Stvarnost ili fikcija | kulturpunkt

Kulturoskop Školica

<

Stvarnost ili fikcija

Pitanje odnosa stvarnosti i fikcije podsjeća binarne pitalice, a kad nulu i jedinicu stavimo u suodnos zapravo izlistavamo popis razlika i po čemu nešto jest ili nije u odnosu na ono drugo.

Piše: Sanja Peršić

Voliš li više grad ili selo? Nemam pojma, na selu možeš sadit sebi hranu pred kućom, al' u gradu pak... Dobro, a voliš li više stvarnost ili fikciju? 

Pitanje odnosa stvarnosti i fikcije podsjeća me na takve binarne pitalice. Kad nulu i jedinicu stavimo u suodnos zapravo izlistavamo popis razlika i po čemu nešto jest ili nije u odnosu na ono drugo. Koje im se osobine podudaraju i koje razlikuju. I onda moraš odabrati, jedno od toga moraš voljeti više. Međutim, ovdje ćemo stati samo na pitanju. U suodnos smo postavili stvarnost i izmišljeno; da budemo konkretniji, izmišljeno u formi umjetnosti. Od svih umjetničkih praksi izdvojit ću književnosti i film. Kakve veze ove suprotnosti u tim umjetničkim područjima mogu formirati? Zatim se možemo posvetiti i vrednovanju: postoji li možda hijerarhija, vrijedi li jedno više od drugoga? 

Sva književnost, svi filmovi imaju uporište u stvarnosti. Ana Karenjina s tim imenom i prezimenom, preljubničkom prošlošću i suicidalnim tendencijama u devetnaestostoljetnoj Rusiji nije postojala. Ipak, nije nam teško zamisliti takav lik. Moguća je, taman je mogla i postojati, i ne samo tada i ne samo u Rusiji. Kad joj karakter raščlanimo na dijelove, vjerojatno se svatko u nekom od njih može prepoznati. Ako se odmaknemo od realizma koji je zbog težnje za imitacijom stvarnosti najprozirniji argument i uzmemo za primjer neke od znanstvenofantastičnih ili modernističkih tekstova, opet nalazimo elemente stvarnosti kojima djelo operira. Iako Sartreova Mučnina prikazuje distorziranu stvarnost, čitateljima se nije teško poistovjetiti s takvom vizijom svijeta. U znanstvenoj fantastici i žanru fantasyja zmajevi, roboti, žene mačke i starci preagilni za svoju dob vedre i oblače u nekom od oblika vladavine, ali nam je sustav u kojem djeluju poznat, bilo iz sadašnjosti ili iz prošlosti. Iz toga proizlazi da smo i u izmišljanju ograničeni iskustvom, poznatim i onim što možemo shvatiti, vlastitom antropocentričnošću. Maštu možemo razmahivati u sloju nadgradnje: tako glavni junak neće, naprimjer, podanike kontrolirati vojskom (što je moguće u stvarnosti), nego će u neposlušnike bacati munje i skakavce (što je moguće u modusu fantasyja i SF-a, ali opet referencira na stvarni, odnosno mogući odnos). Osnova svih priča svediva je na nekoliko općih tema kojima se čovječanstvo bavi još od doba Wilendorfske Venere: ljubav, smrt, socijalni status i pripadajuće povlastice. S druge pak strane, književna nam teorija kaže da ni stvarnost nije nevina. Kako možemo spoznati povijest? Putem tekstova. A obilježje je svakog teksta da iznosi ideologiju, čak i kada to ne želi i pretendira biti ‘objektivan’. Onaj koji bilježi stvarnost predstavit će ju kroz svoje oči i svoj vrijednosni sustav.

U tom međusobno bliskom odnosu postoji jedna kategorija djela koja stvarnost i fikciju približava za još jedan korak - ona koja se pozivaju na to da su nastala po stvarnom događaju. U toj kategoriji ima zaista različitih formi s različitim ciljevima i povodima za uzimanje građe iz stvarnog života. U književnosti su to žanrovi koji postoje već i u književnostima starih civilizacija, biografija i autobiografija. Biografije tako mogu biti i povijesni izvori i djela bitna za zajednicu, dok su autobiografije svoj svijetli trenutak dočekale u romantizmu kada pomalo luckasti individualac i njegovi pogledi na svijet postaju zanimljivi. Iako u svemu postoje iznimke, ova dva žanra danas su vrlo komercijalne prirode. Služe zadovoljavanju znatiželje publike o tome kako izgleda život neke zvijezde kojoj se dive jer, primjerice, radi kao glumac na filmu. Problem postaje složeniji kod romana i filmova koji se pozivaju na stvarni događaj prema kojemu su nastali. U dobrom dijelu slučajeva ta će se etiketa, "temeljeno na stvarnim događajima" eksploatirati u marketinške svrhe. Publika voli zavirivati u ljudske živote i element stvarnog života vrijedit će više nego nešto što život samo imitira. Zanimljiv je slučaj koji se u književnom svijetu dogodio 2006. godine kada je pisac James Frey objavio roman Milijun komadića. Djelo opisuje trenutni um i prošlost narkomana na prisilnom odvikavanju u klinici. Budući da se i sam pisac ponešto drogirao, činilo se mogućim roman prodavati s titulom piščevih memoara. Naravno da fikcija u tom slučaju ima pravila i ako želiš prodati priču o narkomanu nije dovoljno biti samo narkoman - treba biti zaista ludi narkoman. Frey se pokorio zahtjevima žanra i modulirao svoje doživljaje tako da pristaju u narativni kalup i horizont očekivanja publike. I bilo je to na neki način po istinitim događajima. No, publika je htjela sve. Nije pristajala na junaka priče koji neće imati adekvatno fizičko tijelo. Da bi knjiga bila dobra, netko je trebao propatiti sve što je u knjizi stajalo, od prvog do zadnjeg slova i točno tim intenzitetom. Fray je izgubio bitku jer je patio manje - čitatelji su se osjećali prevarenima. Nasjeli su na priču koju je pisac pomalo izmislio. Nisu dobili ono za što su platili. Izdavač se u čitavnoj grotesknoj situaciji pokunjio i obećao da će vratiti novac svakom čitatelju koji poželi vratiti pokvareni proizvod. Zaista, kad kupiš tjesteninu u obliku mašnice ne očekuješ da ćeš u pakiranju naći špagete. Težište čitave rasprave nije bilo na odnosu publike prema fikciji ili nefikciji, nego na etičnosti piščeva prodavanja muda pod bubrege.

Što se tiče pozivanja na stvarnost, neke su forme umjetnosti tome sklonije od drugih. Možete li zamisliti da odmah nakon korica, na prvoj stranici knjige poezije piše kako je utemeljena na stvarnim događajima? U književnosti takvih pojava ima, ali nisu prečeste, dok je kralj prikazivanja istinitih događaja u formi fikcije film. Razlog za to je različitost medija. Film angažira vizualno i auditivno u kretanju koje teži biti što bliže stvarnosti. Narativne zakonitosti ono su što ga oblikuje i čini umjetničkom formom, međutim samim time što na filmu imamo vizualan prikaz prostora i likova sjedinjen s pričom dovodi do toga da je mašti kao generativnom nusproduktu konzumacije umjetnosti pušteno mnogo manje na volju. Zbog toga se fanovi ekraniziranih romana često i bune - konkretizacija koja se dogodila pri prenošenju naracije iz medija književnosti u medij filma rasplinula je dobar dio "našeg" koje smo upisivali u djelo. Ipak, stvarnosti nikada nismo dovoljno blizu. Uvijek se može primirisati bliže. Pa se onda uhvati za rečenicu "utemeljeno na stvarnim događajima", kopira na promotivne materijale filma, napiše na početku filma ili odjavnoj špici. Ljudi vole stvarnost, jer stvarnost jednim jednostavnim potezom fikciji daje dodatan sloj uvjerljivosti za koju fikcija nema snage. Na filmu i nije toliko važno hoće li se događaji izmijenjivati kako bi se udarao ritam neobičnog u narativnoj strukturi zadanoj još u Aristotelovu dobu: uvod, razrada, vrhunac, peripetija, rasplet. Primjerice, recentni film Vuk s Wall Streeta, ili pak nešto stariji, Čudovište, za koji je Charlize Theron dobila Oskara za glavnu ulogu prostitutke i serijskog ubojice Aileen Wuorons, prilagodili su sloj stvarnosti zakonima scenarističkog oblikovanja. Građa iz stvarnosti razmiješta se i nadomiješta prema diktatu zadataka uvoda, razrade i završetka kako bi gledatelj imao dojam priče koja ga intrigira i koja teče. Zna se kako dobra priča mora izgledati da bi zainteresirala, a stvarnost se pritom zapravo uzima kao motivsko uporište i dobro znani eksploatacijski potencijal. Pitanje je koliko je iskorištavanje "utemeljenosti na istinitim događajima" i fikcionalizacija koja sa sobom donosi mnogo slojeva vlastite ideologije uopće poštena prema ljudima koji su bez uvoda i zapleta proživljavali tragediju, što je posebno osjetljiva kategorija stvarnosti. 

Možda je najbolje na kraju samo pomirljivo dodati malo književnosti i citirati Pedra Calderona de la Barcu: Što je život? Mahnitanje. // Što je život? Puste sanje // prazna sjena što nas ovi // O, malen je dar nam dan, // jer sav život - to je san // a san su i sami snovi.

Objavio/la antonija [at] kulturpunkt.hr 31.03.2014