Suočavanje s ratom i njegovim narativima | kulturpunkt

<

Suočavanje s ratom i njegovim narativima

Sudionici prvog panela Zelene akademije, Emina Bužinkić, Vladimir Petrović, Vesna Teršelič i Iva Vukušić, iznijeli su svoja iskustva u radu na suočavanju s prošlošću.

Piše: Petra Novak
  • A
  • +
  • -

Panel pod naslovom Ratni zločini jučer. Političke borbe danas otvorila je Vesna Teršelič iz zagrebačkog Centra za suočavanje s prošlošću – Documenta, pitanjem jesmo li zaista doživjeli kraj rata, referirajući se na zaključak Dejana Jovića iznesen u uvodnom predavanju da je rat u bivšim jugoslavenskim republikama počeo '80-ih godina. Prema Teršelič, rat nije mogao prestati jer se od kraja Drugog svjetskog rata, o vojnim sukobima nije prestalo misliti i razgovarati. Iako ideološki različiti, ratovi na području bivših jugoslavenskih zemalja i Drugi svjetski rat za mirovnu su aktivisticu slični zbog potiskivanju svih onih priča koje se ne mogu smjestiti u prevladavajući crno-bijeli narativ. "Mislim da je potrebno koncentrirati se na prava svih žrtava, na pravo neponavljanja ratnih zločina", kazala je Teršelič i naglasila kako se ni nakon osuđujućih presuda hrvatskim generalima ne govori o iskustvima Srba protjeranih za vrijeme Oluje. Predstavila je istraživanje koje su nedavno napravili Suzana Kunac i Eugen Jakovčić, a koje donosi analizu programa HTV-a neposredno nakon presude Gotovini i Markaču. Rezultati istraživanja pokazali su da je hrvatska javnost o suđenjima i presudi bila obaviještena isključivo kroz mišljena nestručnih pojedinaca. Teršelič politiku javne televizije prema jednom od ključnih događaja hrvatskog ratnog narativa smatra spornom i pogrešnom. U kontekstu novih političkih strategija suočavanja s prošlošću i ratnim zločinima, Teršelič je govorila o Inicijativi za REKOM (Regionalna komisija za utvrđivanje činjenica o svim žrtvama ratnih zločina), čija je ideja osmisliti jedinstvenu metodologiju za neovisno prikupljanje činjenica o svim kršenjima ljudskih prava na području zemalja bivše Jugoslavije. Polazeći od uvjerenja da žrtvama rata dugujemo neosporne činjenice, Vesna Teršelič pozdravlja Rekom kao pozitivni civilazicijski pomak koji bi onemogućio jednostranost nacionalističkih narativa i osigurao mjesto za kompleksnije interpretacije međuetničkih sukoba na Balkanu.

Iva Vukušić, analitičarka u Sense News Agency pri Međunarodnom sudu za zločine u bivšoj Jugoslaviji, govorila je o svom radu u Uredu tužitelja za ratne zločine u Sarajevu te je sudionicima Zelene akademije ukratko opisala proces suđenja za ratne zločnine u Bosni i Hercegovini. Na početku je naglasila da Bosna i Hercegovina, uz izuzetnu administrativnu fragmentiranost, ima problem i s količinom ratnih zločina. Budući da samo u Bosni i Hercegovini postoji oko 10 000 pontencijalnih osumljičenika, izgledno je da većina slučajeva neće stići na sud ili završiti s presudom. Istaknuvši nužnost priznavanja ograničenosti pravnog sustava, Vukšić je Haški tribunal okarakterizirala kao ključnu instituciju koja je svojim djelovanjem uvjetovala tematiziranje ratnih zločina. Trajnu vrijednost i nedvojbeni uspjeh Haškog suda, Iva Vukušić vidi u tisućama dokumenata i materijala koji su se tokom godina sakupili te koji u svakom trenutku mogu poslužiti kao baza za daljnja istraživanja.

Vladimir Petrović iz beogradskog Instituta za savremenu istoriju, komparativno je pristupio Haškom tribunalu i Nürnberškom procesu, istaknuvši da je kod takvih usporedbi vrlo oprezan. Nürnberški proces definirao je kao "kratko pravno iskustvo", dok Međunarodni sud za ratne zločine "od 1993. djeluje kao prolongirani šok za sve države bivše Jugoslavije". Petrović je upozorio da je upravo postojanje Haškog suda omogućilo promjene u zakonodavstvu i državnoj sigurnosti te omogućilo procesuiranje najtežih zločina. Pristup zločinu kao činu koji nema nacije nije (bilo) moguće očekivati od državnog zakonodavstva. Nacionalizacija suočavanja s prošlošću je opasna, ali i očekivana jer je proces izgradnje nacije još uvijek aktivan. Vladimir Petrović predvidio je da ćemo za 10 godina govoriti o "haškom dobu" i "post-haškom dobu", a kako bi tu tezu opravdao poseže u polje političke imaginacije, pitajući se što bi bilo da Haški sud ne postoji? Svjestan manjkavosti ovog tribunala i grešaka koje su tijekom godina napravljene, zaključuje da je ipak mnogo toga učinjeno te da tisuće činjenica vode prema narativu koji je refleksivan i nosi osnovne etičke vrijednosti.

Posljednja izlagačica bila je Emina Bužinkić iz Mreže mladih Hrvatske, koja je približila svoja iskustva u radu na međugeneracijskom pristupu prošlosti. Kao aktivistica je organizirala mirovne edukacijske programe sa srednjoškolcima te istraživala svjesnost mladih o posljedicama rata. Bužinkić je naglasila kako tek manjina mladih shvaća da je rat ostavio duboki utisak na društvo te da se mlađim generacijama treba pomoći pri shvaćanju transformacija, ponajviše kako bi ih i sami mogli prenijeti onim budućima. Smatra potrebitim osvijestiti starije generacije da svojim djelovanjem utječu na mlade i njihovo suočavanje s prošlošću. Ona stoga poziva na odgovornost prema činjenicama na nivou obitelji, društva i školstva.

Kao ključni pojam ovog panela pokazao se ratni narativ, čije se političke potencijale pokušalo istražiti. Iako obilježen kao negativan, u smislu hegemonijskog diskursa, moglo bi se zaključiti da unutar ratnog narativa postoji prostor za političku borbu – za govornike je to sigurno suočavanje društva s činjenicama rata. 

Objavio/la admin [at] kulturpunkt.hr 22.08.2011