. Ako se još poklopi da je pročelnik glup, onda nastane katastrofa. U Puli se to dogodilo i sada se stalno koljemo. OK, bio je rebalans, ali Dr. Inat je u zadnje dvije godine izgubio 50% sredstava. Prvo smo počeli s jeftinijim tiskom plakata, pa smo odlučili da nećemo kupovati novu kostimografiju, a na kraju smo morali odustati i od scenografije. Jebi ga, a što mi je onda ostalo? 
 
Nevjerojatno je da sudionici nezavisne kulturne scene koji su se svojim radom dokazali nemaju niti osnovne financijske uvjete, dok HNK u Zagrebu ili Istarsko narodno kazalište u Puli raspolaže sa zapanjujućim subvencijama, a ne pokazuje neke posebne umjetničke kvalitete. Još nismo došli do toga da kvaliteta mora biti primarni kriterij. Sve ostalo treba ostati po strani. Žalosno je da i kada dobijemo prostor, moramo iz vlastitih prihoda plaćati hladni pogon i režije, za nas ne postoje nikakve subvencije. Uglavnom dobijemo sredstva za jednu ili eventualno dvije predstave i honorare za dva voditelja od 1500 kuna. To su smiješne cifre! Od čega da plaćamo struju? Od predstava, od novca koji bismo trebali ulagati u produkciju? S druge strane, smetamo institucijama koje žive stabilno i imaju novce. Očito je da nezavisna i izvaninstitucionalna kultura svima smeta, jer dokazuje da postoji jeftiniji, kreativniji i bolji način rada. Nisu isti kriteriji kada HNK doslovno spizdi milijune kuna, a u isto vrijeme Vili Matula ili Bacači sjenki za mrvice naprave svježu i autentičnu predstavu. S takvim pristupom se uništava nezavisna kulturna scena. Ljudi imaju snage za jednu, dvije, pet godina, ali onda kažu: "Dosta! Moramo jesti, moramo raditi djecu, moramo živjeti!" 
 

KP: Zašto si odabrao sudjelovati u amaterskom, nezavisnom kazalištu i nisi se odlučio za neki drugi put? 
 
B. S.: Mislim da je pitanje slobode bilo presudno. Na alternativnoj sceni ipak možemo sačuvati svoju nezavisnost, počevši od repertoarne politike pa do, nama vrlo bitnog, stvaranja projekata. Unutar kulturne institucije uvijek postoji Upravni odbor u kojem sjedi netko iz kolektiva zajedno s dva ili tri gradska političara. Normalno je da se onda sve vizije izvitopere. To sam odlučio izbjeći. Tragedija nezavisnog kazališta jest da svi mi prvo moramo osigurati osnovne uvijete za preživljavanje, a tek potom se možemo baviti teatrom. U Hrvatskoj se ne može živjeti od umjetnosti, a da se ne ovisi o pomoći sa strane. Uvijek je bio problem glavnih glumaca koji su imali djecu te si nisu mogli dopustiti rizik i krenuti u neizvjestan posao. 
 
Od početka smo radili vrlo profesionalne predstave, a gostovali smo po amaterskim festivalima. S vremenom nam se dogodilo da nas nisu htjeli niti amateri niti profesionalci, jer smo se bavili istraživanjem u teatru i stvarali neke nove kanone s kojima se nitko nije mogao nositi. Sjajan kritičar Dalibor Foretić nazvao nas je rubnim teatrom. Zapravo smo bili "ni vrit, ni mimo", kako se to kaže u Zagrebu. Takva pozicija neminovno provocira tenzije i sukobe. Također, s obzirom na rezultate i kvalitetu ansambla, Kazalište Dr. Inat može postati profesionalni teatar. Nažalost, jedan od kriterija za to jest da Grad postane osnivač. Ne mogu pristati na to da me nakon 25 godina šikaniranja ovaj isti Grad ide osnovati i tobože ponovno izmisliti. Zbog toga smo mi danas udruga, ali i unutar takvog formalnog rješenja imamo prilično nesređeni status. Moram reći da ne smatram da bi nam bilo bolje da smo prešli u profesionalne vode. Vjerojatno ne bi dobivali više novca, u tom smislu se ništa ne bi promijenilo, jer postoji problem unutar samog sustava vrednovanja. 

 

Cvrci_400

I cvrčci su utihnuli 

KP: Koji problemi se pojavljuju unazad 25 godina vašeg djelovanja? Koliko su oni specifični za nezavisni teatar, a koliko za nezavisnu scenu općenito? 

B. S.: Stalno mi se mijenjaju generacije glumaca. Sada imam glavnog glumca koji je ujedno i voditelj škole Inata. Samo da napomenem, nitko ne dolazi odmah na scenu. Svi Inatovi glumci završavaju šestomjesečne seminare, kreću od manjih projekata i polako idu dalje. Trebaju nam barem 3 godine edukacije kako bismo stvorili dobrog glumca. Neke predstave, kao na primjer I cvrčci su utihnuli koja je igrana preko 100 puta, su izuzetno zahtjevne. Pripremiti takvu predstavu znači svakodnevno raditi i dolaziti na probe, a članovi ansambla moraju od nečega živjeti i teško to usklađuju s tako zahtjevnim tempom. I onda odlaze, uglavnom izvan Pule. Odlaze raditi, u struci ili nešto drugo, i na kraju sam uvijek na početku. Zato se događaju usponi i padovi u kvaliteti samih predstava. Svake tri godine kada stasa jaka grupa glumaca, dogodi se da kažu: "Branko, idi u pičku materinu, mi moramo jesti!". I odu, a ja sam opet na početku, to postaje jako zamorno.
 
Kolega Šandor Slacki i ja kombiniramo naše krize. Pazimo da se ne preklope. Kada se ja beskonačno umorim, onda on više potegne, a kada se on umori, ja opet krenem. Inače Šani, koji je izuzetan glumac u rangu Vilija Matule, jednostvno više ne želi putovati. Umorio se i ne da mu se biti 20 dana u kombiju. Dodatni problem je i taj što sada ima psa kojeg ne želi napuštati. Primijetio sam da mlađe generacije nemaju želju putovati. Došla je jedna zastrašujuće apatična generacija koja gleda da zaradi 2000 kuna na jednostavnom poslu i smrzava se pred bilo kakvim rizikom. Vjeruju da je dovoljno imati za kavu i cigarete, nije im više primarno nešto doživjeti i osjetiti. Mi smo grizli! 

Što se tiče nezavisne kulturne scene, doista mislim da je ona u Hrvatskoj uništena. Prostori gotovo da ne postoje, a jednako tako ni novac. Prestar sam da me zovu iz Osijeka da odigramo predstavu, a da će nam prenoćište već nekako naći. Stvari imaju svoju cijenu. Ne radi se o tome da se akumulira zarada, već podmire troškovi. Nezavisna kultura ne postoji, jer za nju nema nikakve infrastrukture. 

 

rojc_ptice_400
Vojarna Karlo Rojc 

KP: Dotaknuli smo se problema prostora. Ranije si rekao da je ulazak u vojarnu Karlo Rojc bio ključan korak na putu razvoja Kazališta Dr. Inat. Koji su to pozitivni, a koji negativni aspekti dobivanja prostora u Rojcu? 

B. S.: Najbolje je bilo na samom početku kada je u Rojcu djelovalo tridesetak, uglavnom kulturnjačkih udruga. Mislim da se tada lakše družilo i radilo. Prostor nam je uvijek bio najbitniji, jer smo do tada radili u rupama bez sanitarnog čvora. U Rojcu, osim sale za izvedbe, imamo svoju kuhinju, kupaonicu i tri spavaće sobe za goste. Velika je stvar da trupama s kojima surađujemo, za to vrijeme možemo ponuditi prostor za rad i život. Financijski ne bih mogao podnjeti situaciju u kojoj suradnicima moram   osigurati dvadesetodnevni boravak u hotelu. S druge strane, prostor koji koristimo u Rojcu nije idealan. Ponekad bendovi imaju probe za vrijeme naših predstava, buka je do maksimuma koji ne možemo izdržati. 
 
Danas u Rojcu djeluje previše udruga najrazličitijih profila, pa naći neko srednje rješenje za sve nas graniči s nemogućim. Kada rukovodstvo izvjesi obavijest na ulazu, čini se kao da ju nitko niti ne pročita. Ali s obzirom na okolnosti, to je možda i normalno. Naravno, stvar je zeznuta već u startu, na nivou kulturne politike koja bi prije svega trebala podržavati proizvođače, a to ne radi. U Rojcu se održavaju tečajevi aerobika, punk koncerti i sastanci udruga invalida. Unatoč tome što ih sve, a pogotovo pankere, beskrajno volim, s njima de facto nemam o čemu razgovarati. Nažalost, nemamo temeljnih zajedničkih interesa. Eto, što se tiče suradnje unutar Rojca, jednom u tri ili četiri godine, radim neki ekološki projekt i tada razgovaram sa Zelenom Istrom, a s pankerima često izmjenjujem opremu. Puhački orkestar i lutkarsko kazalište više ne rade. U Rojcu ima previše nekreativnih ljudi. Konkretno, bendovi – od 30 bendova njih 15 ne zna čitati note, već unedogled udaraju po instrumentima. Kada bi lokalnu kulturnu politiku vodio čovjek koji se razumije u glazbu rekao bi im sljedeće: "Slušaj, imaš prostor već 5 godina, a samo drkaš i ništa ne radiš. Doviđenja! Ti si izdao dva CD-a koji su priznati te vam treba pomoći jednako kao i drugim samostalnim kulturnim djelatnostima." Po meni najvažniji elementi kulturne politike moraju biti kriteriji i kvaliteta. Mislim da se to u Zagrebu radi puno bolje nego u Puli, pogotovo na razini odnosa između institucija i nezavisnih aktera. Prošle godine smo imali premijeru u Francuskoj. Tom prilikom sam se javio pročelniku za kulturu te mu rekao da su nam financije loše i da za novac koji smo dobili možemo svega tri puta odigrati predstavu u kazalištu te da nam treba dodatnih 25.000 kuna (troškovi najma INK). On mi je rekao da nisam normalan i da se gubim iz njegovog ureda, neka odem u Grad pa nek' se žalim. Što se ja imam žaliti? Umjesto da nam pomogne institucija koja ima sve uvjete, plaćenu tehniku i struju, da razviju osjećaj solidarnosti i zajedničkog rada za grad i kulturu općenito, oni nam zatvaraju vrata i prave se slijepi. 
 
 
KP: Postoji li barem jedan primjer afirmativne suradnje koju ste imali s nekom javnom kulturnom institucijom? 
 
B.S.: Uvijek je ista priča. Nemojte krivo shvatiti, ali mi smo kvalitetni. Gradsko profesionalno kazalište ima dva zaposlena glumca, 18 drugih zaposlenih i guta 5 milijuna kuna godišnje za gotovo nikakvu produkciju. Kazalište Dr. Inat dobije 70.000 kuna godišnje, za taj novac radi kvalitetne predstave koje se puno igraju i odlaze na gostovanja. Normalno da nas institucije ne trpe. Ljudi trebaju drugačije razmišljati pri samom osmišljavanju kulture. Dugo smo radili strategiju kulturnog razvoja Istre. Godinama smo se borili da se nezavisna kultura, barem načelno, vrednuje po istim kriterijima kao i institucionalna. Međutim, cijela stvar pada u vodu, čim postoje zakoni koji propisuju da institucije trebaju dobiti subvencije i pod svaku cijenu preživjeti bez obzira rade li kvalitetno ili ne. I tu stvar odmah pada u vodu. Unutar strategije razvoja kulture kao stavka je stavljena suradnja institucionalne i nezavisne kulture, ali to stoji na papiru te u praksi ne funkcionira. Da li zbog tromosti, zavisti, prezaposlenosti, previše je potencijalnih razloga. 
 
Drugačija su vremena. Dosta ljudi se bavi kulturom kako bi zaradilo. Najnoviji primjer je jedan moj prijatelj koji radi glazbu za predstave u Istarskom narodnom kazalištu. Jednom prilikom me tražio isti honorar za posao u Inatu. Rekao sam mu da ne bude kreten, jer ne mogu novac za cijelu produkciju potrošiti na njega. To je već tragedija, kazalište ima, a ja nemam. Zbog toga se i odnosi među nama mijenjaju. 
 
 
KP: Spomenuo si da ponekad surađujete sa Zelenom Istrom i Monteparadisom. Koliko unutar Rojca surađujete na rješavanju problema koji se specifično tiču vas, korisnika tog prostora? 
 
B. S: Mislim da su udruge preraznorodne. Budući da sam prije 10 godina vodio Rojc, moj je slučaj utoliko specifičan. Tada sam se maksimalno zalagao i mislim da sam jedan od ljudi koji su sačuvali tu lokaciju.  U tom razdoblju sam se zakačio s politikom i rekao da s Rojcem kao takvim više ne želim imati previše posla. Izjavu o Rojcu nisam dao 10 godina. Kao što sam i ranije rekao, cijelu priču bih drugačije postavio. Stvarno je dobro da u Puli imamo takvo mjesto, ali možda bi bilo bolje da vladaju neki drugi vrijednosni kriteriji.
 

Jedne godine smo se suočili s opasnosti da nas izbace iz Rojca. Postojala je neka ideja da se tamo prebace sve srednje škole, pa da se sruši i napravi stambeno naselje itd. Tada smo se skupili i doslovno obranili Rojc. Za vrijeme PUF-a smo napravili živi lanc oko zgrade, čak su došli i neki političari. Petstotinjak ljudi se držalo za ruke oko vojarne, svirala je muzika Francija Blaškovića i baš je bila dobra atmosfera. Jasno smo rekli što mislimo. Nije bilo agresije, svi su došli s dobrim namjerama, pokazali smo da smo snaga ovog grada i nakon toga su se malo promijenili odnosi i namjere oko Rojca. Eto, i to je jedan od načina kako zadržati prostore za nezavisnu kulturu. 

 

puf_400

 

KP: Zajedno s Davorom Mojašem iz dubrovačkoga Lera, Nebojšaom Borojevičem iz sisačke Daske i Romanom Bogdanom iz čakovečkoga Pinkleca ste 1994. pokrenuli PUF, s idejom da je potrebno ujediniti snage kako bi se stvorio prostor za prezentaciju i povećanje izvaninstitucionalne kazališne scene. Budući da su PUF pokrenule četiri organizacije, na koji način ste se organizirali od samog početka? Kako je izgledao razvojni put PUF-a? 

B. S.: Studentski teatar Lero je stariji od nas, desetljećima rade legendarne predstave, a još uvijek imaju problem s prostorom i financiranjem. U Sisku je scena bila na vrhuncu kada se zbog opće papazijanije sve urušilo. Nastala je svađa i grupa se razišla. Festival je ostao kao forma unutar koje se može dokazati da stvari mogu i drugačije izgledati. Na PUF su dolazile najbolje grupe iz Hrvatske i inozemstva, surađivali smo, učili, odlazili na seminare. Vladalo je zajedništvo. Mačke su uvijek na plakatu festivala jer za bavljanje nezavisnom kulturom zaista treba imati 9 života. Većinu plakata je radio jedan naš prijatelj, dizajner Predrag Spasojević koji je nažalost preminuo prošle godine. Bio je sjajan tip, mi smo ga beskonačno voljeli i još uvijek crpimo ideje i skice koje je iza sebe ostavio.

Gledajući ovogodišnji program, mislim da unatoč svemu održavamo kvalitetu i svake godine kvalitativno i kvantitativno idemo naprijed. Festival već dovoljno dugo traje da nam se ansambli sami javljaju. Ove godine nas je kontaktirala grupa iz Belgije koja je željela izvesti fenomenlnu predstavu na PUF-u.  
 
Najveće svađe smo imali oko ideje uvođenja nagrada na PUF-u. Pola nas je bilo za nagrade, a pola nas protiv. Uglavnom zato što nagrade neki puta stvore zlu krv, a to u svakom slučaju želimo izbjeći. S druge strane, razlog zbog kojeg smo se odlučili za nagrade jest kako bismo imali žiri u kojeg zovemo renomirane teoretičare i umjetnike. S njima se kasnije razgovara, diskutira, razmjenjuju iskustva i to je neka vrsta potrebne suradnje unutar struke. Polako smo stvorili i festivalski klub gdje sviraju nešto zanimljiviji bendovi, a sudionici i posjetitelji festivala se do jutra druže i pričaju. Svake godine uvedemo novi popratni sadržaj i napredujemo unatoč problemima. 
 
Vrlo bitna komponenta PUF-a i Kazališta Dr. Inat je nekoliko pojedinaca koji mi pomažu od svoje 17. godine. Stasali su kao vrsni organizatori i sada de facto mogu raditi gdje žele. Postali smo dobra škola kadrova i to smatram velikim uspjehom. Zapravo mrzim pedagogiju, ali ispada da smo uz rad ipak uspjeli odgojiti mlade ljude. Mislim da se većina nas ovdje voli i zaista možemo o svemu pričati. Stvara se kultura druženja, slobodne komunikacije, jedan malo sretniji svijet i zato sve ovo radimo. 
 

KP: Unatrag dvije godine, većina nezavisne kulturne scene se suočava sa situacijom u kojoj joj se masovno ukidaju sredstva pod izgovorom krize. Spomenuo si da su Dr. Inatu ukinuli 50% sredstava, a vi i dalje uspjevate raditi festival i predstave. Što misliš, da li time nezavisna scena zapravo šalje poruku da joj ni nije potrebno više sredstava?  
 
B. S.: O tome i ja razmišljam sve češće i ne znam ti odgovoriti na pitanje. Postiže se dvostruki efekt. S jedne strane je dobro da to uvijek izdržimo, a s druge strane ljudi su navikli da ćemo mi budale uvijek raditi na rubu gladi. Samo, ne možeš imati beskonačno puno izazova. 

 

zenom_neka_se_zove_400

Ženom neka se zove 

KP: Kakvo je tvoje mišljenje o pulskoj nezavisnoj sceni? Kakva je ona danas, a kakva je bila '90-ih? 

B. S.: Mislim da je slabija nego prije, da je to sve palo. Događanja na pulskoj sceni su dosegnula svoje vrhunce i sada padaju. Čini mi se, često se događa da jednom kada postignemo maksimum na kvaliteti, ulupamo lovu i počinjemo postepeno padati. Nekada je bilo više entuzijazma. U Gradu su napravili strategiju razvoja, a nisu završili strategiju kulturnog razvoja. Na kraju ispada da se mi bavimo kulturom radi turizma. Iako dobivam nešto i od Turističke zajednice, iskreno, nije me briga za turiste. Dok je Gradu itekako u interesu da turisti dođu, vide neke manifestacije i ostave novac. To što bi i mi građani Pule nešto konzumirali ili radili, za njih nije bitno. Mislim da je to totalni apsurd! Počeli smo služiti kao siva masa koja potvrđuje odluke politike. Niti jedno vijeće Županije ili Grada nema pravo donositi financijske odluke. Odlučuje se tek o A, B ili C predikatu koji potom politika preslaguje zavisno o svojim interesima. Iako među ljudima koji sjede u vijećima ima i onih koji se bave proizvodnjom kulture, ne znači da s njima dijelim mišljenje o kulturnoj politici. Utješno je barem to, da i ako se posvađamo, na kraju će se ipak nešto bitno iskristalizirati. No, u globalu vijeća nigdje nemaju nikakvu ulogu, osim da ponekad proizvedu temelj za političku priču. 
 
 
KP: Nismo spomenuli publiku, a rekao si da predstave ne radite zbog turista već zbog vas. Kakav je odnos PUF-a i Dr. Inata s publikom? 
 
B. S.: Publike nam nikada ne nedostaje. Uz spomenuti set problema s kojim se susrećemo, nedostaje nam i financijska mogućnost da informiramo građane te da češće igramo predstave. No, kada nešto radiš 17 godina i nisi ništa zbrljavio, onda uvijek imaš publiku. Srednju generaciju publike smo izgubili kada smo prešli u Rojc. Nekoliko je razloga, ali prvenstveno je problem što smo smješteni na 4. katu. Osim dobrih stvari, unutar Rojca su se ponekad događali i ekscesi i činjenica je da je ljudima srednje generacije malo teže doći u Rojc. 
 
 
KP: Komentirali smo da danas nezavisna kultura uglavnom nema svojih prstora, nema nikakvu stabilnu poziciju, a svoj vrhunac je – u smislu podrške - dosegnula prije nekoliko godina. Što je prema tvom mišljenju moguće učiniti kako bi se situacija promijenila? 
 

B. S.: Potrebno je sustavno biti glasan i jasan. Na primjer, mene naš župan ne dira već tri godine otkako sam izveo performans na zajedničkoj press konferenciji. Političari su lukavi pa često kada odobre određenu svotu za kulturu, organiziraju javna potpisivanja pred novinarima. Treba i takve situacije iskoristiti. Na zadnjem takvom potpisivanju zalijepio sam flaster preko usta i minutu odšutio. To su svi objavili, ljudima je bilo jasno što time želim reći. Župan je također shvatio. Od tada je jasno da nam neće dati manje subvencije jer ćemo javno o tome govoriti. Nezavisne kulturnjake treba ujedinjavati, a potom svi zajedno trebmo kucati, gnjaviti i maltretirati strukture koje o nama odlučuju. To je jedini način i ne vidim alternativu. Zato, kao što postoje osnovna kazališta i postoji poseban zakon koji omogućava da postoji INK u Puli, tako se treba izboriti za iste uvjete i za nezavisnu kulturu. Samim time bi mogli češće nastupati i nezavisna scena bi itekako živjela. Prema tome – vrištanje. Ne vidim ništa drugo. 

 

Objavio/la admin [at] kulturpunkt.hr 17.11.2011

TAGOVI