Suspregnut, ali stalan otpor | kulturpunkt

Kulturoskop Kritika

<

Suspregnut, ali stalan otpor

Donoseći ženski ples koji nije posvema ženski i ples koji je tek rubno ples, queer pomak Queer Zagreba mogao bi biti upravo u susprezanju nekoć egzaltirane eksplicitnosti.

Piše: Ivana Slunjski

Leja Jurišić i Teja Reba, Ideal, FOTO: Queer Zagreb/Facebook

Da Queer Zagreb nije najavljivan okruglim brojem, malo bi tko zaključio da je posrijedi obljetnica, barem što se plesno-izvedbenoga segmenta festivala tiče. Tri sola i jedan duet, ništa raskošno ni slavljenički, ništa radikalno ni novo, naizgled ništa posebno pomaknuto ni angažirano. Premda predstave dolaze s raznih strana svijeta i njihov izbor zadovoljava festivalski koncept, nema osobita razloga zašto baš te, a ne neke druge. Čini se kao da je Queer Zagreb s godinama malo popustio, no možda je samo odrastao i suspregnuo nekoć egzaltiranu eksplicitnost, možda je upravo to njegov queer pomak. Jer u zemlji u kojoj inicijative kakva je Hod za život imaju tisuće sljedbenika pretjerano je vjerovati da su pravo na različitost i pravo na izbor postale samorazumljiva činjenica.

Ideal Leje Jurišić i Teje Rebe jedini od četiriju predstava otvoreno proziva spregu kapitalističke mašinerije i državno-crkvenoga aparata u reprodukciji zadrtih diskriminirajućih obrazaca, implicirajući na povezanost seksualnoga čina i mehanizama moći. I dok smo uvjereni da živimo demokratizaciju seksualnosti, ona je, eksploatirana medijskim i reklamnim diskursom objektiviziranja i pornografiziranja tijela te, s druge strane, regulirana tisućljetnim pravovjernim normama, dovedena do razine treša, kako to u Idealu naznačuju zlatni madrac na napuhivanje, predimenzionirane mašne u kosama izvođačica i suknjice od tila, baš kao što su "u ime Boga i pravde" trešizirane ili pak šundizirane biblijske mudrosti (jer, doista, kako je moguće ljubiti Boga ako se mrzi brata svoga, da parafraziram citat naveden u predstavi). Suvremeni subjekt emancipiran je i slobodan, sve je lako dostupno, sve je moguće, samo treba izabrati, no užitak izostaje jer, razapeta mogućnošću izbora, konzumeristička se žudnja ne može utažiti. Tjelesna naslada u središtu je pozornosti, paleta je široka, poza tisuću i jedna, a opet sve ostaje na starinskom đipanju gore-dolje, naprijed-natrag praćeno rutinskim razgovorima ili mislima o izvršavanju dnevnih obveza. Nabrajajući sve raspoložive detergente iz asortimana nekog maloprodajnog lanca koji im nisu dovoljni da bi dotjerale kuću, bacakajući se, skačući, ljuljajući, stružući, trljajući po zračnom madracu, Leja Jurišić i Teja Reba i seksualnost poistovjećuju s potrošnom robom. I još jedan važan element – grešno tijelo (prljava kuća) uvijek je u opreci s mogućnošću očišćenja. 

Ideal je ujedno jedina od četiriju predstava koju možemo odrediti kao plesnu u uobičajenu shvaćanju suvremenoga plesa. Nijanse jedne kraljice Mmakgosi Kgabi i scenografski i pristupom građi i građom samom zapravo se više može opisati kao neka vrsta improvizacijskoga kazališta, s obzirom na to da izvođačica veći dio izvedbe zasniva na telefonskim razgovorima u stvarnome vremenu, ustrajući na ispovjednome modusu. Što zbog loše veze, što zbog otvorena koncepta i nedovoljno promišljenih opcija koje bi spasile neuspjelu komunikaciju, prerazvučena i s dosta praznoga hoda izvedba zapada u suvišna ponavljanja. Ipak, kao što izvođačica nastoji pronaći glas i odjeke vlastita nenormativna identiteta, izvedba pripušta ples neke druge, jednakovrijedne suvremenosti. To je itekako vrijedno pozornosti znamo li da se razvoj suvremenoga plesa u Africi - kako to predočuje južnoafrički istraživač, koreograf i redatelj Jay Pather pozivajući se na često iskorištavanu metaforu silovanja u opisivanju odnosa Zapada prema Africi - razmatra kao posljedica silovanja, a zbog "kolonijalne opijenosti" nije im jednostavno raskinuti sa Zapadom, od kojega su prihvatili pojam suvremenoga plesa, ali koji im je i nametnuo obrasce poimanja svijeta. Ples kao scenska umjetnost u većini je Afrike relativno nova pojava i to zahvaljujući festivalima financiranim europskim novcem, mrežama selektora i kuratora u potrazi za egzotikom te uvozu predavača suvremenoga plesa s misijom propagiranja zapadnih vrijednosti, ili kako navodi Pather u eseju Odgovor: afrički suvremeni ples? Propitivanje estetike izvedbe za kontinent u razvoju, "najraniji oblici kazališnoga plesa u Africi dolaze kao davni ‘civilizacijski’ utjecaji klasičnoga baleta doneseni u Afriku zajedno s, naravno, Biblijom i pištoljem".

U tom su smislu raskida s kolonijalnim i postkolonijalnim plesnim nasljeđem i dominacijom Zapada, Željezna usta Marcele Levi i Lucíje Russo u izvedbi iznimno ekspresivna Ícara dos Passosa Gaye razornija, te nas neočekivano suočavaju s tijelom u grču, izvođačem doslovno zapjenjenih usta koji se u ritmičkom tabananju, muklim i teškim udarcima stopala, kreće u neposrednoj blizini gledatelja. Ne bi to ništa bilo čudno ni uznemirujuće da izvođač nije nametljivo zadirao u intimni prostor gledatelja, razlijevajući po nama obilno svoje izlučine, znoj i slinu. Svi su, dakako, bili svjesni da je posrijedi izvedba, no korak do tijela koje u naporu izvođenja, izvođački se unoseći u muku tijela koje pati, širi neugodan miris i prska sekretima, nisu više bili načistu koliko je to mahnitanje uzelo maha, instinktivno ustuknjujući, sagibajući se, neki čak i navlačeći odjevne predmete na glavu. Pravi susret sa zazornim, rekla bih, zanima te što će se dogoditi dalje i usprkos gađenju na samu pomisao na dodir s tim tijelom, na zarazu nekom dalekom i teško objašnjivom boleštinom, pogled ti je prikovan uz tijelo koje nešto razara iznutra, što te straši i privlači, a istodobno si spreman na uzmak. Kontradiktornost tijela, ali i pogleda na tijelo, ishodišna je plesu tabana Marcele Levi i Lucíje Russo, koji polazi od amazonske i karipske kulture i mješavine zvukova paraense i tecno brega glazbe.

Stoljeća europske dominacije, osjetne u procesima akulturacije i kreolizacije, ostavile su traga i u plesu, do te mjere da karipska kultura jezično razlikuje daunce i daaance (problematikom se bavila L’Antoinette Stines u radu Plêše [daaance] li karipsko tijelo ili plẽše [daunce]?, moj slobodan prijevod, koja je razvila jamajkansku inačicu tehnike carimod, spajajući klasični balet i tradicionalne plesne oblike, a trening temeljeći na karipskoj filozofiji). Daunce je ples potekao iz Europe i odnosi se na strukture iz klasičnoga baleta na kojima se dugo gotovo isključivo temeljio plesni trening, a potom se takav hegemonijski princip preslikao i na suvremeni ples. Daaance je naziv za ples nastao na prirodnome pokretu, odnosi se na druge kulture i za svaku je kulturu specifičan. Svaki pokret u daaanceu odraz je povijesnih naslaga, a tijelo komunikacijski medij, sredstvo informiranja i prigušena otpora. Promatrano u tom kontekstu, i Željezna usta, provokativna, smjela i bez okolišanja, s impresivnim, vještim tijelom koje u bunilu izjeda sebe, a kosi sve pred sobom svojevrstan su tihi otpor prevlasti Zapada. 

Posljednji, kratki solo Narcis se uzdiže Donne Clark zapravo je ponovno uprizorenje istoimenoga sola Elea Pomarea kojim je 1968. utjelovio seksualizirani i hipermaskulinizirani karakter pripadnika motociklističke bande. U vrijeme kad je nastao, solo je bio izraz pobune protiv "crne egzotike" afroameričkih plesača nasuprot koncertnome plesu izrazito individualističkoga naboja, a važan je bio i s obzirom na rasistički kontekst Amerike i crnački umjetnički pokret koji je donekle smanjio klasne, rasne i seksualne razlike iz perspektive dominantno maskulina muškarca. Danas kad žena ponavlja takvu maskulinu ulogu, prkosno zureći u publiku, u crnoj koži, čizmama i lancima, snažnih i nauljenih bedara, s jednostavnom koreografijom koja se prije svega očituje u stavu tijela, a razni rasizmi, nacionalizmi, konzervativizmi, netrpeljivosti i diskriminacije i dalje divljaju u nekom novom ruhu, premda je vjerojatno izazovno s izvođačke pozicije promatrati kako se ponaša tijelo kad mu se nameću drukčiji uzorci ponašanja, nisam sigurna ima li to kakvu notu osobnoga ili javnog bunta. Da, naravno da su uloge prenosive i naravno da maskulinost u ženskome tijelu dobiva neku drugu kvalitetu i naravno da se može i tako konstruirati identitet. Ali u izvedbenome pogledu, osim kao hommage Eleu Pomareu, nije odveć impresioniralo. 

Petnaesti Queer Zagreb - u izvedbama donoseći ženski ples koji nije posvema ženski, premda je program "u potpunosti posvećen autoricama", i ples koji je tek rubno ples, više se okrećući introspektivnom propitivanju različitosti - donekle stišanim, ali kontinuiranim otporom obespravljujućim praksama nastavlja graditi ideju međusobna osnaživanja.  

Objavio/la matija [at] kulturpunkt.hr 02.06.2017

VEZANE VIJESTI

Raspakirani kapitalizam

Piše: Bernard Koludrović

Performans Said to contain poseže za šokom tek kroz male pukotine kojima u umjetnički aranžman ulaze artefakti iz brodarske svakodnevice.

Nisu one krive

Piše: Mario Kikaš
"Bijelim bubrezima" ne fale referentno polje i određena logika selekcije, kao ni veza s društvenim kontekstom, no fali vrijeme za duže i dublje bavljenje radom na sceni, prazno vrijeme.

Nevidljive publike i nevidljivi izvođači

Piše: Hana Sirovica
Knjige Darka Lukića i Marija Kovača, kroz nužnost izlaska iz zone komfora unutar određene discipline, oprimjeruju i ono što se događa inkluzijom isključenih u prostore kazališta.