Suvremena moda: igralište ili labirint? | kulturpunkt

Kulturoskop Školica

<

Suvremena moda: igralište ili labirint?

Deveti Modni ormar Tekstilno-tehnološkog fakulteta pokazao je da suvremena moda ni izbliza nije ono čime nas bombardiraju u medijima.

Piše: Tamara Lukina

Foto: Anto Mazgan /9. Modni ormar

Pioniri novoga doba pozdravljaju stručni modni žiri komunističkim pozdravom; Djevojčica koja se ljuljala kreće se pistom njišući se na konjiću popraćena smijehom u publici očigledno izazvanim nekim drugim, "odraslim" konotacijama; Mustafa odjeven u modni objekt nalik niqabu zavodi publiku otkrivajući svoje maskulino tijelo, također popraćen ovacijama; otjelovljeni Be-smrtnici odlaze s modne piste uz muzičku pratnju Lamentacija djevice Marije Johna Tavenera; u pozadini androginih modela koji se jedva vuku pistom, pokretne slike eksperimentalnog videa živahnom multiplikacijom otimaju pogled objavljujući tako svoju prevlast nad sve-samo-ne-živim modelima... Ne, nije riječ o opisu modnih revija. Taj je pojam vrijedio unutar moderne paradigme do '60-ih godina 20. stoljeća, kada je moda još funkcionirala kao društvena reprezentacija. Navedene scene izdvojeni su trenuci modnih performansa koji su u četvrtak, 6. studenog razbuktali već dovoljno užarenu atmosferu popunjene dvorane Zagrebačkog plesnog centra. Povod tom događaju bilo je natjecanje studenata mode – centralni dio bogatog programa 9. Modnog ormara, projekta Tekstilno-tehnološkog fakulteta.   

Modni ormar, kao jedino institucionalono strukovno modno umjetničko natjecanje u Hrvatskoj, svojom koncepcijom potiče eksperimentalan, konceptualan i performativan pristup suvremenoj modi. U Hrvatskoj je u "modi" na modu gledati kao na frivolnu, banalnu pojavu. "Dizajneri" takvoga trenda između ostalih su i hrvatski mediji koji često bolno zatupljujućim diskursom poistovjećuju pojmove mode i odijevanja. Odjeća je simbolička manifestacija mode, ali ne i njoj istovjetan pojam. "Odjeća je opipljiva, dok je moda neuhvatljiva", kaže Kawamura

Koliko je Modni ormar važan pokazuje primjer Matije Čopa, studenta Modnog dizajna na TTF-u za kojega je pobjeda na petom izdanju ove manifestacije značila početak sada već zavidne karijere na internacionalnoj razini, okrunjenje nizom međunarodnih priznanja: "Nedostatak velikih 'modnih' industrijskih postrojenja modu vraća na same granice multidisciplinarnog eksperimenta", izjavio je Čop studentima TTF-a te nastavio: "Moda u svome komercijalnom obliku naravno, nužno egzistira uz industriju, ali ne i u onom eksperimentalnom obliku koji često, stvarajući novi modni dijalekt, organizira i neku novu 'industriju'“. A na kakvom novom dijalektu pričamo kada pričamo o modi 2014, najbolje ćemo vidjeti iz analize pobjedničkih performansa 9. Modnog ormara

Treće mjesto stručnog žirija osvojili su studenti Teorije i kulture mode Tena Šestan i Juraj Mindoljević. Predstavili su se kao modna grupa koja se bavi kolaboriranjem – LIMP collective, a fokus im je bio na multimedijalnoj realizaciji modnog performansa. Njihove intervencije odnose se na prošireni pojam tijela. Čvrsta granica između tijela i njegove okoline nestala je još kada je McLuhan pisao o medijima kao ljudskim produžecima. "Metastazirano" (Baudrillard) ili "tekuće" (Codeluppi) tijelo je "tijelo bez određenih granica i identiteta, koje se stapa s izvanjskošću i s njome uspostavlja neprekinuti tijek razmjena". Kako bi problematizirali identitet (tekućeg/metastaziranog) tijela u digitalnom okružju novih medija, LIMP collective je osim dizajnu samih odjevnih predmeta, veliku pažnju posvetio i montaži eksperimentalnog videa ne bi li uprizorio fenomen podvojenog tijela. Prepun postmodernih elemenata poput fragmentiranosti, nelinearnosti i kratkih rezova, video je konotirao shizofrenost suvremenog društva kao i slom označavajućeg lanca – Baudrillardov poredak simulakruma. Dok su se "realna" tijela beživotno vukla pistom, u pozadini su se multiplicirali njihovi virtualni dvojnici zavodeći pogled gledatelja. Da su "živi" modeli doista postojali, mogu tvrditi zahvaljujući tek pokojem trenutku u kojemu sam, uz pomoć iznenadnog bljeska koncentracije, uspjela skinuti pogled s ekrana. Bio je to efekt integralne stvarnosti koja je tehničkim ostvarenjem stvarnog i njegovom izvedbom izvršila "ubojstvo" realnosti. Tehnički otjelovljeno tijelo pretpostavlja fizičko rastjelovljenje - "živi" modeli bili su u potpunosti suvišni. 

Drugo mjesto stručnog žirija osvojila je magistrica Teorije i kulture mode Mirjana Klepić svojom kolekcijom pod nazivom Cubic confluence. Klepić se također posvetila propitivanju odnosa virtualnog i realnog fokusirajući se na sam proces izrade kolekcije. Prilikom izrade odjevnih predmeta vodila se načelima povratne sprege – promjenom smjera djelovanja kauzalno-teleologijskoga modela kao jednim od osnovnog načela kibernetike. Svaku fazu izrade uzimala je kao nultu fazu - kako pri izradi crnih kožnih jakni, razvijanjem kubičnog oblika u nekoliko slojeva i formi, tako i generiranjem tekstilnog uzorka kojeg je printala na hlače vodeći se fotografskim modelom sekcija muskulature. Uzorak je nastao multiplikacijom fotografija modnih dodataka. Samim procesom izrade kolekcije Mirjana je uz modni objekt i performans generirala niz dodatnih, nevidljivih slojeva realnosti. Crna kožna jakna kao paradigmataski fetišistički objekt na modnoj se pisti pretvorila u metamorfni subjekt. Modeli su preslagivali krojne dijelove jakne kao pastiš te tako i sami sudjelovali u oblikovanju odjevnog predmeta, čime je Klepić ukazala na prošireni fetišizam unutar kojega sam subjekt postaje fetišistički objekt i potom se umnožava u sve zamislive uloge. Fleksibilni identiteti uprizoreni su i fluidnim te pomalo dehumaniziranim kretnjama modela na pisti. Metastazirano tijelo na taj je način i doslovno oslikano - kao kubično slijevanje (cubic confluence). Elektronski modificirani glas prateće muzike - zvučao je poput topljenja metalnog poda svemirskog broda kojeg razjeda tekućina iz parazita Aliena Ridleya Scotta. Parazit, u interpretaciji Slavoja Žižeka, označava lakanovsko Realno u svome najčistijem obliku – ono je stvar spram koje je sveukupna realnost posve bespomoćna i neubrojiva. 

Dok su ovim modnim performansima dizajneri propitali ulogu tehnologije i medija digitalnoga doba problematizirajući ideju tekućega tijela, pobjednica Modnog ormara Nevenka Buzov, studentica Modnog dizajna, kreirala je svojevrsnu genealogiju tehnoznanosti. Kolekcijom Im.mortalitas pokazala je zavidnu sposobnost prenošenja ideje u djelo, kao i izvrsno poznavanje i razumijevanje povijesti. Naziv kolekcije odnosi se na priču o perzijskim "besmrtnicima" – elitnim vojnim jedinicama iz antike koji su dobili ime po svojoj nadmoći i nepobjedivosti. Buzov je interpretirala njihove viteške oklope apstrahirajući oblik početnog modnog objekta koji je nastao kao doslovna interpretacija viteškog oklopa. Voluminoznost i slojevitost postigla je nizanjem kvadratičnih, trokutastih i pravokutnih slojeva materijala (crnog neoprena) koji tvore ritmičan slijed segmenata te tako stvaraju svojevrsno stilizirano stanište, ljušturu za pokrov, opstanak, dominaciju i prevlast. Postupnom de(kon)strukcijom početnog odjevnog predmeta, svaki je idući poprimao naslage vremena. Pri izradi posljednjeg modnog objekta, koristila se šablonom Fibonaccijeve spirale ne bi li istom matematičkom preciznošću izrezala i povezala komade materijala. Inkorporiranjem znanstvene šablone iz srednjeg vijeka u interpretaciju viteških oklopa perzijskih besmrtnika (koji su uvijek brojali točno 10 000 vojnika), Buzov je matematiku ogrnula militantnim konotacijama te na taj način suptilno ukazala na ideju stroja. Maskama sačinjenim od gipsanih odljeva lica svakog modela te dodatnom intervencijom u oblikovanju i povezivanju sterilnom gazom prikrila je ekspresiju i životnost te tako beskonačnosti suprostavila konačnost i smrt. "Maska proizvodi osjećaj užasa i straha (...) upravo zbog totalnog anuliranja ljudskog postojanja“, objasnila je. Besmrtnik je stroj u kojemu se sabire ideja živog i ne-živog. Na igru erosa i thanatosa ukazala je i umetanjem točke kojom je razdvojila samu riječ "besmrtnici" u nazivu kolekcije služeći se neživim, latinskim jezikom. 

Prateća elektronska muzika, u kombinaciji s klasičnom glazbom, te dodatnom bukom, škripom i šumom, pojačavala je osjećaj opasnosti i napetosti da bi se u trenutku izlaska posljednjeg modela naglo stišala. Na samome kraju performansa, svih pet modela prodefilirali su uz sekvencu iz Zaštitnog vela Johna Tavenera, Plač djevice MarijeIzdvojeni trenuci modnih performansa ne nagovještavaju već potvrđuju oslobođenje mode banalnosti i konzumerizma. Kao što su to potvrdili i proteklih osam puta. Moda nije sama po sebi frivolna i banalna pojava. Ono što jest je njezino (ne)razumijevanje. A za to će trebati puno više od Modnog ormara


Objavio/la antonija [at] kulturpunkt.hr 24.11.2014