Sumnja u istinsku demokratičnost | kulturpunkt

Kulturoskop Kritika

<

Sumnja u istinsku demokratičnost

Povlačenjem paralela između sadašnjih i nekadašnjih struktura moći, izložba Nemanje Cvijanovića u galeriji Poola omogućuje pogled na današnjicu kroz drugačiju i složeniju perspektivu.

Piše: Iva Milaković

S otvorenja izložbe, FOTO: Marko Zubonja / Regional Express

Smrt fašizmu – sloboda narodu! Kultni slogan, urezan u kolektivnu memoriju svih žitelja zemalja bivše Jugoslavije, prvi put je objavljen u kolovozu 1941. u Vjesniku, jednom od tadašnjih glavnih glasila antifašističkog pokreta nove Jugoslavije. Svoju prepoznatljivost i univerzalnu snagu značenja dobiva međutim tek naredne godine, prilikom pogubljenja narodnog heroja Stjepana Steve Filipovića. Povijesni trenutak trajno urezan u imaginarij oslobodilačkog pokreta ostao je zabilježen i na fotografiji: Filipović, omče svezane oko vrata, pobjedonosno i prkosno uzdignutih ruku, trenutak prije pogubljenja uzvikuje poznatu parolu, simbolično osuđujući ne samo njemačke okupatore i njihove domaće suradnike, već fašizam općenito, u svim svojim pojavnostima.

Istoimena izložba Nemanje Cvijanovića, iako novijeg datuma, nosi istu univerzalnu simboličku snagu koja ne samo da ne zastarijeva s vremenom, već je u svjetlu dnevnopolitičkih zbivanja možda i aktualnija nego ikada. Ideološka borba domaće nominalne ljevice i desnice u kojoj se često instrumentalizira antifašističko nasljeđe iz vida ispušta upravo to univerzalno značenje antifašizma. Antifašizam po definiciji ne etablira nikakvu specifičnu političku ideologiju koju bi vladajuće strukture mogle koristiti, već samo iskazuje antagonizam spram fašizma. Iako fašizma nominalno više nema, barem ne u vladajućim strukturama, on i dalje egzistira uobličen i prikriven u raznim pojavnostima unutar suvremenih društvenih i političkih sistema. On u širem smislu obuhvaća svaku autoritarnu tendenciju karakteriziranu ograničavanjem slobode govora, slobode kretanja, slobode samodređenja pojedinca te nametanjem jednopartijskih, nacionalističkih ili rasističkih ideologija, često uz agresivno širenje propagande, povijesnog revizionizma i govora mržnje. U tom svjetlu, antifašizam danas je ne samo poželjan, već i neophodan.

Nemanja Cvijanović publici je poznat upravo svojim angažiranim radovima u kojima propituje i osuđuje današnje političke strukture i tendencije, često povlačenjem na prvu ruku ne toliko očiglednih paralela sa srodnim autoritarnim sustavima iz bliže povijesti. Kao angažirani multimedijalni umjetnik, Cvijanović koncept pretpostavlja likovnoj tehnici, te njegovi radovi estetski i medijski često dramatično variraju, ali su istodobno konceptualno izrazito koherentni. Tako i u postavu izložbe Smrt fašizmu unutar pulske galerije Poola, izloženi radovi prividno čine tri odvojene cjeline koje se međutim pažljivijim promišljanjem konteksta nadopunjavaju.

Jedan od segmenata izložbe čini serija uokvirenih meta kakve se koriste na sportskim streljanama, od kojih je svaka višestruko propucana vatrenim oružjem. Ti izlošci su zapravo fizički produkt akcije koju je Cvijanović organizirao 2013 godine u sklopu projekta Smrt fašizmu. Za taj dio projekta Cvijanović je pozvao skupinu anarhista te im sugerirao da odaberu po vlastitom nahođenju logotipe omraženih institucija ili korporacija čijim se politikama u svom aktivističkom djelovanju suprotstavljaju. Odabrani logotipi su potom aplicirani na mete te im je u okruženju streljane dana mogućnost da vatrenim oružjem gađaju u njih. Na taj način ih je simbolički suočio s upotrebom moći te inverzijom uloga stavio u poziciju policije i vojske koja prijetnju takvim oružjem koristi protiv njih u neravnopravnim i često bezrazložno iniciranim obračunima na javnim prosvjedima. Simbolički, prije svega, jer anarhisti tom prigodom nisu pucali u pojedince niti simbole fizičkih pojedinaca, već u simbole koji za njih predstavljaju ideje prožete fašizmom. Kao kontrapunkt tome, policija i vojska na prosvjedima inicira nasilje i prijetnju vatrenim oružjem nad pojednicima upravo zbog javnog iskazivanja neslaganja s političkom legitimacijom onoga što ti simboli predstavljaju. Na javnim skupovima i prosvjedima prisustvo vojske i policije bi, makar nominalno po načelima demokracije, trebalo biti samo garancija sigurnosti sudionika i ostalih prisutnih civila. Nakon već uobičajenih nasilnih incidenata koje izazivaju čuvari javnog reda i mira, postavljaju se logična pitanja: čije interese i navodnu sigurnost zapravo štite? Živimo li u demokratskom sistemu ako se sloboda govora i javnog okupljanja limitira korištenjem fizičke sile nad nenaoružanim civilima?

Drugo pitanje koje se nadovezuje na prvo, a koje Cvijanović ovom akcijom postavlja, osjetljivije je prirode te se tiče samog rukovanja vatrenim oružjem. Akcija je postavljena u formi streljačke vježbe, prakse koja je svojedobno u starom sistemu bila uobičajeni dio obavezne edukacije stanovništva. Od ideje kako je poželjno, ako ne i obvezno, da svaki pojedinac bude sposoban i spreman na obranu samoga sebe i političkog poretka, u suvremenom sistemu pojedinac je postavljen u bespomoćnu poziciju u kojoj bi trebao svoju sigurnost i povjerenje u potpunosti i bespogovorno predati u ruke vladajuće strukture. Međutim, Cvijanović se pita koliko smo sigurni da je današnja demokracija uistinu demokracija i da je njenim predstavnicima uistinu prioritet zaštita pojedinca i slobode govora, koliko god nam se to nametalo kao samopodrazumijevajući faktor? Koliko smo sigurni da današnje, centralizirane strukture moći uistinu kao prioritet imaju zaštitu i prosperitet svih svojih građana? Koliko smo, kao skup pojedinaca, sposobni za otpor i obranu od onih kojima smo svoje povjerenje i sigurnost dali u ruke, ukoliko su odgovori na ta pitanja negativni?

Naredna izložena cjelina također uključuje prikaz korištenja vatrenog oružja u naizgled drugom kontekstu. Radi se o tri arhivske fotografije nastale 1945. godine čiji su negativi sačuvani u Hrvatskom povijesnom muzeju. Autor fotografija je partizanski fotograf Hugo Fisher (Ribarić), a prikazuju čin strijeljanja pripadnika njemačke okupatorske vojske koji su nakon sedmodnevne borbe na brdu Sv. Križ kraj Rijeke, autorovog rodnog grada, pogubljeni na licu mjesta. Strijeljani vojnici bili su pripadnici dobro organizirane vojske okupatorskih pretenzija, dok su njihovi protivnici bili partizani, čiji su pripadnici mahom bili lokalni samoorganizirani stanovnici. Uz ta saznanja, autor nas ostavlja da pronađemo logičnu poveznicu između dvije autorske serije te arhivskih snimki koje se nalaze kao spona među njima.

Treću cjelinu čini niz grbova zemalja, po autorovu mišljenju, imperijalističkih pretenzija. Na tim inače heraldički preciznim reprodukcijama, međutim, pažljivijim promatranjem nalazimo istovjetne autorove intervencije koje se ponavljaju kroz cijelu seriju. Životinjski likovi koji dominiraju grbovima te koji mahom simboliziraju moć i autoritet, redom su dekapitirani. Razvoj heraldike je inače usko vezan uz vojnu povijest, pogotovo srednji vijek, kada je primarna praktična funkcija grbova bila razlikovanje ratnika pod oklopima na bojnom polju. Cvijanović propituje opravdanost današnjeg korištenja heraldičkih simbola u reprezentaciji suvremenih državnih tvorevina te simboličkim dekapitiranjem životinjskih simbola moći kojima se te države predstavljaju, zapravo negira njihov autoritet nad pojedincem.

Povlačenjem paralela između sadašnjih i nekadašnjih struktura moći, sadašnje i nekadašnje uloge pojedinca u društvu te uporabom simbola moći te fizičke sile, Cvijanović otvara mnoga pitanja te omogućuje pogled na današnjicu kroz nešto drugačiju i složeniju perspektivu. Usprkos referencama na povijest, Cvijanovića prije svega zanima sadašnjost te povijesne činjenice koristi kao pomoćni element kojim tu sadašnjost stavlja u perspektivu, na način suprotan od povijesno revizionističkih pretenzija kojima su vladajuće strukuture općenito sklone kako bi učvrstile i opravdale svoje pozicije. Usprkos nominalno demokratskim vrijednostima kojima se diči zapadna kultura, Cvijanović izražava sumnju u njihovu istinsku demokratičnost i u funkciju vladajućih struktura kao zaštitnika slobode pojedinca. Jer ukoliko njihova primarna funkcija nije zaštita osobnih i političkih sloboda pojedinca, te ukoliko su život i prava pojedinca podređeni političkim i ekonomskim ciljevima državnog vodstva, poklič Smrt fašizmu i sve što on predstavlja aktualniji je i potrebniji više no ikada.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Objavio/la matija [at] kulturpunkt.hr 24.02.2016

VEZANE VIJESTI

Mogućnosti i granice slobode u javnom prostoru

Piše: Bojan Krištofić

Izložba i knjiga UrbanFestival 13: Natrag na trg! - Umjetnost u javnom prostoru: prakse i refleksije predstavljaju presjek rada kustoskog i aktivističkog kolektiva BLOK.

Čista fizika

Piše: Jelena Milić
Kroz retrospektivu koja obuhvaća posljednjih sedam godina rada, Marko Batista svoju artikulaciju kroz medij hibridnih objekata dominantno pronalazi u sound artu, umjetnosti zvuka.

Institucija kao akt suradnje

Piše: Iva Rosandić

U organizaciji BADco.-a, Hrvatskog dizajnerskog društva i Platforme Upgrade nastao je jedinstveni spoj izložbe i izvedbe naziva Neopipljivo – Institucije treba graditi.