Svi na Velesajam! | kulturpunkt

Kulturoskop Tekst

<

Svi na Velesajam!

Kultura svakodnevice na Velesajmu nije zamrla, ondje se i danas odvija život – u skladu s onim što Zagreb danas jest.

Piše: Miona Muštra

Foto: Wikimedia

  • A
  • +
  • -

Švicarski umjetnik Thomas Hirschhorn kaže da o participativnom projektu ne možete pisati kao što nećete ni o Beethovenovoj petoj nakon što ste odslušali dvije minute. Domišljata je to ilustracija slojevitosti žanra, ali i paušalna, napose ako ste odlučili proizvesti tekst o dugom i polimorfnom sudioničkom događanju. Ali što kada ste zaista doživjeli 'dvije minute' i osim na uvertiru se nemate na što osvrnuti; tek naime slijede godine radova i radionica, neizvjesnih financiranja, umjetničkih ishoda i participanata. Koliko bi tu bilo kritike, a koliko intimnih kompenzacija s viškom ja-oblika? Tema mi je osobno bliska, no važnije je što je društvu važna – prvenstveno onima koji žive u Zagrebu – i o njoj vrijedi kritički pisati i a priori. Udruga za interkulturna i interdisciplinarna istraživanja, voditeljica Sonja Leboš i suradnici iz Centra za kulturu Novi Zagreb, u narednim se godinama kane baviti Zagrebačkim Velesajmom te građane/ke pozivaju na sudjelovanje. Svoj udio prilažem u rahloj formi: kao kišu komentara i asocijacija na projekte i aktere (poput uvodnog švicarca koji se više ne pojavljuje), te refleksija o potencijalu, prijeporima i poziciji koju bi projekt mogao zauzeti na lokalnoj sceni.

Za početak, kako su izgledale one 'dvije minute'? U remetinečkom centru, konstruktivno smo se socijalizirali na zadanu temu. Ivan Marušić Klif kompilirao je desetak arhivskih filmova raznih žanrova i obložio dvoranu projekcijama. Martin u oblacima, Tito i Jovanka, Holjevac i funkcionari, parni kotlovi i traktori, trećesvjetske folklorne smotre i znatiželjne mase defilirale su oko nas, seleći fokus sa zajedničkog mjesta radnje u druga vremena radnje. Jednostavna ambijentalna instalacija nadomjestila je tako ključni element koji nedostaje – doživljaj kolektiviteta – za nas tek 4, 5 namjernika koji smo se zbog Velesajma zaputili tog užarenog dana na pohabani rub planskog Zagreba. U ključnome smo se složili: veliko sajmište bilo je formativno iskustvo, intimno i generacijski, bilo da smo živjeli u susjedstvu ili putovali izdaleka, te u njemu lociramo rano mjesto internacionalizacije naših perifernih perspektiva – uzbudljivih a promašenih dječjih zamišljaja budućnosti. Dogodio nam se i programatski zaključak: ovaj kapital još nije mrtav, valjalo bi nešto poduzeti. Nismo naravno dokučili što, to duga projektna kompozicija tek treba utvrditi – održat će se tematske radionice, diskurzivne i umjetničke, oformit će se arhiv i istražiti filmski meta-kontekst, te sve garnirati velikim finalom u formi još nenapisane Opere (post-)commerciale (kojoj uz rezervu želim sretniji završetak od one kojom se nadahnjuje).

Odaziv od dvadesetak posjetitelja uvodnoga dana sasvim je pristojan, smatra Sonja Leboš, nesumnjivo iz bogatog kulturprojektnog iskustva. Ako vas taj broj ipak razočara, niste jedini: o tužnoj nesumjerljivosti interesa za Velesajam nekad i sad već je kritički pisano. Nasuprot tome, u sjećanju je i hepiend: nedavni nasrtaj Manhattana na Zagreb osujetilo je 10.000 građanskih podnesaka, što baca uistinu prosvijetljeni kontrast na skromna očekivanja od publike. Onih koji aktivno misle (bilo koji) svoj grad – dapače, ovaj kvart – ima na tisuće. Participativnim umjetničkim projektima, općenito, dade se štošta prigovoriti: od neoliberalnih kooptacija do autsorsanja društvenih problema u polje kulture ili, prema samoj Claire Bishop, proizvodnji "homeopatskih rješenja za sistemske probleme", pa sve do anti-elitističkih prigovora, kako umjesto učinka na zajednicu polučuju tek projektnu samoreprodukciju autorima i uskom krugu art insajdera. I sve te kritike stoje, kao što su i univerzalne naravi, neovisne o žanru. Odavno je uostalom podučio Bourdieu da među kapitalima kulturni ima ulogu subfrakcije nad kojom dominiraju oni veći i moćniji, i naprosto je generacijski must upisati pesimizam u umjetnički pokušaj. Stoga bi generalno slab odaziv na umjetnički poziv bilo koje vrste – napose kada kao ovdje zasvijetli potencijal masovnog interesa – valjalo adresirati djelatno i mimo teorije (i to bi, idealno, bila velika tema kojom bi se kulturni radnici bavili na sustavan, kros-sektorski način).

Društveni značaj teme i faktor utjecaja sektora koji ga tematizira nisu međutim jedini u raskoraku. Radionice o prošlosti i budućnosti Velesajma i radovi koji će razmotriti mikro i makro aspekte njegove povijesti činili bi dio community arhiva, zasad nejasnog obličja. Arhivi zajednice – pojednostavljeno govoreći – nastaju kako bi ublažili pojedina socijalna odsustva, pohranjivali manjinska znanja, znanja malih ili marginalnih skupina čiju baštinu treba zaštititi od valjka 'velike' povijesti. Doista je zato neobičan slučaj kada se takvom arhivu dodijeli uloga prikupljanja memorije građana o preko pola milijuna kvadrata usred glavnoga grada, s vrhunskom arhitektonskom baštinom, velebnih dimenzija i povijesnog značaja. XXL mjerilo odnosi se dakako na parade kolektiviteta i transformativni učinak na milijunske mase – na tom mjestu i kroz taj format – te na još jedan rekord. Zenit Velesajma ujedno je zenit Zagreba na historijskoj lenti, u međunarodnim kulturnim, gospodarskim i političkim okvirima. Tadašnji Zagreb u svojoj – ostvarenoj – globalnoj ambiciji znatno nadilazi mjerilo suvremenoga grada. Unatoč tome, mimo disociranih tematizacija, poput iznimnih Betonskih spavača u jednoj epizodi ili ponekog izdvojenog članka o velesajamskoj arhitekturi, o ovoj temi nemamo sustavno istraživanje. Taj institucionalni propust postavlja visok zahtjev pred jedan projektni community arhiv. No nije takav nesrazmjer rijetkost na našoj umjetničkoj sceni: vakuum u kojem se mikro i makro susreću kako bi porodili za lokalni kontekst specifičan a groteskan paradoks i ranije su na svijet donosili i zapažene istraživačke i umjetničke rezultate.

Ovdje dakako govorimo o praznini nastaloj neartikuliranim odnosom prema 'problematičnoj' baštini iz razdoblja socijalističke modernizacije. Ne mislim pritom na (isto mahom neuspješne) pokušaje revitalizacije industrijskih objekata za 'održive' namjene, već na integralni odnos baštinjenja koji uključuje razmjenu i učenje – zdanje i upisano znanje – koje baštinske ustanove i službe trajno zaobilaze. Nesklonost modernizmu rezultat je i lokalno hladnog odnosa prema socijalističkoj prošlosti i globalne tendencije prema arhitektonskom nasljeđu, koju talijanski novinar i teoretičar Marco d'Eramo u svom heterodoksnom eseju naziva "kronološkim fundamentalizmom", i s njim povezane fiksacije na što stariju i što turistički utrživiju baštinu. Pa ipak, nakon par desetljeća liminalnog nemrtvila naše industrijsko naslijeđe je tijekom 2010-ih generiralo zamjetan interes i za lokalnu umjetničku scenu specifičan fokus istraživanja, napose među autori_ca_ma mlađih generacija. Nesumnjivo dolazi kao odjek globalnog preispitivanja ekonomskih odnosa uslijed krize, dok u pogledu oštrenja fokusa prema industrijskoj kulturi valja podsjetiti i na jedan konkretan rasap – onaj zagrebačke tvornice Kamensko, koji je izazvao dotad neviđen bljesak umjetničke solidarnosti (ad hoc formatima, a kasnije kuriranim in situ komemoracijama, npr. od strane UrbanFestivala). Do danas možemo skicirati solidnu kroniku (polu)realiziranih projekata na međi umjetnosti, aktivizma i multidisciplinarnih istraživanja, dijelom i posveta memorijalnog karaktera – gotovo redovito od strane nezavisnih aktera, od kojih ćemo se ovdje prisjetiti nekih.

Prve koje su galerijski tretirale zanemarene aspekte naše moderne baštine su članice kustoskog kolektiva WHW. Premda se do 2018. temom industrije nisu sustavno bavile, 20 godina punktualne revalorizacije nasljeđa SFRJ zaslužuje uvodni spomen. Kustoski kolektiv koji je eksplicitno posvećen afirmaciji znanja o kulturi rada i industrije je BLOK, posebno kroz diskurzivne formate. Za primjer pak kako to izgleda kada se galerijsku kocku otvori istraživanju industrijske povijesti u linearnom formatu opet smo u Galeriji Nova. Istraživanje Grupe Borovo (Sven Cvek, Snježana Ivčić i Jasna Račić) su 2016. Katerina Duda i Mirna Rul prilagodile u izložbu Kome treba poduzeće? Kombinat Borovo 1988.–1991. Izvan Zagreba, veći je broj zapaženih prostorno-specifičnih projekata, kao neposredan ishod socijalnih degradacija koje su u tim sredinama pratile gašenje lokalnih giganata. Festival Željezara Sisak inicirao je 2014. Marijan Crtalić, oslanjajući se na umjetničke temelje koje je tvornica otprije položila. Kao središnji međunarodni događaj profilira se Bijenale industrijske umjetnosti – produkt mikro-lokalne valorizacije rudarske kulture, na sceni utjelovljene u Labin Art Expressu. Kurirani mega event se napaja i brendira industrijskom idejom, iako koncepcijski i tematski dobrim dijelom izlazi iz tog prostora. Druge inicijative ostaju u izvornom arealu te adresiraju formativne učinke industrije na identitete zajednicâ, npr. emancipaciju radništva, posebno ženskoga rada (istraživanje Dragane Modrić, Jelene Pavlinušić i Nikole Križanca o sinjskoj Dalmatinki ili ono Marije Borovičkić i Lee Vene u sklopu Sive zone na Korčuli). Kompleksnošću participativne i prezentacijske forme, kao i rijetkim institucionalnim ko-autorstvom (Tehničkog muzeja Nikola Tesla i Tekstilno-tehnološkog fakulteta te brojnih suradnika), izdvojio se projekt Skrojene budućnosti?. O njemu je 2019. pisao Bojan Krištofić i već tada upozorio – referirajući se na stanje uma na sceni – kako temi nije istekao rok dokle god je se kvalitetno obrađuje i društveno je relevantna.

Je li onda u 2021. participativno-umjetnička obrada Velesajma stigla prekasno? Da zadovolji želju za tematskim novitetima – možda, kao projektni surogat valorizaciji od grada i države – nipošto. I u projektnom formatu, mimo u ranijem hipertekstu naznačenih, istraživačko-umjetničkih tematizacija Velesajma zapravo nedostaje. U prozi živi melankolija: žalobno stanje vanserijskih objekata (kao paviljona Đure Đakovića) uparuje se sa žilavim (održavanim) hortikulturnim obiljem i urbanom faunom. Dođete tamo i bude baš tako: tužni ste, tješe vas čarobne egzote i ptičji poj. No taj podesno modernistički trop o sukobu kulture i prirode, gdje potonja sad odnosi pobjedu, zapravo zaklanja činjenicu da kultura svakodnevice, onakva nezgrapna i mjestimice vernakularna, u većini paviljona nije zamrla (ne na distopični način na koji su zatrte ine industrije i identiteti sredina koje su učinile gradskima). Na Velesajmu se i danas odvija život, u skladu s onim što Zagreb danas jest.

Ono što bi temi moglo produžiti rok relevantnosti je i stanovita apartnost. Izuzme li se formalno-tipološko određenje, Velesajam ne naliježe komotno na emancipacijske tropove: niti je bio mitska tvornica, niti je jednoznačno industrijska baština. Kao i cijeli kasno-modernistički Zagreb, Velesajam jest povezan s (njegovom) industrijom, ali kao marketinški akter. Mjesto spektakla konzumerizma, gdje se učilo kako biti moderan obožavajući robu, sa zloslutnim posljedicama: potrošnjom kao mjerom društvenog napretka, kasnije statusa, naposljetku rutine. Sredinom 20. stoljeća, u onodobnoj geopolitičkoj konjunkturi, dok je SFRJ ispunjavala blokovski rascjep i otvarala se prema dekoloniziranima, Velesajam je bio centralna koordinata gdje je naš prijateljski bijeli čovjek kapitalizirao tehnološku nadmoć u odnosu na ta – 'tržišta u nastajanju' (nazovemo li ih današnjom, nepatvorenom sintagmom, bez progresivne komponente koju je proboj SFRJ podrazumijevao). Već sinoptičkim pogledom dakle: puno je delikatnih aporija u Velesajam upisano da bi ga se nekritički slavilo kao mjesto na kojem smo nekad bili važni i tehno-ambiciozni. Njihovo prepoznavanje i interpretacija su izazovne zadaće za projekt opremljen radioničkim formatom i community arhivom.

Nipošto ne i neostvarive; dapače, projekt zaslužuje bezrezervnu podršku. Velesajam je ugrožen, nekad mu prijete rušilačke investicije, mahom samo čekanje da nas nadživi. Zagrebu – fokusiranom na svoje historicističko srce, od čijeg opasnog oronulog šika opstaje šačica poduzetnih ali je bez odgovora na cijeli spektar javnih potreba, i prije recentnih tremora – Velesajam ima što ponuditi. Ne kao ad hoc fundus kad god gradu zatreba sabirno rješenje: od najmračnijih društvenih podbačaja na broju 22 do posprdnih 'čudotvornih' epizoda koje je vidio zadnjih desetljeća (i ne zaslužuju link), ili kao kakav god već kolektivitet opisuje koje doba. Nego kao nadahnjivanje prvotnom idejom zbog koje uopće vrijedi učiti o Velesajmu – kao nukleusu Zagreba budućnosti (što bi uključivalo i valorizacije i devalorizacije, unutar i izvan sajmišnih gabarita). Gdje će se projekt pozicionirati: u okviru pretresanja održivih ideja, kao još jedan podsjetnik na pravo na dio grada, kao lab za novi format grada? Hoće li ostati vidljiva neka umjetnička rješenja? Ne 'ostaje vidjeti' nego sudjelovati: svi na Zagrebački velesajam!

Objavio/la matko [at] kulturpunkt.hr 09.08.2021

VEZANE VIJESTI

Sjećanje veleprostora

Pripremila: Hana Sirovica
Multimedijalna izložba označava početak interdisciplinarnog istraživanja koji za cilj ima potaknuti intergeneracijski prijenos sjećanja na velesajmske prostore.

Na pola puta između života i smrti

Pišu: Marta Fiket, Marta Radman i Gorana Ražnatović
Zagrebački Velesajam danas čine prostrani paviljoni zapojasani metalnim ogradama i okovani ruzinavim lancima, između kojih radnici na viličarima prenose otpad.

Imaginacija života

Pripremila: Ivana Pejić

U izložbi Zrno-19 Duška Boban donosi seriju fotografija s prizorima splitske arhitekture i krajolika na kojima se tek pomnim pogledom otkriva prisutnost ljudskog lika.