Sustav gura kritiku u službu marketinga | kulturpunkt

Kulturoskop Intervju

<

Sustav gura kritiku u službu marketinga

S članicama kolektiva Critical Interruptions razgovaramo o novim oblicima kritičkog pisanja koji se razvijaju mimo tradicionalnog poimanja autorstva, kroz eksperiment i suradnju.

Razgovarala: Ivana Pejić
  • A
  • +
  • -

Critical Interruptions je migrantski kolektiv posvećen istraživanju nekonvencionalnih i eksperimentalnih kritičkih praksi, a osnovale su ga u Velikoj Britaniji Diana Damian Martin i Bojana Janković. Njihov rad temelji se na ispitivanju procesa i politika suvremene kritičke prakse, a potaknut je revoltom prema tradicionalnom shvaćanju kritike kao prostoru prosudbe i ocjenjivanja umjetničkog djela. Nasuprot kritike "autoriteta" koja učvršćuje postojeće strukture moći, Critical Interruptions grade prakse koje kritički diskurs otvaraju umjetnički i politički podzastupljenim područjima. Stvarajući na sjecištima kritičke prakse i performansa, njihov je cilj stvaranje novih i fluidnijih pristupa koji počivaju kolektivitetu i suradnji.

Povodom radionice kolaborativne kritike i javnog razgovora o kolektivnom pisanju na kojem će sudjelovati i Bojana Janković, s članicama kolektiva razgovarali smo o modelima i strategijama koje razvijaju i izazovima s kojima se eksperimentalne kritičke prakse suočavaju u aktualnom kulturnom, političkom i ekonomskom kontekstu. 

 

Govoreći o statusu quo današnje kritike istaknule ste da, iako nitko njime nije zadovoljan, postoji vrlo malo slaganja oko toga što taj status quo podrazumijeva. Kako vi vidite trenutno stanje umjetničke kritike?

Stanje je dvojako: s jedne strane vidimo da se sve više ljudi i praksi udaljava od tradicionalnih modela kritike i repozicionira pisanje (i druge kritičke procese) kao umjetničku praksu. S druge strane, gotovo je nemoguće živjeti od kritike i kritičkog pisanja, osobito izvan tradicionalnih modela (koliko god da i ta infrastruktura polagano nestaje), a postoji i veliki otpor prema promjenama. Kritičke prakse trebaju nove modele, načine i metodologije rada – uključujući i one ekonomske – ali radni uvjeti u polju kritičkih praksi ostavljaju malo prostora za rad na njihovom uspostavljanju. 

Posve nam je jasno da velik broj kulturnih radnica i radnika kritički djeluje izvan onoga što uobičajeno prepoznajemo kao prostor kritike – primjerice, u vodećim novinama ili specijaliziranim publikacijama. U području izvedbe postoje kritičke zajednice koje su manje zainteresirane za reprodukciju često kolonijalnih i patrijarhalnih politika "etablirane" kritike, koje svoj izraz nalaze u fanzinima i crtanim romanima, dramaturškim postupcima i podcastima. S obzirom na to, premalo je resursa, financijskih i drugih, za razvoj kritičke kulture. Postoji i veliki otpor prema novim modelima jer oni prokazuju koliko je mainstream kritika isprepletena s komercijalnom dimenzijom umjetnosti.

Nasuprot pristupu mainstream kritike koja se temelji na ocjenjivanju, vi ste sklone eksperimentiranju s formom i prostorom kritike, pokušavate uspostaviti drugačiji diskurs vezan za umjetničke prakse. Možete li navesti neke strategije i procese koji su proizašli iz tog istraživanja? 

Velik dio našeg propitivanja statusa kritike dolazi od potrage za načinom kako odbaciti uspostavljena pravila i norme kritičkog pisanja. Krećemo od pitanja što će se dogoditi ako odustanemo, ili drage volje napustimo ideju individualnog autorstva, ili kritiku kao izricanje vrijednosnog suda ili praksu pisanja u ograničeno kratkom periodu, nakon samog događanja; ako napustimo shvaćanje da je primarna funkcija kritike ocjenjivanje, ili stvaranje arhiva ili to da služi u marketinške svrhe. Naši procesi uglavnom polaze od toga da eksperimentiramo s kolektivnim autorstvom (i preispitujemo kako je kolektivitet povezan s djelovanjem i odgovornošću) i temporalnošću (prakticiramo pisanje uživo, osobito kada su u pitanju izvedbe dugog trajanja). Pristupamo kritici kao autonomnoj praksi (koja se može čitati i postojati uz umjetničko djelo, ali i ne mora), istražujući pritom različite forme (primjerice digitalne ili vizualne). Inspiraciju crpimo iz umjetničke prakse, iz povijesti kolektivizacije i kolektivnih procesa, iz alternativnih koncepcija kritičnosti izvan sfere "novinske kritike".

Pilot projekt eksperimentiranja s kritičkim oblicima razvili ste u kontekstu Stakehousea, umjetničkog festivala koji prepoznajete kao važno mjesto za razvoj inkluzivnih kritičkih metoda i praksi. Na koji način sama kulturna infrastruktura uvjetuje razvoj novih i fluidnijih pristupa kritici?

Ne uvjetuje. Svi koji rade u kulturnom sektoru rade pod velikim pritiskom – političkim i financijskim – a u tom kontekstu se od eksperimenta prvog odustaje. Kritika se nevjerojatno sporo mijenja, a mnogi je i dalje doživljavaju kao nekakvo naknadno promišljanje ili ono što dolazi usput uz umjetničke prakse. U kritiku se malo ulaže, unatoč njezinoj sposobnosti da na različite načine  uistinu pridonosi razmišljanju uz izvedbu – politički, kulturno i javno. 

Uvijek postoje pojedinci koji su i investirani i voljni investirati u kritičke prakse, ali, strukturno gledano (barem u slučaju Velike Britanije) sustav želi držati kritiku negdje u zapećku marketinškog odjela medija. Obično su umjetnici i kustosi ti koji žele "kopati" u drugom smjeru i koji kritičko pisanje vide kao način stvaranja zajednica oko umjetničkog djela ili festivala. Većina našeg rada odvija se kroz projekte i suradnje, a to također znači da možemo iznova razmišljati o mjestu kritike i njezinim odnosima unutar izvedbe. 

Vaš rad nastaje na različitim sjecištima: između akademske zajednice i vaninstitucionalnih praksi, te između istraživačkih i umjetničkih pozicija. Kako ta pozicija oblikuje vaše djelovanje? 

Možda nije toliko stvar u presjeku koliko u međudjelovanju: činjenica je da obje, individualno i kolaborativno, radimo na svim tim poljima, ali je sve primamljivije misliti o njima kao o različitim oblicima jedne prakse (koja se vrti oko migracija, na primjer) nego kao zasebnim poslovima. Kada je riječ o kolektivu Crticial Interruptions, postaje sve teže jasno razlučiti između "kritike" i "umjetničke prakse", i pritom nisam sigurna da nam je ta razlika važna. Općenito govoreći, institucije su te koje nam nameću ta razgraničenja, ali za većinu umjetnika i umjetnica koje rade u polju izvedbenih, eksperimentalnih i radikalnih praksi one nisu ni ekonomska ni funkcionalna stvarnost. Čak ni povremeno uskakanje u institucionalne prostore i izlazak iz njih više ne znači tako veliku promjena: neka vrsta institucionalne potpore (ma koliko nesigurna ili nestabilna bila) nužna je za dugotrajno postojanje u vaninstitucionalnim i alternativnim prostorima. U isto vrijeme, riječ je o tenziji koju želimo preispitiati, a koja je povezana i s legitimnošću, znanjem i resursima – lakše ih je preokretati i preusmjeravati što je ta granica poroznija. 

Prelazak granica i repozicioniranje u "stranim" kontekstima nije samo formalna već i tematska i vrlo osobna odrednica vašeg rada, s obzirom da ste obje i članice inicijative Migrants in Culture. Koliko je danas u kritičkim i umjetničkim strukturama uistinu prisutna rasprava o privilegiranim i marginaliziranim pozicijama? 

Prisutna je u onoj mjeri u kojoj su prisutni ljudi manje privilegiranog položaja – dakle, tu postoje neki inherentni problemi. Velika Britanija, na primjer, već desetljeće provodi politiku stvaranja "neprijateljskog okruženja" za migrante koji tu žive, a jedno od njezinih glavnih postignuća je to da je granični režim infiltriran u svaki aspekt (institucionalnog i javnog) života. Ograničenja rada i ono što se percipira kao ograničenje rada i ksenofobija znače da postoji vrlo malo migranata koji stvarno rade u kazalištima i drugim izvedbenim mjestima, ili u publikacijama koje još uvijek sadrže recenzije ili kritike. Drugim riječima, u sustavu nema nikoga tko bi obratio pažnju na zastupljenost migranata, ili našu odsutnost (iz ureda ili pozornica), niti koga da piše o često problematičnim načinima programiranja, kuriranja i reprezentacije migranata. Kulturna infrastruktura je sama po sebi postala neprijateljsko okruženje – s dodatnim problemom da samu sebe doživljava kao prostor progresivnog mišljenja. Iako je situacija očito drugačija za različite zajednice, takav samozadovoljni nastup ostaje trajni problem. Postoje glasovi neslaganja i otpora – ali ni oni nemaju dovoljnu podršku.

Prostori kolaborativnih istraživanja i kolektivnog razmišljanja često su samo povremeni i privremeni, a trenutna kriza ih je gurnula još dublje u nesigurnost. U svom novom projektu Temporary Works - COVID-19 Update istražujete različite lokalne odgovore na globalnu krizu. Do kakvih ste odgovora stigli i kakav razvoj događaja predviđate u budućnosti?

Riskirajući da budemo preoptimistične – ali i kao kontrapunkt prethodnim odgovorima – u privremenim susretima ima snage, sve dok prihvatimo da stvaranje zastarjelih modela za nove načine kritičkog pisanja niti je moguće niti treba biti cilj. Održivost se gradi u odnosima, ugradnjom međusobne pomoći, empatije i društvenog angažmana u naše djelovanje, u kojoj god sferi ono bilo. Ako u tome budemo ustrajali, možda i stvorimo nove oblike otpora. 

 

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura na prekretnici koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Objavio/la ivana [at] kulturpunkt.hr 30.06.2022

VEZANE VIJESTI

U mrežama dvostrukosti

Piše: Dinko Kreho

Granice umjetnosti i diskursa o umjetnosti, privatnoga i javnoga, milenijalaca i zoomera ispitala je konferencija Umjetnost i kritika u postdigitalnom dobu.

Post-kustoske kritičke mutacije

Razgovarala: Ana Fazekaš
Vokalno-kustoski sindrom govori o svojim intervencijama u kulturnu i društvenu svakodnevicu, nepristojnim pismima, sklonosti apsurdu i stihijskim međuprostorima maštanja u kojima djeluju.

Ljubopitljivi kazališni dokument

Pišu: Una Bauer, Agata Juniku, Goran Pavlić i Jasna Jasna Žmak

O predstavi C'est la vie nemoguće je misliti a da se ne otvori široka lepeza pitanja o žalovanju, kazalištu i smrti – i možda je upravo u tome njezina najveća kvaliteta.