Suočavanje sa životom | kulturpunkt

Kulturoskop Kinemaskop

<

Suočavanje sa životom

Prizrenski Dokufest predstavlja ne samo najveću kulturnu manifestacija na Kosovu nego je vjerojatno riječ o jednom od 25 najboljih festivala dokumentarnog filma na svijetu.

Piše: Jerko Bakotin

FOTO: Majlinda Hoxha / Dokufest

"Mi ne volimo da puštamo neke 'feel good' filmove. Takve filmove ćete ovde retko videti, ali teške filmove ćete uvek moći da vidite. Recimo, prošle godine smo imali The Act of Killing. Filmovi kao što su taj, ili ovogodišnji The Missing Picture - koji se bavi masovnim ubistvima u Kambodži za vreme Crvenih Kmera - vrlo su važni za društvo kao što je naše, koje je prošlo kroz rat. Bave se suočavanjem s prošlošću, a to je važno ako želimo doći do katarze, do normalnijeg društva. Ako se ne suočiš sa svojom prošlošću, ona može da ti se ponovi", kaže Veton Nurkollari, umjetnički direktor Dokufesta. Film o kojem govori, inače, prošle je godine prikazan i na Zagrebdoxu, a bavi se pokoljima u Indoneziji tijekom antikomunističke čistke šezdesetih godina.

Festival dokumentarnog filma u Prizrenu predstavlja ne samo najveću kulturnu manifestacija na Kosovu, nego je - po izboru američkog nezavisnog filmaša AJ Schnacka, drugih redatelja i kritičara - riječ o jednom od 25 najboljih festivala dokumentarnog filma na svijetu. Trinaesto izdanje Dokufesta, održanog od 16. do 24. kolovoza, privuklo je više od 13 tisuća posjetitelja, od čega otprilike 40 posto iz inozemstva, koji su tijekom sedam dana imali prilike vidjeti 237 filmova iz 56 država.

Veton Nurkollari / FOTO: dokufest

A sve je, sjeća se Nurkollari, zapravo započelo slučajno: motiv je bila činjenica da je zatvoreno prizrensko gradsko kino “Bistrica” (“Lumbardhi”).

"Većina nas koji smo pokrenuli festival imali smo nostalgičan odnos prema tom kinu, u kojem smo tijekom odrastanja pogledali gomile filmova. Mislili smo da će, ako nešto napravimo, kino ponovno da proradi. Uopšte nismo imali ideju da ćemo da razvijamo neki festival. Nismo imali pojma kako se pravi tako nešto, niko od nas nije ništa slično radio. Dokumentarce smo odabrali jer je to bilo najlakše, jedino se to u to vreme, odmah posle rata, moglo dobiti. Imali smo neke video-uratke, polureportaže, koji su bili zanimljivi. Za igrani film nismo imali ni tehniku, ni znanje. Kasnije smo uvrstili kratki igrani film, ali srž celog festivala su dokumentarci", objašnjava.

Festival je prve godine imao budžet od dvije i pol tisuće njemačkih maraka, dok je ove godine iznosio 300 tisuća eura. Velik problem je, kaže naš sugovornik, infrastruktura, naročito u gradu koji nema niti jedno funkcionalno kino, a za festival ih je potrebno sedam do osam, što znači da ih treba ponovno izgraditi svake godine. Poteškoća je i ljudstvo - taman kad se jedna ekipa uigra, njeni članovi napuste Prizren zbog studija ili sličnih razloga. Prvih godina je bilo velikih problema i s gradskom vlasti: ne samo da festival u početku nije dobivao ni centa, nego se ekipi Dokufesta, u maloj sredini koja ne prihvaća lako promjene, otežavalo dobivanje javnih prostora i vodila prava javna kampanja protiv ljubitelja filma. Negdje nakon petog izdanja, sjeća se Nurkollari, konačno je i Grad počeo izdvajati manji iznos za festival. Međutim, u međuvremenu su započeli napadi zadrtih i netrpeljivih članova islamske zajednice.

FOTO: Majlinda Hoxha / Dokufest

Tako se 2010. u Prizrenu - inače, gradu koji je tijekom i nakon rata brzo izgubio multikulturalna obilježja i postao utočište za snažno religiozno orijentirane članove islamske zajednice - pojavilo mnogo letaka s natpisima "Dokufest = Doku-haram = Doku-alkohol = Doku-droga = Doku-prostitucija" ("haram" je pojam koji označava zabranjene stvari u islamu), a sam Nurkollari bezbroj je puta trpio optužbe da se Dokufestom zapravo potiče konzumacija droga. Još se uvijek po socijalnim mrežama dijele video-clipovi s porukama protiv festivala - poput ovog, u kojem lokalni imam Mervan Berisha poučava pastvu: "Tko god ima djecu, djevojčice i dječake, treba ih zatvoriti u kuću što je više moguće (...) Koliko naše mladeži ide tamo? Dvanaest ljudi je uhapšeno zbog prodaje droge. Zaboravite glupe priče o umjetnosti i kulturi. Odabrali su Prizren zato jer žele zaustaviti širenje islama. Jednom kada je netko ‘slomljen’, neće više dolaziti u džamiju".

S druge strane, festival dobiva sve veće ekonomsko značenje. Tri milijuna eura, koliko Dokufest pridonese kosovskoj ekonomiji, nije zanemarivo. Naročito u društvu u kojem tridesetak posto stanovništva živi ispod granice siromaštva, što znači da, primjerice, tročlana obitelj preživljava s manje od 60 eura mjesečno - kažu službene statistike. Na masi posjetitelja, naravno, zarađuju i lokalni ugostitelji te iznajmljivači: po riječima Nurkollarijevih suradnika, za vrijeme trajanja festivala posve su popunjena 42 hotela te više od sto i pedeset privatnih kuća, a tu je još i kamp. Samo festival dovodi negdje između tri i pet stotina ljudi, a više od trećine svih posjetitelja su stranci, koji imaju i veću platežnu moć. Sve u svemu, mnogi lokalci Dokufest vole, jer tijekom njegovog trajanja “okrenu” i tri do pet puta veću zaradu nego li inače.

"Dokufest je prava revolucija. Spojio je ljude iz cijelog Balkana koji su vidjeli mnogo toga tijekom posljednjih tridesetak godina, te upisao Kosovo na kulturnu kartu Europe. Pokazao je kako se boriti protiv propagande koja Kosovo prikazuje kao mjesto bez kulture. Danas je, zahvaljujući festivalu, Prizren poznat u cijeloj Europi. Što se samog Kosova tiče, Dokufest je promijenio mnogo toga na kulturnoj sceni, tako što je prinudio mlade filmaše da uđu u natjecanje i proizvode filmove koji će biti uz bok s radovima poznatih redatelja diljem Europe", kaže slobodni novinar, pisac i aktivist Arbër Selmani.

FOTO: Blerta Kambo / Dokufest

Festival je dakle, fanaticima unatoč, postao iznimno uspješna manifestacija, čak i što se tiče popratnog programa - jedne je godine tako nastupila PJ Harvey. Nurkollari je osobno postao programski izbornik nekoliko drugih festivala, a osim toga, jedina je osoba s Balkana koji žirira nagradu Silver Eye - "skoro neki pandan Oscaru za dokumentarce". To pokazuje da se rad ekipe Dokufesta cijeni i u inozemstvu, odnosno da je riječ o zaista respektabilnom festivalu. Međutim, kino koje je čitavu stvar zakuhalo, ponovno proradilo - nije.

Kao što je rečeno, Nurkollari nastoji na Dokufest dovesti filmove koji se tiču događanja u kosovskom društvu. Prošle godine je prikazan kanadski film Tales from the Organ Trade, koji se bavi ilegalnom trgovinom organima na Kosovu i ulogu koju je u tome imala prištinska klinika Medikus. Festival na taj način funkcionira i kao određena vrst platforme.

"Kroz te filmove pokušavamo nešto da kažemo, pa i da otvorimo neke diskusije. Zato su i filmovi koje biramo dosta angažovani. Ove godine imamo filmove s temom javnog prostora, jer je to problem u ovom gradu. Pokušavamo i da dovedemo ljude koji se bave tom temom da nešto kažu. To je samo jedan primer. Imamo i diskusiju o tranzicionoj pravdi, a jako zanimljivih diskusija je bilo i prošle godine povodom filma koji sam spomenuo. Puno filmova se tiču socijalnih tema. Kostur programa čine kategorije filmova o ljudskim pravima i o okolišu. Mislim da je naše društvo takvo da treba više da se priča. Ne možemo mnogo da uradimo, ali pokušavamo. Imamo čak i dogovor s kosovskom televizijom da ustupamo filmove pro bono, samo da bi se ovakvi filmovi mogli da vide i nakon Dokufesta", dodaje.

Osim filmova s tematikom ljudskih prava i ekologije, ostale natjecateljske kategorije su “Balkan dox” , “International dox”, “National” te “International shorts”. Uz to, tu je i obilje specijalnih programa. Spomenimo svega par njih:  “Armenian perspectives” predstavio je armensku produkciju, “Believe it or not: Faith on film” donio je filmove s vjerskom tematikom, “Path to freedom: Music on film”, u sklopu kojeg su, spomenimo, prikazani filmovi o pjevačici grupa Bikini Killa i Le Tigre Kathleen Hanni te o death metalu u Angoli. Tu je bio i program posvećen nedavno preminulom poznatom austrijskom redatelju Michaelu Glawoggeru. Svake godine jedna je zemlja u fokusu - ove godine je tako prikazano tridesetak filmova iz SAD-a, godinu prije iz nordijskih zemalja, 2012. iz Poljske, i tako dalje. Od popratnog programa izdvaja se Doku:tech, konferencija i niz radionica o novim tehnologijama, digitalnoj sigurnosti i privatnosti, razvoju hardvera i softvera ili kiberforenzici.

Osoblje festivala je trpilo pogrdne nazive i zbog toga što su u Prizren dovodili filmove iz Srbije, prvi puta 2003. godine, na drugom izdanju Dokufesta, dok je već 2004. srpski film Pretty Dyana dobio glavnu nagradu. 

FOTO: Amer Miftari / Dokufest

"Može se reći da je Dokufest bio i neka vrst platforme za normalizaciju odnosa sa Srbijom. Bar što se tiče tog kruga ljudi koji se bave filmom i kulturom - velik broj njih je došao ovde. Još pred niz godina imali smo i retrospektivu Želimira Žilnika te njega pozvali. Vidite i sami po gradu da ljudi sada slobodno dolaze. Filmovi iz Srbije su sada redovno prisutni, imali smo i prošle godine pobednika iz Srbije, više nam niko zbog toga ne prigovara. Program smo razvijali tako da je zapravo glavni natjecateljski program balkanski program - regija nam je najznačajnija. Putujemo po festivalima od Hrvatske do Grčke i uzimamo najbolje. Sada već mi radimo programe za festivale u Hrvatskoj, gde sam birao filmove za Motovun, ili Srbiji. Bio sam selektor festivala 'Slobodna zona', prikazali smo više od deset filmova s Kosova, bio je to najveći program ikad prikazan u Srbiji", nastavlja naš sugovornik.

Festival tako funkcionira kao platforma za kulturnu razmjenu ne samo između Kosova i Srbije, nego i čitave regije. Samo ove je godine na Dokufestu prikazano osam hrvatskih filmova - istina, kod nekih je riječ o manjinskim ko-produkcijama, dok je 2012. nagrađena Dana Budisavljević s filmom Nije ti život pjesma Havaja. Također, šef Factuma i Zagrebdoxa Nenad Puhovski je, primjerice, član žirija u kategoriji dokumentaraca o ljudskim pravima.

Selmani, pak, kaže da je Dokufest pokazao što znači rušiti granice: "Ako ste mislili da film o srbijanskoj transrodnoj osobi nikada ne bi mogao biti prikazan ovdje, festival je dokazao suprotno. Junakinja filma Goca 2013. je osobno bila u Prizrenu i predstavila film".

Neki strani novinari - poput onih iz Guardiana - najveću kvalitetu Dokufesta pronalaze u činjenici da se projekcije, zbog nedostatka infrastrukture, odvijaju na nizu fascinantno sceničnih lokacija - od tvrđave, odnosno Gornjeg grada (albanski “Kaljaja”) još iz doba Bizanta i cara Dušana (Prizren je bio prijestolnica srpskog carstva) do turskih hamama ili kina podignutog na improviziranom mostu preko rijeke Bistrice, sa Šar-planinom u pozadini. "Grad i kino stapaju se u nešto magično. Sunce zalazi, projektori se pale, a stotine ljudi utihnu s pivom u ruci, osjećajući britki povjetarac na koži".

FOTO: Ameri Miftari / Dokufest

Ne negirajući činjenicu da je ambijent izuzetno privlačan i, vjerojatno, izuzetno koristan što se tiče reklamiranja festivala, od ovakvih - solidno kičerskih - impresija daleko je važnija činjenica da je Nurkollari sa svojim timom poduzeo niz zaista prosvjetiteljskih aktivnosti u lokalnoj zajednici. U Hrvatskoj se dugo vremena niz festivala odvijao po gotovo kolonijalnom modelu spektakla za strance, dok su lokalci, osim kao posluga, u najboljem slučaju bili pasivni konzumenti, što je u više navrata kritizirao Dean Duda. Dokufest je, kaže Nurkollari nasuprot tome pokrenuo čitavu malenu kinematografiju u kojoj su lokalci - proizvođači.

"Kad smo mi počeli ovde niko nije radio filmove, osim nekih profesora koji su bili kao etablirani i uzimali nešto malo para za filmove. Niko nije ni znao kako se prave filmovi niti pomislio da se mogu praviti i s malo para, a puno volje. Unutar organizacije smo pokrenuli radionice gde uzimamo mlade ljude i dovodimo ideje do konačnog filma. Napravili smo već skoro dvadesetak kratkih dokumentaraca. Imamo malu produkcijsku kuću u kojoj ima opreme za dve ekipe, i to je sve besplatno. Radimo dodatne radionice sa srednjoškolcima, otvorili smo skoro deset kino-klubova po Kosovu, pokazujemo im filmove koje oni analiziraju, a s najboljima onda radimo dalje. Film Povratak Blerte Zeqiri je čak nagrađen na Sundance festivalu, a ima još uspješnih filmova koji su već obišli više od deset festivala, poput Balkona Lendite Zeqiraj koji je premijeru imao na venecijanskom festivalu. Par godina smo svaki tjedan dovodili učenike srednjih škola na projekcije, a na kraju smo napravili udžbenike za nastavnike te seriju filmova i sve poklonili školama da bi oni to mogli da upotrebe kao nastavno sredstvo. Opet su to filmovi koji se tiču ljudskih prava. Onda, napravili smo i putujuće kino i idemo po selima. Mnogo radimo lokalno", opisuje Nurkollari.

Mnogo boljom smatra situaciju i unutar kosovske mainstream produkcije. Naime, osnovan je filmski fond, kojem je prije par godina udvostručen iznos novca kojim raspolaže, otprilike milijun eura, pa se, osim za jedan ili dva igrana filma, nađe novca i za nešto kratkih te dokumentarnih filmova.

Važno pitanje je, međutim, da li je kosovska kinematografija, naročito dokumentarna, spremna da se kritički bavi traumatičnim i kontroverznim temama, kao što su nacionalizam, ratno i poratno nasilje ili prava seksualnih i drugih manjina. Upravo u Prizrenu, naime, to pitanje itekako upada u oči. Svega stotinjak metara od tvrđave, doslovce na putu kojim svaki dan prolaze stotine, pa i tisuće bezbrižnih posjetitelja - nalazi se bivša srpska četvrt, koja je tijekom vala masovnog nasilja 2004. poznatog i kao “martovski događaji” većinom spaljena. Tada su diljem Kosova zapaljene stotine srpskih kuća te desetine crkava i manastira - poput još uvijek devastirane Crkve Sv. Spasa, također u neposrednoj blizini tvrđave - a velik broj Srba napustio je Kosovo. Prizor je to koji informiranog posjetitelja, unatoč zavodljivoj priči o međunarodnoj afirmaciji, broju gostiju, radionica ili odgledanih filmova te veselim večernjim partijima, neprestano podsjeća na mračnu - i neugodno blisku - stranu kosovske i prizrenske prošlosti. Premda se situacija polagano mijenja, oko nekih od spomenutih događanja još uvijek postoji zid šutnje; jedan Prizrenac tako nam je objašnjavao da su "martovski događaji" zapravo namještaljka KFOR-a.

FOTO: Jerko Bakotin

"U principu, ogroman broj igranih filmova se bavi ratom, sedamdeset-osamdeset kratkih i dugometražnih. Film koji se bavi martovskim događajima još nisam vidio, ali volio bi da vidim. No ima malih filmića koji se bave svakodnevnicom, odnosima Srba i Albanaca. Trebalo bi, mislim, još par godina da prođe da se filmadžije uhvate tih tema ozbiljnije i da se mladi ljudi malo hrabrije upuste u te teme. Mi, kao što sam spomenuo, koristimo filmove kao Act of Killing - doduše to nisu naši filmovi - u našem putujućem kinu da malo potaknemo da popuste te stege. Ne kažem da je već sazrelo vreme, ali mislim da ipak te teme više nisu tabu i da je situacija mnogo relaksiranija negoli prije pet-šest godina, kada se smatralo da se ne mogu raditi filmovi na neke teme. Mislim da će se uskoro pojaviti i takvi filmovi".

Po Selmanijevom mišljenju, potencijal postoji, ali problem je u tome što filmaši ne izlaze iz "komforne zone": "Svojevremeno me zanimalo postoji li mogućnost da naši režiseri snime film o dvoje gejeva. 'Nismo spremni za to', odgovorio mi je jedan od najpoznatijih kosovskih filmaša kada sam pisao članak o tome. Smatram da se radi isključivo o 'zoni komfora' i da je izlaženje van te zone mnogo važnije nego li raditi filmove o temama koje ljude ne zanimaju. Prošli smo kroz rat i još uvijek prolazimo kroz proces suočavanja s prošlošću. Izgubili smo ljude, a još uvijek nemamo film koji bi zaista pokazao što se onda događalo. Ipak, režiseri imaju kreativnost potrebnu da se naprave filmovi o ljudskim pravima - a to je nešto što ljudi na Kosovu dugo vremena nisu imali te znaju kako je živjeti bez osnovnog elementa ljudskosti. Nedavno je napravljen film o ženama silovanim u ratu, i to je nešto što nam je trebalo. Ne trebamo ih ponovno silovati tako što ih ošamarimo i zatražimo da šute. Trebaju nam glasovi i trebamo graditi likove, i mislim da je to i umjetnički najbolji način da se priđe što većem broju ljudi".

Objavio/la vatroslav [at] kulturpunkt.hr 22.09.2014