Svatko u svom formatu | kulturpunkt

Kulturoskop Kritika

<

Svatko u svom formatu

Izložba gravity energetic circling (small small) zamišljena je kao dijaloški odgovor na umjetnički predložak Marka Pogačnika. U stvarnosti, međutim, razgovor ne teče glatko.

Piše: Miona Muštra

FOTO: Ive Trojanović

  • A
  • +
  • -

Možda još netko pamti neku od zadnjih joj inačica, no "svađa drevnih i modernih" stvar je prošlosti. Nad benefitima tog primirja u umjetničkom se svijetu trljaju mnoge ruke, i beneficijari su naizgled svi. U izlagačkoj praksi, na primjer, uvriježio se postupak supostavljanja kanoniziranih umjetnika te suvremenih autorica i autora, kojima muzealizacija (možda) tek slijedi. Nekonfliktna jukstapozicija je win-win situacija; novi kucaju na vrata povijesti umjetnosti, a stari, njima dobro dođe bilo kakav reboot. Kustosi takve izložbe obično artikuliraju kao "otvaranje prostora za umjetnički dijalog" između svojih izabranika i izabranica. Kao u svakom susretu u prostoru-vremenu, ishod – uspjeh, promašaj ili ono između od čega se sastoji gro umjetničkog iskustva – ovisi o kaotičnom odnosu faktora. No u osvrtu ima mjesta samo za tri grubo razdvojene strane – starog umjetnika, mlade umjetnike i dvoje kustosa koji su smislili njihov spoj.

Maja Pavlinić i Lovro Japundžić, kustoski tim GMK, pozvali su troje autora – Tina Dožića, Luanu Lojić i Jasena Vodenicu – da formuliraju odgovore na rad kipara, eko-ezoterika i new age autora Marka Pogačnika. Najistaknutijeg člana slovenskih umjetničkih grupa OHO (1965.-71.) i Obitelj iz Šempasa (1971.-78.) – što su reference koja su mu donijele kanonski status. "Članovi grupe OHO težili su razviti radikalno drukčiji odnos prema svijetu: umjesto humanističke pozicije, koja implicira svijet objekata kojima dominira subjekt, željeli su ostvariti svijet stvari, u kojem neće biti hijerarhijske (ili kakve druge) razlike između ljudi i stvari", pisao je Igor Zabel. Iz tih par riječi lako je iščitati etos grupe u općenitom ključu posthumanizma, kao pokušaj emancipacije od antropocentrične objektivizacije baš svega, antimodernistički bunt protiv ugnjetavanja prirode i otklon od konzumerizma koji je upravo tih godina postajao neodrživ za planet. Uz primjesu ezoterije koju vežemo uz tadašnji hipi pokret, dvije umjetničke grupe uspješno su preskakale granice umjetnosti i života. Radikalnim životnim odabirima, kao što je npr. život u komuni. Radikalnost kao takva rijetkost u današnjoj (umjetničkoj) praksi, no pojedine eko teme kojima su se bavili aktualnije su danas negoli su bile tada.

Za izložbu gravity energetic circling (small small), međutim, kustosi su kao referencu za nove radove apostrofirali lokalno izvedeni (te ubrzo uklonjeni) projekt iz kasnije Pogačnikove faze, kad je ezoterijski sastojak već eskalirao u umjetničko-eko-religijski idiom. U Litopunkturi grada iz 2004. kipar je, prema sustavu čakri, po zagrebačkim javnim površinama instalirao 13 magičnih menhira čija je zadaća bila štititi "vitalnoenergijski sustav" grada, prema vlastitom geomantijskom učenju. Uklesao je i apstraktne simbolične reljefe, tzv. kozmograme, kako bi kamenovi – komunicirali s kozmosom. Uz simpatije prema dobrim namjerama ali bez inicijacije u dobar dio njegove semantike, takav je rad moguće čitati tek s distance, u nekom općem ključu performativnog artizma, kao iscjeliteljski čin i neobično ambicioznu eko misiju jednog umjetnika. Prije svega ostalog uočava se grandiozni format rada.

Kada mi je urednica predložila osvrt na izložbu bila sam daleko od grada i mogućnosti da je posjetim do pred kraj. Popratni tekst, međutim, naslijepo me je podsjetio da se u analizi diskursa nekog rada, forme i gradivnih elemenata, ne mora očitovati njegova važnost, a ni vrijednost. U Pogačnikovu radu kustosi su prepoznali nadvremensku i nadumjetničku kvalitetu koja je svijetu prijeko potrebna: "Uspostavljanje novog odnosa čovjeka i okoline kao i revidiranje odnosa čovjeka prema samom sebi predstavlja osnovu umjetničkog rada Marka Pogačnika." Pročitavši tekst, u ekumenskom tom zanosu, mjesto na kojem se suspreže ono što nije bitno, a licencira ono što je potrebno opet se činilo relevantnim i mimo vlastite reprodukcije, kao da bi umjetnost mogla iznjedriti kakav suvisli prijedlog za probleme koji Zemlju tište. 

Očekivano je da nakon ushita uslijedi silazak u realnost, no nije se dogodio odmah. Izložba je izgledala vrlo dobro, kao suvisli flow između radova troje autora koji surađuju na postavu. Četvrti je umjetnik, Marko Pogačnik, odsutni referent. Inspirira. Jedinstvo koncepta ometa razlomljeni prostor GMK, no i u tome ima magije, kada je baš hoćete. Maja Pavlinić uvjerljivo izlaže koncept i vodi kroz izložbu, i dok otvara vrata Sedmice misli me vode niz zečju rupu. 

U toj je prostoriji, međutim, rad Jasena Vodenice. Diskurzivno je vrlo djelotvoran: Pogačnikovom tretmanu prostora supostavlja problem vremena; preciznije, načina na koji temporalnost pojmimo i živimo u linearnom protoku. Pandan litopunktovima vidi u javnim gradskim satovima čiji oblik oponaša u scenografičnoj instalaciji s videom. Horološko vrijeme povezano je s poviješću moderniteta i njegovih eksploatacija, raznih skupina ljudi, i nadasve, njihova habitata, u gradovima i izvan njih. No sam sat kao predmet – i u digitalnoj, a napose analognoj formi – nije linearan i ne može pobjeći od cikličkog ritma prirode. Kruži onim svojim arbitrarnim brojčanim jedinicama ne bi li se iznova vratio na početak. Onkraj utilitarnih i kauzalnih paradigmi suvremenog svijeta. Koliko je sati?, pita autor. 

Luana Lojić ne traži predmetni ekvivalent predlošku, ali uvažava njegov genius loci. Sakuplja stakleni materijal iz areala Pogačnkova uklonjenog megalita koji je stajao u blizini MSU-a (gdje se danas čuva). Staklo obrađuje automatskim postupcima, prevodeći unutarnje slike, Flotirajuće mutnine, u taj podatni i ambivalentni materijal. Skiciranje entoptičkih, unutarnjih slika je suptilan intuitivni proces, ali i mudro odabran odgovor nekoj opasci iz Pogačnikovih osebujnih pisanija. Formalna veza s predloškom je skicozna, a s iscjeliteljskim njegovim aspektom to isprekidanija što se više spušta na elementarnu, osjetilnu razinu.

Tin Dožić, naglašava Maja Pavlinić, uvijek traži rješenje, ide dalje od uvriježenog 'propitivanja'. Instalacija djeluje razgovijetno; kvarcni oscilator proizvodi a strujovod pronosi električne impulse do šest zvučnika – punktova. Zvučnici zvuče – emitiraju energiju. Strujne žice – energetske linije – izolirane su medvedničkim škriljevcem. Medvednicu je Pogačnik smatrao energetskim središtem Zagreba – na Dožićevom videu lebdi planina. Forma dakle replicira sintaksu predloška kroz svaki element, ima tu i nešto tehnologije i prirodnog materijala. Ali što je sa značenjem? Kroz GMK sad struji duh Otvorenog studija: "San o izložbi koja se još nije dogodila materijalizira se kroz sakupljene otpadne, prirodne i skenirane materijale", tumače kustosi Izmještanja – kao rad u nastajanju. Umjetnik u isto vrijeme otvara izložbu u Pogonu Jedinstvo i bavi se novim temama.

U kustoskoj zamisli tri nova rada čine ravnotežu Pogačnikovu velebnom predlošku i "otvara se prostor za dijalog" po tematskoj i/ili poetskoj liniji. U stvarnosti, međutim, razgovor ne teče glatko, biva prekinut i naposljetku utihne u nerazumijevanju nijemih oblika. Parenteza iz naslova izložbe koji sročili sami autori – (small small) – donekle tumači rezervirani odgovor i ograde koje imaju, ne samo prema starom umjetniku nego i veličini ambicije na koju treba odgovoriti. Takva je generacijska retorika, govori nam o temi široj od ove izložbe. O vremenu koje je podozrivo prema velikom formatu, neovisno o veličini problema koji su tu. O logi(sti)ci proizvodnje malih formata, koja ne dozvoljava da se bude srazmjerno kritičan i ostane etičan. Kustoski koncept je odličan. Da je barem mogao biti proveden kako je zamišljen, riječima Maje Pavlinić, u javnom prostoru, s dvanaestoro umjetnika i jednako pokušaja da se dobije uvjerljiv odgovor. Da barem nije ostao tako small small.

Objavio/la ivana [at] kulturpunkt.hr 08.12.2022

VEZANE VIJESTI

Ono što vam odavno pokušavamo reći

Piše: Miona Muštra
U inscenaciji traume zlostavljane djevojčice, Katrin K. Radovani kreće u boj protiv seksualnog nasilja naoružana multimedijom – slikom, performansom, audiom i videom.

Splav kao mogućnost nastavka svijeta

Piše: Bojan Krištofić

Radom Transocean 8 umjetnik Tin Dožić je istodobno oprostorio posvetu sjećanju na putovanje splavi od Zagreba do Siska te oblikovao odu ideji o mogućnosti putovanja.

Znanstveni pristup pejzažu

Piše: Martina Domladovac
Slovenski umjetnik Marko Pogačnik proglašen je UNESCO-vim umjetnikom za mir te će sudjelovati na projektima ekološke održivosti i očuvanju ravnoteže energije na nekom prostoru.