Svi smo uigrani i nema prostora za novosti | kulturpunkt

Kulturoskop Kritika

<

Svi smo uigrani i nema prostora za novosti

Dokumentaristički motivi utkani u izvedbu Memorija (svijeta) je puna predstavljaju sliku trenutnosti i sveopće izgubljenosti u bunilu medijskog bombardiranja.

Piše: Ana Dragozet

FOTO: Karla Jurić

  • A
  • +
  • -

Zatvoreni u prostoru u kojemu se sve ponavlja, izvođači uvode publiku u svijet pretrpan informacijama. Nemogućnost pohrane i ponavljanje predstavljaju glavnu problematiku kojom se predstava bavi. Na sceni se nalaze kutije, izvođači i nemogućnost oblikovanja novog prostora. Memorija (svijeta) je puna izvodi se u KunstTeatru, što je odličan izbor jer intimnost raste zbog blizine izvođača i gledatelja, te blizine scene i gledateljstva, a ovoj izvedbi to iznimno pogoduje. Troje izvođača na vrlo jednostavnim i rodno neodređenim kostimima imaju žute nijanse za koje se čini da na trenutke izbjegavaju sveopću monotoniju, ali zapravo se stapaju s njom i s izvođačima. Slika cjeline je prekinuta i nemoguće je zaokružiti priču. Struktura je destruktivna i u stalnom pokušaju ponovnog građenja, ali bez mogućnosti da predstavi cjelinu. Ali, to zapravo ne predstavlja problem, nego dobro organiziranu karakteristiku. 

Izvedba počinje ulaskom publike u prostor u kojemu izvođači ponavljaju replike povezane s užurbanom i kaotičnom atmosferom izvedbe. Replike su apsurdne, na trenutak ironične, zbunjujuće, ali i zastrašujuće. Sve to gledatelja postavlja u stolicu u kojoj njegovo tijelo postaje sve teže. Zagušljivost i težina koja se širi u malom prostoru pojačava zajedničku anksioznost koja postaje dio izvedbe. Brojke, slova, podaci, informacije, prostor, prostor, prostor. (...) I manjak prostora za pohranu, za pamćenje, ali i za razlikovanje dana u uigranoj svakodnevici. Što se događa sa slučajnostima i u kojem točno prostoru i vremenu su se izgubile suptilne radnje zbog kojih je lakše pregurati dan?

Smijeh, pozdravi, rad i hod postaju dio mehaničkih radnji koje izvođači preslikavaju u mučnu igru koja u svojoj tragičnosti sadrži i elemente humora. Ono što je u toj igri mučno je to što izvođači ne dovršavaju radnje, nego s jedne prelaze na drugu i tako sve dok traje izvedba. Autorica koncepta Nikolina Rafaj i dramaturginja Nina Bajsić su izborom prekidanja radnji savršeno dramaturški opravdale cjelokupni koncept Memorije, ali i postdramskog kazališta koje je utkano u elemente ove izvedbe.

Informativna buka gradi svijet u kojemu je lako zapeti i zaspati, pa se tako izvođači zajedno s publikom sve vrijeme odupiru padu koji je uvijek blizu, ali još uvijek nije ispred naših vrata. Koliko dugo neće biti ispred naših vrata uvjetovano je snagom kojom svatko od nas odgovara na buku i stalno kucanje na vratima. Ulaskom u izvođački prostor publika, zapravo, ulazi u prostor svakodnevice i prostor stalnih premještanja i prekidanja sadržaja novim informacijama. Publika ulazi u prostor nemogućnosti da stare sadržaje pravilno pohrani. 

Lucija Dujmović, Iva Visković Križan i Paško Vukasović nas kroz odličnu scensku uigranost navode da se zapitamo biramo li, zapravo, sami sadržaj ili on bira nas. Njihova lakoća kretanja prepoznatljiva je svih 80 minuta trajanja izvedbe. Stalna ispreplitanja, presijecanja, a onda ponavljanja ili nadograđivanja već izrečenog su prekid tijeka svakodnevice koja sve više poprima oblik nepopravljive, neuravnotežene i necjelovite strukture što i jest ideja postdramskog kazališta. Buka kojoj postajemo sve češće izloženi u našim ušima postaje sve tiša, a od naviknutosti na buku, nije teško zaspati snom nemotiviranosti. Vjerodostojnost izvedbe pojačava i kostimografkinja Ozana Gabriel koja bira vrlo jednostavnu i nenametljivu kostimografiju kojom se naglašava ideja neprekidnog propadanja u monotoniju bez dna.

Preslika atmosfere svijeta je pojačana i ubacivanjem dokumentarističkih materijala koji se sastoje se od komentara publike. Publika koja je već pogledala Memoriju je komentirala značenje memorije i dojmove koje je na njih ostavila izvedba što je dobrom odlukom autorica uključeno u sljedeća izvođenja. Dokumentaristički motivi utkani u izvedbu predstavljaju sliku trenutnosti, istinitosti i sveopće izgubljenosti u bunilu kojim nas medijski prostor bombardira svakog dana. Uz to prenosi i intimnu atmosferu u kojoj se publika može poistovjetiti s nekim od izrečenih komentara. Intimnost tog postupka vidljiva je u načinu na koji publika pažljivo sluša što drugi govore o izvedbi. Ono što dodatno pojačava dojam jest i svjesnost da su drugi vidjeli ono što mi gledamo u tom trenutku. Želimo čuti, pronaći slično razmišljanje i razmisliti o onome kako su drugi nešto vidjeli. Želimo osjetiti iskrenu riječ koja je van scenskog prostora, u našem prostoru koji postaje i prostor naše intime i ispovijesti. 

Vrijeme koje silno želimo uštedjeti silno se troši. Postajemo užurbani, nervozni i pod stalnim pritiskom, a iz svega toga proizlazi i anksioznost koja nas pritišće od hladan beton. Atmosferski izvedba vrlo uvjerljivo prenosi osjećaj anksioznosti, pa se publika gledajući izvedbu u pojedinim trenucima osjeća napeto i u borbi da stigne vidjeti i čuti sve misli. Ali, u tome i jest sva problematika i krug bez završetka u kojemu misli ne završavaju, nego se stalno prekidaju. Ova postdramska izvedba u kojoj je isprepletena snaga scenskog pokreta, verbalne komunikacije i uigranosti izvođača progovara o temi straha koji je sveprisutan. Briga da neće biti dovoljno vremena, prostora, smijeha i snage opet nas vraća na početak izvedbe u kojoj je jasno da je sve već rečeno i da ništa novo ne može proizaći. Taj nedostatak novih podataka odvodi izvođače u preslagivanje sadržaja koji su im dostupni. To ih vodi u razigranost u kojoj u preslagivanju, zapravo, prave novi raspored, a onda i sadržaj.

Odlična je i vizualna dosjetka u kojoj su po prostoru preko projekcije ispisane brojke preostalih dana – dana da se nešto izgubi. Vrijeme koje se gubi na proizvodnju novih knjiga ili godine koje su preostale za potrošnju zaliha ulja, nafte ili vode. Ono što se nameće kao jedini problem jest višak materijala na kraju izvedbe. U pretjeranom korištenju bilo koje metode dolazi do zasićenja, pa tako i u ovom slučaju pred sam kraj izvedbe nagomilavanje postaje osjetilni višak, ali i napor. Ispreplitanje dokumentarističkih materijala, pokreti izvođača i njihova verbalna komunikacija se čine prenaglašenom. Gledatelj sam odlučuje za radnju koju će pratiti i tako filtrira sadržaj, za što bih rekla da je odlična metoda, ali za početak ili sredinu izvedbe dok je gledateljska pažnja još potpuno prisutna. 

Kraj izvedbe je osmišljen kao mogućnost da publika ostavi svoj otisak za buduće izvedbe tako što će poslati fotografiju na navedeni mail. Odlična ideja kojom se uspijevaju povezati i prijašnje i buduće izvedbe. Njoj se moglo posvetiti više pažnje tako da je izvođači bolje iskomuniciraju i motiviraju gledatelje da to urade, ali i u ovoj formi zadovoljava ideju. Memorija (svijeta) je puna svakako opravdava naslov i koncept, te se može svrstati među uspješne projekte mladih autorica i autora. Razlika između ove i drugih pokušaja postdramskih izvedbi je u tome što se dobar dio njih završava na pokušaju, a ova izvedba među njima se ističe svojom razigranošću i dosljednošću, što je čini pravim osvježenjem. U moru nove memorije, a tako i u moru novih izvedbi, teško je napraviti kvalitetnu i vidljivu, ova dobiva svoj zasluženi prostor i postaje ta jedna, vrijedna. Još jedna pozitivna strana ovog projekta je to da se svaki put širi i raste. Publika ostavlja svoje utiske, memorija se puni, ali u ovom slučaju za izvedbu je nikad neće biti previše. 

Objavio/la ivana [at] kulturpunkt.hr 09.06.2022

VEZANE VIJESTI

Kazalište kao ogledalo društva

Piše: Nika Krajnović

Kroz biografska iskustva beskućništva, dokumentarna predstava Crna vuna progovara o gorućem društvenom problemu čije sistemske uzroke traži u odnosu sustava prema pojedincu.

Bajka o tjeskobi "odrastanja"

Piše: Ana Fazekaš

Predstava Marta i sedam strahova, nastala u suradnji KunstTeatra i inicijative BoliMe, potiče na prijeko potreban razgovor o bolnim temama mentalnog zdravlja mladih.

Plesno-laboratorijska dijagnostika apsurda

Piše: Sendi Bakotić

Melodrama je kritički, (auto)ironičan i ciničan, gotovo protestni antispektakl koji odražava i projektni kapitalizam – pokretnu traku na kojoj umjetnici opstaju ili nestaju.