Sve zajednice zaslužuju kino | kulturpunkt

Kulturoskop Kinemaskop

<

Sve zajednice zaslužuju kino

Boljke dubrovačkih nezavisnih kina u pandemijskoj su krizi postale još vidljivije, dok napori lokalnih kinoprikazivača i kulturnih politika u održavanju interesa publike uglavnom izostaju.

Piše: Karla Crnčević

Kino na otvorenom, Cavtat, FOTO: Karla Crnčević

  • A
  • +
  • -

Od 1906., kada u Bondinom teatru gostuje kinematograf Gigante, Dubrovčani su u svoj Talijin hram najčešće odlazili kako bi gledali filmove. Isprva su to bili programi putujućih kinematografa, a od 1910. kazalište se često iznajmljivalo vlasnicima stalnih kinematografa. Koliko je to uzrujavalo dio javnosti najbolje pokazuje tekst objavljen 1911. u lokalnim novinama, a u kojem je između ostaloga zapisano: "Da je osnivačima našega teatra neko i u šali kazao da će ga i ta sudbina zateći da po čitave sezone u njem radi kinematograf, ne bi bili nimalo oklijevali da mu čak dinamite postave, pa neka ide u zrak!"

Stotinu godina od prvog kina u Dubrovniku, Damir Račić, Glas grada, 2009.

 

Virtualna kina opremljena ponudom audiovizualnog sadržaja koji možemo konzumirati iz vlastitih naslonjača, na vlastitim računalima ili televizorima sve su raširenija, a epidemiološke mjere te ograničenje broja gledatelja u dvorani pridonijeli su inzistiranju na takvim načinima prikazivaštva, na štetu nezavisnih kina koja su se i prije mučila brojeći posjetitelje – pogotovo s nezavisnim produkcijama. Upravo zbog toga pitanje koje se već neko vrijeme s razlogom postavlja postaje još relevantnije: gube li kina razlog postojanja i jesu li postala simbolična mjesta na mapi kulture?

Nezavisna kina su, osim plasiranja svog redovitog programa, često ugošćavala različite festivale, radionice i obrazovne programe koji su dinamizirali njihovu poziciju te pridonosili bogatijoj kulturnoj ponudi. Inicijative za vraćanje kina u mala mjesta, filmski festivali i kino aktivisti / entuzijasti su pred zidom – sve je manje financijskog kapaciteta za ovakve tipove proizvodnje pošto se takvi programi financiraju projektno, a uz to je sve manje mogućih kino sjedalica i sve manje novih naslova koje mogu prikazati. Na kraju krajeva, sve je manje i publike koja prati nezavisni film, pogotovo u kinima i pogotovo u vrijeme pandemije. 

Kinematografi Dubrovnik javna su ustanova u kulturi koja raspolaže s dva zatvorena (Kino Sloboda i Visia) i dva otvorena ljetna kina (Jadran i Slavica), od kojih su gotovo sva smještena u staroj gradskoj jezgri ili u njenoj neposrednoj blizini. Kino Slavica, jedino koje se ne nalazi u samoj staroj jezgri grada, profiliralo se kao kino koje prikazuje najveći broj nezavisnih filmova. Program Ljetnog kina Jadran, svojevrsne atrakcije u samoj gradskoj jezgri, prilagođen je turistima, pa tamo ljeti uglavnom prevladavaju filmovi komercijalnog tipa.

Ljeto 2020., prema riječima voditeljice programa Đive Galov, nikad nije bilo bolje. Zbog manjka naslova kod velikih distribucijskih kuća pažnja se usmjerila na male i nezavisne distributere i drugačije naslove od uobičajenih, a započeta je suradnja s Motovun i Subversive Film Festivalom. U ljetnim kinima je prikazano mnoštvo naslova – od igranih preko dokumentarnih do animiranih filmova, a prostor se koristio i kao pozornica za koncerte i predstave. Tražila se karta više – zbog manjka drugih kulturnih sadržaja neki su po prvi put otkrili ljepotu ljetnih kina. 

Financirani javnim novcem te fondacijom Europa Cinemas koja uvjetuje određen broj projekcija nezavisnog europskog filma kako bi podržala rad kina, Kinematografi osim redovitih kino projekcija održavaju i dječji mediteranski filmski festival DUFF, koji je prošle godine bio prebačen u online izdanje, iako su se radionice filmske kritike i ilustracije za djecu i mlade uspjele održati uživo. 

Kinematografi su za vrijeme pandemijskih mjera krenuli i s drive in kinom koje su smjestili na parkiralište bivše tvornice Radeljević – njegovo otvaranje značilo je zatvaranje jednog zimskog kina zbog prebacivanja DCP projektora na novu lokaciju – no mnogo više od toga nisu poduzeli. Bez obzira što riječ o kinu koje u trenutku dok su epidemiološke mjere na snazi može primiti najveći broj posjetitelja, Kino Sloboda koje je u gradskom vlasništvu često se iznajmljuje u komercijalne svrhe, primjerice kao servis produkcijama koje onda čitavi (nedavno renovirani) prostor kina pretvaraju u garderobu ili skladište.

U čitavoj Dubrovačko-neretvanskoj županiji, Dubrovnik je jedan od tri grada gdje film možete pogledati na velikom platnu. Uz njega tu su još Korčula i Metković u kojima se projekcije održavaju u kulturno-društvenim centrima – Kino Pobjedi u Metkoviću i Centru za kulturu u Korčuli. Ljetna kina kroz infrastrukturne improvizacije u ostalim mjestima u županiji aktiviraju se ponekad, ovisno o željama i mogućnostima jedinica lokalne samouprave ili kino entuzijasta kako bi lokalnoj publici priuštile kino čaroliju na otvorenom. Dubrovnik, Korčula i Metković dio su Hrvatske mreže nezavisnih kinoprikazivača koja pokušava raditi na promociji nezavisnog domaćeg filma te na razvoju i podršci neovisnih kinoprikazivača kako bi osigurali raznolikost i širu dostupnost audiovizualnog stvaralaštva.

Do devedesetih opremljena kina postojala su u Cavtatu i u selu Gruda te su – iako je riječ o malim mjestima – imala kontinuiran i raznolik program. Kino Gruda s radom je počelo 1958. godine, a zatvoreno je 2009. godine dokad su se filmovi projicirali s 35 mm projektora, koji i dalje funkcionalan stoji u Domu kulture Gruda. Sedamedesetih i osamdesetih godina u tom prostoru prikazano je oko 120 filmova godišnje, a kino je bilo otvoreno svaki dan osim ponedjeljkom. Gruda je bila povezana s kino poduzećem iz Dubrovnika i program je bio jednak kao tamo, a publika je pristizala iz cijelih Konavala i šire. 

"Ovisno o filmu, neki rekordi o broju ljudi u kinu Gruda su za nepovjerovati, mislim da danas nije moguće stići te brojke", prisjeća se nekadašnji projekcionist Miho Miljak. Ako danas želi pogledati film u kinu, konavoska publika mora potegnuti u tridesetak kilometara udaljen Dubrovnik. Kino Cavtat, aktivno do sredine devedesetih, mjesto predivnih sjećanja mnogih mještana, Općina Konavle dvijetisućitih daje u koncesiju tokom koje kino postaje privatni teniski teren. Tek krajem 2020., nakon pauze od dvadeset godina, Općina vraća ljetno kino u svoje ruke, i za sada ostaje pri ideji da vrijednu nekretninu pod Mauzolejom Račić u Cavtatu ostavi u primarnoj funkciji kina (ljeti) i polivalentnog igrališta (zimi), što znači da će kino trebati digitalizirati na natječaju Ministarstva kulture.

Što se Dubrovnika tiče, nekada iznimno popularno Ljetno kino Lapad zatvoreno je 2012. godine – sada je zaraslo i zapušteno, prepušteno propadanju te se ne planira aktivnije koristiti. Prema riječima ravnatelja dubrovačkih Kinematografa Nikše Konsua, za tim nema (tržišne) potrebe jer dva postojeća ljetna kina – Slavica i Jadran zadovoljavaju potrebe ljudi za kino projekcijama. Sudeći pak po raspravama na društvenim mrežama, s tim se tvrdnjama ne slaže lokalno stanovništvo koje prostor bivšeg ljetnog kina u Lapadu vidi kao idealan prostor i za neke druge kulturne sadržaje, primjerice kazalište ili koncerte koji su sada rezervirani isključivo za staru gradsku jezgru. 

Iako je kriza izazvana epidemiološkim mjerama boljke nezavisnih kina koje postoje već neko vrijeme samo učinila vidljivijima, uglavnom izostaju napori lokalnih kinoprikazivača, ali i kulturnih politika koje bi u ovom trenutku morale raditi za javno dobro i održavanje interesa publike. Programska sredstva se režu, a time i dokidaju popratni programi kina koji obrazuju i okupljaju publiku.

Kino projekcija podrazumijeva susret i dogovor, podrazumijeva izlazak iz privatnog u javno i podrazumijeva infrastrukturu koja stanovništvu u konkretnom terminu nudi određen sadržaj – infrastrukturu koja je funkcionalna i održavana te raznovrstan i dostupan sadržaj koji vodi računa o kontekstu u kojem se prikazuje. Sve zajednice zaslužuju kino i zato online streaming platforme i virtualna kina, ma kako dobro opremljena bila, neće moći zamijeniti kolektivno iskustvo gledanja filmova proizvedenih baš za veliko platno i dobro ozvučenje.

Objavio/la ivana [at] kulturpunkt.hr 31.12.2020

VEZANE VIJESTI

Između platna i platformi

Piše: Glorija Mavrinac
Riječko nezavisno kinoprikazivaštvo u pandemijskoj se godini (iz)borilo za opstanak programa u fizičkom prostoru, s uvjerenjem da kultura ima ključnu ulogu u obnavljanju društvenog života.

Kraj ere iščekivanja

Piše: Nika Petković

Zatvorene kino dvorane i dominacija streaming servisa, pored prekida iskustva sudjelovanja u kolektivnom društvenom ritualu, znače i ogroman izazov za budućnost kino-kulture.

Tragovi filmske i društvene prošlosti

Razgovarala: Ivana Pejić

S Darkom Fritzom, Sonjom Leboš i Ivanom Ramljakom razgovarali smo o projektu Kinematografija jadranskih otoka kojim se mapira domaća filmska i kinoprikazivačka baština.