Svi marš na ručni vez | kulturpunkt

Kulturoskop Tekst

<

Svi marš na ručni vez

Građanski odgoj koji ulazi u škole dobar je korak naprijed s obzirom na alarmantne podatke o svjetonazoru mladih i nekritičko proklamiranje "poduzetničke kulture".

Piše: Mario Kikaš

FOTO: Duško Jaramaz/PIXSELL

S vremena na vrijeme se na portalima ili u tiskovinama pojave izvatci iz prošlih vremena kako kroz blitz-liste, tako i kroz neke ozbiljnije oglede. Donedavno su se mahom pojavljivali u ironijskom ključu, podsmjehujući se "gubitku osjećaja za realnost" svojstvenom socijalističkoj kulturi koja je zapravo svakim danom, sve manje bila socijalistička. Gledajući nedavno slike svojih roditelja iz osamdesetih – onog "divnog" vremena prije nego sam se desio ja pa onda poslije mene i rezervisti po ulicama grada, često znam završiti u budalastoj instagram-invokaciji tog vremena, zamrznutog osmjeha svojih roditelja u mojim godinama, pastelnih boja i zapadne mode koju su kao turistički radnici dovlačili sa sobom iz Atene ili Rima. Među tim materijalima za koje bi svaki slobodni arhivar i redovni posjetilac Laube otkinuo desnu ruku, naišao sam i na onaj zbroj ocjena koji je obično krasio zadnju stranicu svih naših bilježnica. Završni obračuni i pokušaji "navlačenja" boda su očito i u socijalizmu bili dio folklora zadnjih dana nastave. Među popisanim predmetima, ujak, do čijih sam "čitulja" došao, imao je neobično loše ocjene iz domaćinstva, predmeta koji se redovno nalazio na gore spomenutim popisima i slovi za, kako Leksikon YU-mitologije kaže, "ubedljivo i bez konkurencije najgluplji predmet ikad".

U takvoj proizvodnji postsocijalističkog podsmjeha kao nešto zakašnjelog tržišno-izdavačkog prodora od sličnog njemačkog tretiranja DDR-a u ranim dvijetisućitim, nastao je naramak ovakve i slične popularne publicistike od kojih je Leksikon YU-mitologije ostao najzvučniji. A njegov interpretativni pogled kao da je ostajao negdje zaleđen i pasiviziran u dekadenciji osamdesetih i mimikriji pankeraja i buntovništva koja u tranziciji (a možda i prije) postaje mlitava i već kanonizirana priča o žalu za zapadom ili u ovom slučaju vrlo konkretno - o "mladoj rafiniranoj profesorici, tajnovitih, bistrih smeđih očiju" sa "svojim pričama o Latinskoj četvrti, gâteau de chocolat i koncertima Joan Baez na trgu Trocadero" koja će onda "tijekom te tri četvrtine sata približiti jedan drugi monde — uglačan, elegantan i dalek — daleko od krojnih araka na točkice iz 1950-ih, daleko od razbijenih jaja, daleko od učionice kraj školske kuhinje gdje je i sunce padalo nekako sivo…". Drugim riječima, daleko od neprijemčive, gotovo odbojne nastavnice domaćinstva iz provincije u kuti i borosanama, ako mi se dopusti stvaranje antiteze vodeći se istom logikom personifikacije. I takve ispadnu obično personifikacije i slike o prošlome posredovane pogledom sredovječnih "urbanih dečki", kroz erotizirane poglede s viškom ironije i građanskog cinizma. Moguće je i da sam ja jednostavno nepopravljivi štreber i materijal za činovnika u socijalističkom postrojenju koji bi revno nabadao te točkice iz pedesetih ili još pedantnije razbijao jaja, ali mi se to domaćinstvo iz današnje perspektive ne čini nimalo budalastim ili otkačenim od stvarnosti kao ni žene (sic!) koje su podučavale taj predmet u školama i metodički ga oblikovale. Domaćinstvo je zamišljeno kao predmet o proizvodnji u kućanstvu i izgradnji mjesta tog kućanstva u kulturi i društvu – u ovom konkretnom slučaju socijalizma. Panoramski pogled njegova razvoja kroz dvadeseto stoljeće pokazat će nam i različit tretman te proizvodne i društvene jedinice, ali i tretman njenih članova, odnosno članica s obzirom na vladajuće ideologije koje su taj predmet ili njegove preteče uvodili u obrazovni sistem.

Za ulazak u cijelu priču potrebno je otići malo dalje u povijesti našeg školstva kada su još krajem 19. stoljeća uvođeni predmeti ili dijelovi predmetnih aktivnosti vezani uz kućanstvo i njegovu ekonomiku poput ručnog rada ili naukovanja o tradicijskom gospodarstvu i kulturi koji su kreirani s obzirom na demografsku sliku tadašnje periferije Austro-Ugarske, ali i neki opći stav carske centrale o prosvjetljenju seoskih masa. Kroz takav tip, rekli bismo, sporednih predmeta koji su jednostavno ulazili i izlazili iz kurikuluma, manifestirala se i vladajuća ideologija pojedinih režima i tretman samog obrazovnog sustava kao ključnog dijela ideološkog aparata, ali i sredstva reprodukcije vladajućeg poretka i projekta. Primjerice, u periodu između dva rata, dominacija Radićevog seljačkog pokreta na području današnje Hrvatske dovela je do uzdizanja etnologije u status zasebnog predmeta (do tada je bila dio nastave iz geografije). Služila je kao "medijator novog socijalnog i kulturnog identiteta" u "seljačkoj državi" čemu je stremila vlast u Banovini Hrvatskoj u tom kratkom periodu od 1939. do proglašenja NDH. Veliki dio prosvjetnog aparata te "države u državi" bio je upregnut s ciljem stvaranja i ostvarenja seljačke kulture te obrazovanja i odgoja intelektualca i činovnika koji će opismeniti i modernizirati domaće selo, ali i "uvesti djecu u kulturu jednog naroda". Citati i teze iznesene u ovom primjeru, preuzete su iz knjige Znanost i svjetonazor: Etnologija i prosvjetna politika Banovine Hrvatske, autorica Tihane Petrović Leš i Suzane Leček koje kroz taj kratki period postojanja Banovine analiziraju politiku i reforme u školstvu koje je slovilo za temelj kulturne reprodukcije društva i utjecaja radićevske politike i proklamirane doktrine. Naravno, kroz taj predmet posebna je pozornost pridavana i kulturi seljačkog kućanstva koja je bila svojevrsna prototvornica i to ne samo seljačke kulture i ekonomike nego i podjele rada i rodne podređenosti žene bez obzira da li je bila riječ o supruzi, majci ili ženskoj djeci. Često je u kontekstu tako strukturirane ekonomije koja je bila dominanto poljoprivredna, bilo teško razlučiti razliku između rada u domaćinstvu tj. kućanstvu i rada u poljoprivredi s obzirom da je riječ o samoodrživoj privrednoj cjelini.

Pobjedom narodno-oslobodilačke borbe i revolucijom, mijenja se ekonomski ustroj zemlje i njena sektorska raspodjela. Dolazi do obnove i nagle industrijalizacije i deruralizacije. To donosi i promjene u samom kućanstvu, strukturi obitelji, ali i regulaciji ženskih prava i njene produktivne uloge u kućanstvu koja postaje i zakonski definirana. Mijenjaju se i ideologija i kultura, a onda i politika obrazovanja koja je sastavljena i stavljena u svrhu modernizacijskog puta. Uvodi se sistem sedmogodišnjeg obrazovanja kao obaveznog, a 1951. osnovna škola postaje osmoljetka što je nasljeđe koje smo zadržali i do danas uza sve reformske pokušaje uvođenja devetoljetke. Prosvjetiteljstvo proklamirano kroz ideologeme nove vlasti, prati i infrastrukturno širenje narodnih škola koje postaju osnovne društvene jedinice, a u manjim mjestima i kulturne ustanove. Povjesničari školstva i pedagozi, bez obzira na vlastita polazišta, priznat će da je upravo taj period – od kraja pedesetih i početka šezdesetih bio ključan za razvoj naše socijalne pedagogije i školskog sustava koji je bio u skladu s potrebama društva i njegovog razvoja, ali i razvoja pojedinaca u tako zamišljenom društvu socijalizma. U sklopu školstva SFRJ i reforme koja se u kontekstu Hrvatske naziva i Lekinom reformom po sekretaru Savjeta za prosvjetu SR Hrvatske, svoje mjesto je našao i predmet domaćinstva koji se danas voli svesti upravo na spomenute pjesničke slike "loše zamućenih jaja" ili nepotrebnog "heklanja". Međutim, domaćinstvo je kao predmet bilo izraz ubrzane modernizacije države, usudio bih se reći i njenih egalitarnih postavki, ali i društva čiju je osnovnu jedinicu bez obzira na proklamacije o radnom čovjeku – ipak činila nuklearna obitelj i kućanstvo čije je infrastrukturno ostvarenje omogućila intenzivna stanogradnja i stvaranje kulture stanovanja u već urbaniziranim sredinama, ali i onima koje su to tek trebale postati.

Takvoj strukturi je prilagođen i kurikulum za osnovne i srednje škole koji je uz standardnu jezgru sadržavao i onu skupinu predmeta koje se često smatralo ornamentom vladajuće ideologije poput etnologije za vrijeme vladavine Hrvatske seljačke stranke u Banovni Hrvatskoj. U ovom slučaju su to bili predmeti potaknuti s jedne strane specifičnom geopolitičkom pozicijom Jugoslavije (Općenarodna obrana i zaštita) ili novim revolucionarnim zamahom i ekonomskom politikom (Teorija i praksa samoupravnog socijalizma). U tom kontekstu kao nastavak ovih ranijih tretmana neposredne ekonomije kućanstva i nekad seoskog gospodarstva, kao školski predmet je ušlo i domaćinstvo koje je u svojoj teorijskoj artikulaciji doista pokazivalo odgojni potencijal, a i određeni korektiv kulturno odstajalih patrijarhalnih obrazaca u novom socijalističkom društvu.

Darinka Dinić, profesorica i urednica zbornika stručno-metodskih radova o nastavi domaćinstva u školama iz 1966. u svom uvodnom tekstu, cilj ovoga predmeta vidi u "razvoju smisla za ekonomiku kućanstva, za racionalnu organizaciju rada, odmora, vremena, novca i ljudske snage", zatim u tome "da kod muške i ženske djece razvija umijeće i smisao za aktivno učešće u poslovima u kućanstvu i uzajamno pomaganje u radu uz suvremen način ishrane, stanovanje i odijevanja". Dio domaćih ekonomskih analitičara, a zapravo glasnogovornika financijskog sektora, nemalo će se iznenaditi da je socijalistička politika obrazovanja u sklopu domaćinstva zagovarala i "razumijevanje i potrebu za izgradnjom ekonomičnog proračuna kućanstva", ali i "ljubav prema radu" koja nam, prema interpretacijama iz istog tabora, toliko nedostaje u tranzicijskom vremenu. Riječ je o standardnoj proceduri izgradnje jednolične slike socijalizma kojom će sve njegove "tekovine" detektirati kao kočničarke ka putu prema trgu Trocadero i onom drugom i nikad dočekanom mondeu. Na najmanji pokušaj suvremenog artikuliranja problema ekonomike kućanstva, kroz kurikulum Građanskog odgoja tj. njegovu metodičku razradu koju je u ovoj domeni obradio Mislav Žitko, skupno se graknulo još proljetos, nalazeći u materijalima priručnika atak na slobodu i individualizam. Zasmetalo im je što se u pitanje dovodi sigurnost kapitalizma te proizvoda posebno osjetljivih na neplanirane posljedice tržišne igre poput drugorazrednih hipotekarnih kredita koje su tolika kućanstva od 2008. naovamo doveli do egzistencijalnog ponora.

To je bio i prvi pokušaj da se pokaže drugi smjer od standardizirane proizvodnje tranzicijskog političkog subjekta kao isključivo – potrošača, odnosno na nedostatak kritike sistemskog okvira u kojoj građani donose ekonomske odluke sudbonosne za njihovo kućanstvo. Jedna od posljedica nedostatka adresiranja tih problema u obrazovnom sistemu  se najbolje vidjela kroz socijalno stanje stvoreno poslije pucanja balona Sanaderova prosperiteta. Potrošači lišeni bilo koje druge odrednice ostavljeni na nemilost bankarskog sektora i pravne države, našli su se u situaciji koja u pitanje dovodi egzistenciju njihovog kućanstva. U političkom smislu, to je baza glasača kojoj su se svi predsjednički kandidati obratili poslije objave rezultata prvog kruga izbora uvidjevši da su postali svojevrsna ad-hoc "interesna" grupa koja se uhvatila za prvu "šarenu lažu" koju im je scenarij liberalne demokracije i izbornog procesa ponudio. Međutim, malo tko će adresirati mehanizme sistema koji su do toga doveli. Naprotiv, pokušaj da se kroz jedan stavak jednog predmeta (koji čak nije ni samostalan) u kurikulumu, obrati načinima na koje funkcionira ekonomija u tranziciji i posljedicama koje ima po sama kućanstva, napadnut je najomraženijim epitetom iz riznice suvremene hrvatske političke stilistike – socijalističkim, marksističkim. Još je samo falilo "udbaškim" da se upotpuni taj triptih.

Vrativši se ovim citatima u vrijeme socijalizma, čini mi se, da se iz predmeta domaćinstva – tj. iz onoga kako je ono idejno zamišljeno, da štošta naučiti i u današnjem vremenu. Istina, kurikulum iz kasnih šezdesetih kao adresata ima nuklearnu obitelj socijalne države i industrijaliziranog društva relativno sigurnog oko svoje kratkoročne budućnosti. I dok je zadnjih petnaestak godina proteklo u nemarnom odgajanju potrošača kao jedinog aktanta naše krhke ekonomije i političkog sustava, ministar obrtništva i poduzetništva Gordan Maras, okreće novi list zagovorom općeg uvođenja poduzetništva u kurikulume (zasad je samo u sklopu programa ekonomskih srednjih škola). Bojim se da nam je puno potrebnije učenje o održivosti kućanstva ili program koji će uputiti na neuralgije sistema i odgojiti aktivne građane koji će se tim problemima obratiti i mijenjati ih, nego ići linijom stvaranja društva malih i srednjih poduzetnika, odnosno druge generacije gubitnika duge tranzicije. U tom smislu, svakako se treba obratiti i kućanstvu i sistemu inherentnim podređenostima koji proizlaze iz pozicije žene u kućanstvu i onoga što se u socijalističkom feminizmu odredilo "neplaćenim kućanskim radom". Jer tek takvim "neparcijalnim" obraćanjem svim socijalnim i ekonomskim aspektima ekonomike kućanstva, ima smisla otvarati ta pitanja u obrazovnom sistemu. 

Građanski odgoj koji od iduće školske godine ulazi u škole kao dio već postojećih predmeta, svakako je dobar korak naprijed s obzirom na alarmantne podatke o svjetonazoru mladih s jedne strane i naprasno proklamiranje poduzetničke kulture koja će tobože riješiti naše ekonomske i socijalne neuralgije, s druge strane. Međutim, u obrazovnom sustavu koji se održava na aparatima i prije svega ovisi o povlačenju sredstava iz Europskog socijalnog fonda, provedba ambiciozno zamišljenog programa naići će na mnoge teškoće. Ostaje nadati se da Građanski odgoj neće biti, kao i domaćinstvo, upamćen po svojim parafernalijama koje ne pogađaju niti ostvaruju suštinu zamišljenog programa.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Dostupnost javnih dobara u demokraciji koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Objavio/la vatroslav [at] kulturpunkt.hr 31.12.2014