Super sastav je super sastav | kulturpunkt

Kulturoskop Intervju

<

Super sastav je super sastav

Vlado Bulić je krajem prošle godine objavio dvije knjige: roman "Putovanje u središte hrvatskog sna" i zbirku kolumni "Pušiona". Već je njegova prva zbirka pjesama "Sto komada" nagovijestila

Razgovarala: Dea Vidović
  • A
  • +
  • -

Pišeš stvarnosnu prozu. Pišeš o kontekstu, o društvu u kojem živiš/mo. Samo, eto, iz pozicije svoje generacije. Je li to čisto generacijski roman ili...
Kritika društva je meni sinonim za književnost. Nisam tip koji pretjerano uživa u estetiziranju ili igrama s tekstom samo zbog igre, zbog pokazivanja što se sve u mediju da napraviti. Književnost koja me oblikovala, književnost koju volim čitati, na ovaj je ili onaj način uvijek je bila kritika društva.
Šta je tu specifično kod mene, barem je tako većina kritičara iščitala roman, je ta pozicija iz koje se baca pogled na te devedesete i nulte. Iako ne smatram svoj roman čisto generacijskim. OK, može se on tako čitati, ali tu prije svega imaš nekog pojedinca i društveni kontekst u kojem se on i ne snalazi najbolje i utoliko je to univerzalna priča.

Objema knjigama zajedničko je da je veći dio sadržaja već bio objavljen. Na koji je način sve objedinjeno? Koliko se razlikuju ove ukoričene verzije od originala?
S Pušionom tu nije bilo neke velike filozofije. Bilo je par stotina tekstova i od toga smo odabrali 20-30 najboljih. Išli smo na one koji mogu funkcionirati kao kratke priče. U Pušioni stvarno ima svega, od kolumni, preko referiranja na neke aktualne političke događaje, do nečeg što bi se moglo zvati kratka priča. Išli smo na to da izaberemo tekstove koji se mogu čitati bez poznavanja momenta u kojem su nastali. Što se tiče romana, u startu sam pisao priče: Peta kolona, Putovanja, Sperma Borisa Beckera, 21. kat. To je pisano bez neke ideje da se izrodi u roman. Kasnije sam skužio da je isti lik u svima, da neka kronologija postoji, mada ona i nije bitna jer se da hiperlinkati. Onda sam ove druge pisao tako da sve skupa fino dihta.

Nakon što je izašla tvoja prva zbirka poezije, mnogi su s nestrpljenjem očekivali tvoje sljedeće djelo. Koliko je to bilo opterećujuće?
Da se zamaram tuđim očekivanjima, sad bih vjerojatno bio programer u Ericssonu. Mislim, tržište kod nas je tako malo, honorari koje dobiješ su smiješni, a naklade su još smješnije. Dovoljno ti je pogledati one brojčice kod broja prodanih primjeraka na raznim top listama pa da skužiš da nema smisla cijelu tu priču s književnošću u Hrvata shvaćati preozbiljno. U takvom kontekstu brijati na čisto književnu karijeru je najkraći put u depresiju. Zato se ne opterećujem. Trenutno ne pišem ništa. Zujim bez veze. Nekakve kolumne, ali nešto literarno ne. Mislim, mogu sad zajahat' na tom valu, ima me u svim novinama, popularnost, lijevo-desno, pa u dvije godine roknuti još svake godine po knjigu. I znaš, nema greške, prodat će se, ali to mi je nekako put u zajeb. Nisu to dovoljno velike cifre da bi se tako zajebavao s onim što radim iz gušta.

Kako bi okarakterizirao sve to što pišeš? Kako ti, kao autor, vidiš svoje pismo?

To je u jednoj fazi bila terapija koja je malo-pomalo prelazila u svijest o tome da pišem roman. Kako bih okarakterizirao? Ne znam. Dok pišeš ne razmišljaš o tome. Pišeš neku svoju priču koja ti je fino sjela, koja ti se čini ok. I kad je završiš onda se pitaš "šta je ovo?".  Kako ovo okarakterizirati? Gdje to spada? Itd. Ali zapravo, nakon te točke, sve ovisi o čitatelju, kako će on to doživjeti. Netko će zabrijati na pitanje identiteta. Imaš Denisa Lalića blogera, Denisa Lalića u medijima, Denisa Lalića lika, Denisa Lalića autora knjige. Netko će to iščitati kao roman generacije. Netko će to čitati kao stvarnosnu prozu. Netko kao univerzalnu priču o borbi pojedinca s društvom. Sve te interpretacije idu nakon što si ti stavio zadnju točku. Dok je ne staviš, tu si ti i tvoj tekst. I jednostavno pišeš. Ako u tim momentima razmišljaš kako će to iščitati netko, samo se zakočiš. Naravno, uvijek imaš tog nekog imaginarnog čitatelja u glavi, ali ne smiješ mu dopustiti da preuzme kontrolu.

Koje su ti teme privlačne, na koje obraćaš pažnju?
Prvi tekst koji sam napisao, a da je objavljen u romanu, nastao je prije 4 godine. Tad su me zanimale jedne, a danas sasvim druge teme. Dok sam pisao roman, to su bile narkotici, Internet, odnosno cijela ta priča s paralelnom stvarnošću, paralelnim identitetima, Zagora... Zapravo me najviše jebao taj odnos ljute Zagore, koja funkcionira skoro po principu Srednjeg vijeka i s druge strane Interneta, medija, popa. To je eskaliralo u priči Putovanje, gdje imaš američki pop i ruralnu spiku. Ti uplivi jednog u drugo su mi najnapetiji.

Koje autore čitaš, koji autori utječu na tebe?
To su bili autori oko Feral Tribunea, Perišić pogotovo. Njegova knjiga "Možeš pljunuti onoga tko bude pitao za nas" bila mi je prvi dodir s tom nekom književnošču koja nije u akademiji, koja je s ceste. To je bio triger da počnem čitati slične stvari pa sam preko toga došao do Ferala i sve me to na neku foru odgajalo. Došao sam u Zagreb kao mali seljak koji je odrastao na Miši Kovaču, u srednjoj čitao Hermana Hessea i pokušavao biti punker. Na to su sjeli Feral, Perišić, Carver, Bukowski... i sve se to počelo linkati u jedan junk space. Tako danas funkcioniraju i mediji. To je čisti impresionizam. Toliko te informacija buba, a ni u šta nemaš vremena ući dublje. I onda ti se sve u istom sloju linka – rat u Iraku, Britney Spears, eto ti Ive Sanadera, Justina Timberlakea, Miše Kovača, sve je to jedan kupus koji se hiperlinka. Ta neka striktna odvajanja, ovo je lijevo, ovo desno, ovo je ruralno, ovo urbano, meni je to postalo malo funny. Svi moji frendovi su nekakvi radikalni liberali, a rodbina mi je ljuta desnica. I ja jako dobro funkcioniram i s jednima i s drugima.

U svom profesionalnom angažmanu koketirao si s različitim medijima (Index.ha, 24 sata, Cosmopoliten, Libra Libera...). Koliko te mijenja i pomiče ova raznovrsnost iskustava? Jer ti očito nisi samo obični konzument/čitatelj kojeg mediji "bubaju informacijama", već dijelom i sudjeluješ u tom "bubanju"?
Index je jedan, 24 sata drugi, Feral treći, Libra četvrti, Cosmo peti. I da, čini se da sve to nema veze jedno s drugim, ali kažem ti, junk space ti je zadano stanje pa se snalazi kako znaš. 24 sata malo iskaču, ali u to vrijeme, dok sam tamo pisao, i oni su bili ok. To je taj Babićev period. Mislim OK, to je žuta novina i nema tu neke dileme, ali ako su te pozvali da pišeš za njih, nisu te uškopili. Ti imaš autorsku slobodu napisati svoj tekst kako hoćeš. Na njima je hoće li ga objaviti ili neće. A oni su ga objavljivali, a ja ništa nisam fejkao da bi ga objavljivali, kao što ne fejkam za Cosmo pa je na njima da odluče hoće li ga objaviti ili neće. Kao što neću fejkati da pišem ne znam gdje. Ja svoj tekst pišem i iza svakog svog teksta stojim. A ti urednici odlučuju da li će ga objaviti ili neće. I zato ne vidim problem u tome. OK, uvijek je tu pitanje konteksta. Kao, vidi ga, objavio u 24 sata, pa je sad on u kurcu. Boli me kurac. Taj tekst je OK. OK, pisan je po nekim njihovim normama, ali sve ideje koje su u njemu iznesene, svi stavovi koji su u njima izbrijani, ja iza njih stojim. To se izrodi u zajeb kad ideš planski: sad idem pisat za Hrvatsko slovo pa moram biti ustaša i revidirati stavove. Ja pišem svoje tako da u kontekstu svih tih novina o kojima pričamo, možemo pričati samo o formi, ali sadržaj je u svima isti.

Činjenica je da danas medijska industrija nalaže medijskim kućama sklonost senzacionalizmu, spektakularnosti pa i pornografiji. Taj trend na neki način krivi sliku stvarnosti. Kakav je tvoj stav prema ovoj okrutnoj okolnosti?
To i ja mogu konstatirati i reći da je to u kurcu. Ali to je kapitalizam. Za njega smo glasali, za njega smo se borili, sad je došao i šta sad. OK, u kurcu je, ali to je sistem u kojem živimo. Možemo se protiv njega boriti u nekim malim koracima. Možeš ga kritizirati, ali da ćeš izvesti neku revoluciju i ponuditi neko bolje rješenje, mislim da nećeš. Tu imaš tržište od 4 milijuna ljudi koji su na ovaj ili onaj način doživjeli rat, koji imaju svoju državicu staru 15 godina, na koju su jako ponosni i u kojoj postoji Zagreb, kao neki europski grad, ajmo reći, i ostatak koji je još uvijek u laganoj komi. To jednostavno nije sredina u kojoj možeš imati ozbiljnu novinu profila New York Times, to neće nitko čitati. I onda svi mediji briju "idemo pokriti sve", od Justina Timberlakea do rata u Iraku, pa našu politiku. Jednostavno moraš sve ponuditi ako želiš imati neki razuman broj korisnika, odnosno klijenata u toj priči. U tom kontekstu i u tim pravilima to tako mora biti. E sad, je li cijeli koncept u kurcu ili nije, je. Ali to je univerzalna stvar. Uvijek djeluješ unutar konteksta koji je u kurcu. Kao što si u Srednjem vijeku imao Crkvu pa si morao proći njihovu cenzuru, ili si imao komunizam pa si morao proći njihovu. Ali jebi ga, tu je postojala Azra, postojalo je Zabranjeno pušenje. Uspijevali su funkcionirati u nekom zadanom kontekstu i prenijeti neku super poruku. To je zapravo na tebi. To je kao kad ti teta u osnovnoj ili srednjoj školi da temu "Jesen u mom gradu". Pa ti unutar nje - ajde, da te vidim. Možeš napisati super sastav, a možeš napisati i "super sastav". Dakle, to ti je nekako zadano. S tim se onda možeš zajebavati. A ja sam to napravio s Denisom Lalićem. Cijela ova priča s Denisom Lalićem - on je lik, on je bloger, onda sam ga ubio pa je ta vijest imala čitanost 30 tisuća. Sve je to marketing, ali to je istovremeno i kritika svega toga. TBF je istovremeno i najkomercijalniji bend u Hrvatskoj, možda i nije, ali je u top 5, a pljuje na taj koncept popularnosti i konzumerizma. O tome se radi. Najlakše je utvrditi da je koncept u kurcu, da je sve u kurcu i da tu ništa ne možeš napraviti. Pa ajde prouči koncept pa ga zajebi.

A gdje je tu pitanje odgovornost? Danas se često kaže da moć ima onaj tko posjeduje informaciju. Istovremeno se tvrdi da ako nismo u medijima ni ne postojimo. A ujedno baratamo iskazima kao što su - Ljudi trebaju vodstvo. U situaciji ovih isprepletenosti, zanima me kako vidiš odgovornost? Treba li svaki pojedinac preuzeti odgovornost na sebe i je li to moguće očekivati?
To je jedina mogućnost. Ja ne mogu smijeniti niti jednog urednika u državi, ali mogu odlučiti koje ću novine i tekstove čitati. To mi se nekako čini kao jedini način. A sad da mediji kreiraju stvarnost? Pa uvijek je tu bio mediji koji je kreirao stvarnost. Što je Crkva? Crkva je bio državnički PR do pojave Gutenbergovog stroja i kasnije novina. Imao si popa koji govori nešto narodu, a narod ga sluša jer ovaj iza sebe ima Boga, a ovaj zapravo servisira nekog kralja ili lokalnog feudalca na čijem je posjedu njegova Crkva i odrađuje mu PR. Tako da mediji, odnosno tekst, odnosno priča uvijek oblikuju stvarnost s tim sam se u ovim knjigama išao igrati. Zato knjiga počinje onim citatima iz PC Chipa i Zareza gdje se piše o Denisu Laliću. Kao, dobio nagradu za najbolju kolumnu 2003., a lik izmišljen.
E sad, gdje je tu odgovornost? Nema jedne osobe. Ne možeš uprijeti prstom i reći on je odgovoran. Ta se odgovornost grana na sto malih odgovornosti. Prvo od tebe kad pišeš tekst, 'oćeš dat guze tako da ga ovaj objavi ili ćeš pisat fakat ono što misliš. Onda na uredniku rubrike gdje ćeš objaviti. Hoće li je koncipirati ovako ili onako. Svaki taj level ima još jedan level iza. Tako da je to cijeli jedan sustav u kojem svaki pojedinac treba donositi nekakve odluke. A on najčešće ima tri kredita, treba malom kupit nove patike i neće riskirati svoj konfor zbog jednog, dva teksta. Boli ga kurac. Radi svoj posao.

Onog trenutka kad imaš objavljenu knjigu, postaješ javna osoba i počinju te sagledavati izvan korica, izvan tvog teksta.
Mislim da je to bez veze. To ti je etiketa koju ti je netko drugi nalijepio. To ti je kao u malom selu, od 30 kuća, pa si ti sad po nečemu drukčiji, imaš veću odgovornost. Nalipe ti etiketu, nešto što ne smatraš svojim, ali si to dobio. Moj život se nakon ove knjige nije promijenio nimalo. I dalje živim u iznajmljenom stanu, vozim se istim tramvajima, družim se s istim ljudima i brijem iste stvari kao prije.

A ako će me netko sad doživljavat kao javnu osobu, to je njegova stvar. Javna osoba i njena odgovrnost. To ti je opet oblik autocenzure ko' onda kad pišeš tekst pa nećeš napisat ovako, nego onako jer tako moram, jer tako urednik traži. Neću. Ako ćeš taj intervju objavit, objavi, ako nećeš ne moraš, ja ću ti reći šta imam.

Te etikete me fakat nerviraju. Sad si ti Bulić ljevičar, i kako sad s HSPovcima možeš piti kave, ili kako se možeš družiti s tim i tim ljudima. Najprije ti dođe sa strane etiketa, za koju te boli neka stvar, ali sad ti ju je netko nakeljio i jebi ga. Onda te na temelju nje netko uzme kritizirati za pola godine jer si ti etiketiran tako i sad si se ponio drugačije od onoga što ta etiketa nalaže. A zapravo nisi razmišljao ni o jednom, ni o drugom. Jebe ti se, uzimaš život kako ti dolazi. Nekad ćeš reagirati ovako, nekad onako. Nekad ćeš biti pijan, nekad ćeš napraviti sranje, nekad će te bolit kurac. Glupo mi je razmišljat o tome da sam javna ličnost i da trebam pazit.

Zato mi je Split zakon. To je ta splitska specifičnost. Tamo na Firulama, ispred Bone dođe Ivanišević i pije pivu s ekipom i nitko ga ne jebe dva posto. Zato što je on Ivanišević, zato što živi tu. OK, osvojio je Wimbledon ali je prije svega Goran Ivanišević. Pa je tek onda tenisač koji je osvojio Wimbledon. Dok u Zagrebu idemo vidjeti najprije šta si ti. Pa si sad pisac, sad si menadžer, kurac-palac, pa si onda kolumnist te i te novine pa tek nakon svega toga idemo vidjet šta se krije iza. Kakva je ta osoba od krvi i mesa koja se krije iza svih tih etiketa. To mi je u kurcu.

Imaš ekipe koja se uživi u tu spiku. Znaš ono, izaberu te za Miss svijeta pa kreneš rješavat svjetske probleme. Od takve ekipe se i formira cijeli taj medijski svijet... Ma, sve je to malo retardirano.

Kakva je budućnost Interneta upravo u kreiranju te slike stvarnosti? Kakav je odnos tiskanog medija naspram Interneta?
Drugačije su zakonitosti medija, plus Internet ne možeš cenzurirati. Gdje je budućnost Interneta? Nemam pojma. Second life. Internet ima toliko dimenzija i sadržaja da ne možeš govoriti općenito o Internetu, ali ako ćemo govoriti o nekom medijskom djelovanju na Internetu, dakle portali, news sajtovi, isti je princip kao i kod tiska. Ovisi o broju klijenata, broju čitatelja, na temelju kojih će doći do neke love pa će to sve šljakat i dalje. U Hrvatskoj ne možeš imati ozbiljan news-portal, osim ako nemaš nekoga tko te financira ili ako nisi volonter. A u Njemačkoj bi to možda mogao imati jer ih ima ne znam koliko milijuna. Pa će od tih silnih milijuna nekih 50 tisuća ljudi to čitati i kužiti da je to ozbiljno. Postoji određena brojka konzumenata, klijenata, čitatelja nakon kojih stvar postane isplativa. I ona je ista na tržištu od 4 i na tržištu od 250 milijuna ljudi. Lako je u Americi imati ozbiljnu novinu. Uvijek ćeš je prodati u 100 tisuća jer ih ima 250 milijuna. Aj ti ovdje prodaj novinu u 100 tisuća pa da ti se isplati. A cijena finalnog proizvoda je ista. Radilo se o New Yorku Timesu ili Jutarnjem listu.


Koliko su urednici utjecali na sve što si pisao (na tvoje knjige, kolumne, članke...)?

U Pušioni sam imao apsolutnu autonomiju. Tu sam fakat mogao raditi što sam htio. Sto komada isto. Dao sam rukopis i on je objavljen. Na romanu je bilo nekih sugestija, ali ništa spektakularno. Manje-više je to original.

Je li to posljedica toga što si dobar autor koji može ići nekim slijedom od početka do kraja ili je posljedica činjenice da urednici u današnje vrijeme možda ne obavljaju svoj posao?
Ne mogu reći da ne obavljaju. Sad će ispast da se kurčim, ali jako konkretno, Lokotar je paralelno s Putovanjem radio još jednu knjigu. Ta knjiga, dok je došla do finalne verzije, prošla je devet varijanti. Kod mene je bio rukopis, lektura i lista od pet sugestija koje sam ja uglavnom prihvatio. To ne znači da je moja knjiga bolja od te niti da sam ja bolji pisac. Jednostavno imaš autore koji drugačije rade. Pitanje je dinamike. Nekad te uzme i priča ti ide napeto, i u jednom momentu zabriješ i napišeš tri stranice eseja i ubiju ti fabulu. A tebi baš super jer te uzeo stih. I onda ti urednik kaže, gle zajeba si, aj ovo ili stavi negdje drugdje ili makni, to ne treba biti tu.

Osvojite "Pušionu" Denisa Lalića

Objavio/la admin [at] kulturpunkt.hr 07.03.2007