Šuta, ples i prašina | kulturpunkt

Kulturoskop Kritika

<

Šuta, ples i prašina

Pokazujući kako je ples težak fizički rad, Arbajt propituje stav prema kojem umjetnici nisu "pravi" radnici.

Piše: Gregor Sirotić Marušić

FOTO: Silvija Dogan

  • A
  • +
  • -

Zagrebački dio programa ovogodišnjeg festivala Perforacije otvoren je plesnom predstavom Arbajt u napuštenoj zgradi nekadašnjeg Grafokartona u Ilici 235. Predstava je inspirirana radom izvođača i koreografa Šimuna Stankova na gradilištu. Asistentica i savjetnica za koreografiju je Šimunova kolegica iz plesnog kolektiva Škvadra Una Štalcar-Furač, a dramaturgiju potpisuje Espi Tomičić.

Prostor nekadašnje tvornice na zapadu grada je zapušten, zarastao, pun grafita i razbijenog stakla. Posjetitelje navode žuti plakati festivala i strelice koje usmjeravaju u dvorište tvornice, a zatim do jednog ulaza u zgradu pored kojeg je sprejom nacrtana posljednja strelica i ispisana riječ "ARBAJT". Organizatori vode publiku stepenicama do velike hale u kojoj su razni stolci, klupe i drvene palete poredani u nekoliko redova tako da označavaju prostor pred njima kao pozornicu. Puno svjetla ulazi kroz velike prozore bez stakla, a iako je tramvaj na Ilici vidljiv, u zgradi okruženoj krošnjama nema zvuka ulice. 

Predstava počinje izlaskom izvođača kroz vrata na desnoj strani izvedbenog prostora u plavom radničkom odijelu sa grubim, radnim, žutim rukavicama. Izbacuje bijele vreće pune teške šute jednu za drugom i one se gomilaju prvo na sredini, a onda se prostor ponovno čisti i sve su vreće bačene uz stub na lijevoj strani. Zatim uzima jednu vreću iz gomile i s njom se kreće, diže ju, vrti oko sebe i teškoj vreći šute u njenom grubom zaletu suprotstavlja nježan luk koji radi svojim tijelom. S vrećom u rukama penje se na hrpu pa ju baca među druge i prima prednju stranicu stuba. Nakon komešanja u kojem se miješa sa vrećama uspravlja se nogama prema gore i polako se spušta kao kazaljka na satu, ali u suprotnu stranu. Iz vreća s hrpe, koja mu više nije potrebna, rasipa šutu i cijela se dvorana puni oblakom prašine koja svjetluca na niskom, večernjem ljetnom suncu. 

Izvođač tada odlazi u istu prostoriju iz koje je došao i donosi crvene cigle kojima počinje završni dio predstave. Slaže ih u nekoliko zidića, balansira i okreće se, uzdiže se jednom nogom, skače s jednoga na drugi. Zatim od svih cigli napravi jedan veliki niz na koji stane i preslaguje ga dok stoji na njemu. Izvlači cigle pod sobom, dok konstrukcija postaje sve slabija i slabija, balansira na tako stvorenom tornju Jenge do krajnjih granica dok se ne raspadne pod njim. U toj kratkoj igri, dok izvođač balansira na starim popucalim ciglama, uspješno je ispričana cijela priča bez jedne riječi. Luk fabule zamjenjuje jednostavna i intuitivno shvatljiva napetost. Odmah zatim odlazi iz izvedbenog prostora i kroz vrata baca rukavice pred publiku. 

Početna ideja bila je propitivanje stereotipa i stava da umjetnici nisu "pravi" radnici i romantizacije umjetnosti kao djelatnosti temeljene isključivo na talentu, a ne na ozbiljnom radu. Težak rad na gradilištu interpoliran je u ples koji postaje iznimno fizički zahtjevan. Brojne vreće građevinske šute teško je nositi, a pogotovo mnogo puta iznova bacati, dizati, vrtiti. Precizan pokret, koji je uobičajen cilj i proizvod intenzivnog plesačkog rada ovdje ne izostaje nego se iznenađujuće i snažno suprotstavlja teškoj masi. Grubo postaje lijepo, posrtanje umornog radnika postaje plesni korak, prašina postaje dim-mašina, umjetnost i bauštela postaju jedno ne gubeći ništa svojstveno sebi. Umjetnički pristup nadvladava okruženje u koje je stavljen.
 
 
Dok je na gradilištu nominalno nedopustivo bilo kakvo namjerno izlaganje nevolji, upuštanje u rizik ključna je komponenta drugog dijela predstave. Život umjetnika izvan institucije na mnogo je načina sličan takvom izlaganju riziku. Održavanje na slaboj potpori ponekad je slično balansiranju na nizu cigli, život od honorara do honorara skoku s jedne nestabilne pozicije na drugu. U izmicanju cigli pod vlastitim nogama možemo vidjeti jednostavan simbol umjetnosti – naoko iracionalnu, ali nadasve dojmljivu i sasvim neodoljivu sliku.
 
Neovisnim umjetnicima na krhkim nogama globaliziranog tržišta navodno je otvorena mogućnost globalne karijere i međunarodnog priznanja. U praksi to je najčešće samo san, a iznimke su samo to: iznimke koje o sustavu više govore svojom rijetkošću nego svojim uspjehom. Virtualne platforme nude vidljivost, ali ne i nagradu za mukotrpan umjetnički proces. Umjetnicima je pružena široka publika, mnoštvo pohvala, prepoznatljivost, ali ne i materijalna sigurnost. Radovi koji propituju formu, društveni i ekonomski okvir kojim su određeni rijetko nastaju u institucionalnom kontekstu i rijetku imaju institucionalnu potporu. Jezične, kulturne, institucionalne granice dovode do toga da lokalna publika podržava lokalnu scenu i radovi univerzalne kvalitete imaju lokalni odjek. Umjetnici su prisiljeni na prekarni rad izvan struke, a njihov arbeit ostaje arbajt.
 
 
Tekst je nastao u sklopu Radionice perforacijske kritike, edukacije i mentoriranja mladih kritičara/ki koja se održala u suradnji Kurziva i udruge Domino. Program je nastao u sklopu projekta Svijet oko nas – Očuvanje prostora kritike uz potporu Zaklade Kultura nova.
Objavio/la hana [at] kulturpunkt.hr 26.07.2021

VEZANE VIJESTI

Umjetnike je bitno podržati!

Razgovarao: Lujo Parežanin
S članicama i članom novog plesnog kolektiva Škvadra razgovarali smo o studiju na Odsjeku plesa zagrebačke Akademije dramske umjetnosti, uvjetima rada u plesu i stanju u plesnoj umjetnosti.

Gdje je trauma, tu je umjetnost

Piše: Nora Čulić Matošić

Predstava Srebrenica. Kad mi ubijeni ustanemo precizno prodire u korijene huškačke ratne ideologije, stvarajući na sceni prostor za suočavanje s traumom.

Utopijske (raz)gradnje

Piše: Ana Fazekaš

Predstava Iskop kolektiva BADco. istražuje odnos između planiranja budućnosti i izdajničke ranjivosti života, sanjarskih projekata i konačnosti našeg vlastitog trajanja.