Suočiti se s ništavilom | kulturpunkt

Suočiti se s ništavilom

Knjiga Veličanstveno ništa prateći različite putanje nemogućnosti nošenja sa sobom i svijetom progovara o afektivnim politikama i poetikama nezavisne izvedbene scene.

Piše: Hana Sirovica

BADco: Izlazak radnika u tvornicu

Otpor ne mora biti nužno eksplicitan u svojoj borbenosti ili jasnoći zahtjeva, on postoji u kompleksnim oblicima kojima je potrebno pristupiti uz poseban oprez. Tiho, postepeno odustajanje ili naizgled neprimjetno, iracionalno odbijanje ili nemogućnost sudjelovanja mogu biti jednako političnim gestama kao što je to glasni borbeni zahtjev.

Shodno tomu, depresija može biti i kolektivno, političko stanje, a i onda kad je individualna treba pitati o njezinoj političnosti. Knjiga Veličanstveno ništa: dramaturgije depresije teatrologinje i kazališne kritičarke Nataše Govedić temi depresije pristupa usmjerujući posebnu pažnju na kompleksnost i raznolikost pojava koje taj krovni pojam obuhvaća. Rabeći širok spektar različitih (znanstvenih, teorijskih, medicinskih, psiholoških i psihijatrijskih) pristupa fenomenu depresije, Govedić ga shvaća kao široku afektivnu strukturu koja obuhvaća različite pojedinačne i kolektivne oblike nemoći, nemogućnosti, različitih stanja zastoja u kojima se subjekt(i) zatvaraju u sebe i/li okreću protiv sebe.

Depresija se tako pojavljuje, između ostaloga, kao "vrsta interpretacije, socijalni dramativ, strategija vrednovanja, metodologija tumačenja ljudskih odnosa i afektivnih transakcija". Tijekom studije autorica uvodi različite dramative depresije, tj. načine njezine manifestacije i inscenacije – od ranjivosti, sumnje u sebe, povlačenja, pasivnosti i rada negacije do samosabotaže i radikalnog dokidanja sebe u samoubojstvu. Nadalje, depresiju promatra i kao epistemu; ona je "vrsta znanja o intenzivnom ljudskom stradanju" koja uključuje različite povijesne varijacije zatvaranja i povlačenja u sebe, od melankolije i potištenosti do očaja, od privremene bezvoljnosti do depresivne abulije ili potpune paralize volje. Ključna koncepcija koji pritom uvodi jest pasivna revolucija, pri čemu pasivnost određuje kao odbijanje suradnje koje povezuje s depresivnom matricom otpora. Osim znanstvenih pristupa, fenomen depresije paralelno promatra i kroz njezine formulacije u umjetnosti, snažno zastupajući tezu da umjetnost može izraziti depresivna stanja u njihovoj singularnosti na načine koji drugi oblici komunikacije to ne mogu. Osim toga, kroz knjigu se podcrtava paralelizam društvenog položaja umjetnika/ca i depresivnog subjekta, kao dviju pojava na koje prevladavajuća ideologija produktivnosti gleda kao na nametničke zbog njihove neuklopljenosti u paradigmu utrživosti. "Depresija je antispektakularna, pa ipak radikalna u svojem zahtjevu općega prevrednovanja", smatra Govedić.

Kroz opsežni pregled pristupa ovim stanjima, u različitim diskursima o depresiji autorica pronalazi zajednički nazivnik depresije u obustavi rada, ili bar onim vrstama rada koje društvo smatra produktivnima. Depresivni subjekt i pogled na svijet kapitalizmu su beskorisni, osim kada pridonose zaradi farmaceutske industrije. Prateći različite umjetničke (prije svega dramske, ali i filmske i književne) dramative depresije od antike do suvremenosti, Govedić istražuje problemske sklopove različitih povlačenja od okoline i u sebe, u rasponu od mizantropije do nasilnog samoponištenja, pokazujući kako  "zastoj djelovanja, povjerenja i pripadanja nikada nije ni slučajan ni arbitraran."

Depresivno stanje postavlja, dakle, važna pitanja o smislu rada i produktivističkom imperativu. Kako umjetnost (u kapitalizmu) posreduje depresiju i kako ju pretvara u socijalno iskustvo, kakve poretke značenja depresija oblikuje? I suprotno, ali i shodno tomu, koje sve poretke rastače? Kakav je položaj umjetnosti, i koja je pozicija umjetnika/ca? Posebno su u tom smislu zanimljiva zapažanja koja autorica iznosi o suvremenoj domaćoj nezavisnoj sceni jer predstavljaju vrijednu artikulaciju afektivne dimenzije hrvatskih (kulturnih) politika. Spaja socijalne ili ideološke i psihološke ili individualne aspekte depresivnog stanja, pokazujući kako se afektivna dispozicija formira upravo kroz njihovu isprepletenost. 

U kompleksnom istraživanju različitih umjetničkih pristupa depresiji i njezinih manifestacija, prakse domaće nezavisne scene Govedić tumači pomoću koncepcija lijeve melankolije i apokalipse. U oba slučaja depresija se pojavljuje kao kolektivni afektivni obrazac, odnosno neka vrsta strukture osjećaja koju dijeli skupina ljudi sa zajedničkom političkom traumom. U tom smislu, ključna su pitanja kako se umjetnice i umjetnici nose s vlastitom socijalnom, političkom i ekonomskom ugroženošću, odnosno kako je formuliraju kroz svoje prakse. 

Umjetničke inscenacije lijeve melankolije u našem kontekstu u vezi su s propalim projektom bivše države, a posebno s njezinim ideologijama rada i solidarne kolektivnosti. Riječ je o izvedbama koje ulaze u odnose s objektima koji su u kolektivnoj memoriji ruševni podsjetnici na ideale koji se nisu ostvarili, a danas više ni ne postoje. Konkretno, riječ je o (nefunkcionalnim) prostorima bivših tvornica i (neadekvatnim) prostorima današnjih institucija. 

Tragove lijevo-melankoličnog obrasca autorica pronalazi u "Vremenskim bombama", filmu-eseju skupine BADco. koji uključuje prostore bivših tvornica Jedinstvo i Rikard Benčić, kao i nikad posve realiziran prostor splitskog Doma mladih u kojima izvođačice BADco. izvode melankoliju ili depresiju na dvije razine. Prvo, stupajući u odnos s kolektivnim iskustvom privatizacije koje je uzrok propasti ideala radništva, a time i prostora izvedbe i filma. Nadalje, melankolija se ostvaruje kroz citate iz filmske i izvedbene tradicije, od kanonskog Izlaska radnika iz tvornice braće Lumière do citiranja ranijih izvedbi samih BADco. Složeni citatni odnosi inače su konstanta u radu ovog kolektiva, no u ovom slučaju citiranje dijelova vlastitih izvedbi u prostoru ruševina negdašnjeg kolektivnog ideala tvornice pokazuje se kao pokušaj očuvanja od izvedbenog i radničkog (samo)zaborava, zaključuje Govedić. 

Srodan postupak prepoznaje i u praksama koje interveniraju u tkivo još jedne ruševine socijalizma, zgrade tvornice Nade Dimić. Ovdje svrstavamo performanse pisanja po zidovima, odnosno tkivu zgrade u izvedbama Sanje Iveković (ciklus Nada Dimić File) i Bacača sjenki (Točka privlačenja pažnje), kao i intervencije BLOK-ove intervencije u urbanističko tkivo grada tijelom Urbanfestivala. Na koncu, ističe i niz performansa Selme Banich u kojima umjetnica postavlja vlastito tijelo u položaj konfrontacije, ali i nemoći spram institucija, od izvedbe ispred zagrebačke Gradske skupštine za kulturu (Darivanje) do zagrebačkog HNK (HaeNKa I JA). Ovim primjerima zajednički je specifičan odnos prema prošlosti koji se nazire iz različitih vrsta citatnosti i gesti ponavljanja koje insceniraju depresivnu poziciju kao posljedicu društvene nepravde i nemoći. 

Uz lijevu melankoliju, drugi je ključan način preradbe depresivne pozicije inscenacija apokaliptičnog stanja, pri čemu se apokalipsa pokazuje kao motiv kojim se ukazuje na sadašnju nepravdu. Putanju ovakve formulacije depresivnog ništavila Govedić primjećuje u predstavama Branka Brezovca i Kik Melone, u obje istaknuvši humor kao strategiju izvedbe depresije i nošenja s njome. Dok je Brezovec u predstavi Posljednja noć postavio na scenu ruševine 20. stoljeća putem tri verzije teme apokalipse, Kik Melone u izvedbenoj konferenciji Najtužnija metoda. Ikad. rabili/e su autoironična sredstva koja ukazuju na katastrofu koja se odvija u sadašnjici. U oba primjera humor se pojavljuje kao strategija pomoću koje se ove predstave uopće mogu nositi s motivom ruševne prošlosti, što Govedić također povezuje sa depresivnim stanjem u kojem se nalazi nezavisna scena, konkretno s nemogućnošću da se predstave odigraju više od nekoliko puta. Riječima autorice: "Ni za koju predstavu nezavisne scene jednostavno nema produkcijskoga prostora nakon premijere i nekoliko neposredno pratećih izvedbi. A tamo gdje nema prostora za izvedbu, sve je muzej. Čak i ulica. I sam je izvođač vrsta hodajućega, stojećega ili plešućega artefakta."

Shodno tomu, izvedbe depresije suvremene nezavisne scene potiču da ih tretiramo kao da su "hiperkodirani iskazi oko čijega je razumijevanja potrebno uspostaviti protokole povjerenja i dubinskoga slušanja", odnosno da depresiju shvatimo kao složen afektivni odnos spram kulturnih politika koji postavlja bitna pitanja o vrednovanju i izostanku odgovornosti institucija. 

Putanja depresije u Veličanstvenom ništa grana se u raznolikim smjerovima, no svi se na neki način susreću u idućoj  tezi: "povlačenje, izbjegavanje eksplicitno političkog angažmana izraz je zahtjeva za novim afektivnim politikama", odnosno novim oblicima osjetljivosti i otvorenosti prema jeziku i dramaturgiji subjekta koji trpi.

Objavio/la hana [at] kulturpunkt.hr 09.07.2019

VEZANE VIJESTI

Zašto se sjećamo Nade Dimić

Piše: Maja Flajsig
Povijest sjećanja na Nadu Dimić povijest je promjena politika pamćenja od herojskih narativa NOB-a, preko amnezije devedesetih do današnje revitalizacije u nezavisnoj kulturnoj produkciji.

Utopijske (raz)gradnje

Piše: Ana Fazekaš

Predstava Iskop kolektiva BADco. istražuje odnos između planiranja budućnosti i izdajničke ranjivosti života, sanjarskih projekata i konačnosti našeg vlastitog trajanja.

Lutrija preživljavanja na sceni

Piše: Hana Sirovica
Ne postoje mehanizmi koji bi novim umjetničkim organizacijama u polju izvedbenih umjetnosti osigurali kontinuitet rada, koji je ujedno i preduvjet za minimalnu sigurnost financiranja.