Svijest o burnoutu se pomakla, ali praksa kaska | kulturpunkt

Kulturoskop Intervju

<

Svijest o burnoutu se pomakla, ali praksa kaska

S Urškom Jež iz slovenskog Mesta Žensk razgovarali smo o specifičnostima fenomena sagorijevanja u civilnom društvu i metodama koje mogu pomoći u njegovu prepoznavanju i preveniranju.

Razgovarala: Ivana Pejić

FOTO: osobni arhiv

  • A
  • +
  • -

Sindrom sagorijevanja ili burnouta sve češće se pojavljuje u javnom diskursu, dominantno portretiran kao individualni problem koji proizlazi iz nemogućnosti nošenja sa stresnim situacijama, a prati ga gubitak produktivnosti, entuzijazma i općenito osjećaja smislenosti rada. Ipak, sve veća zastupljenost teme u javnom prostoru ne jamči i njezino jasnije razumijevanje, posebno kada se odnosi na burnoutu posebno izložene skupine, kao što su aktivisti. 

Kako bi doprinijele boljem razumijevanju sindroma sagorijevanja, tri organizacije iz Poljske, Hrvatske i Slovenije pokrenule su projekt Burnout Aid, specifično usmjeren istraživanju i sprječavanju burnouta među zaposlenima i volonterima u civilnom sektoru. U procesu istraživanja i osmišljavanja alata za prepoznavanje i prevenciju burnouta sudjelovala je poljska Fundacja Culture Shock, organizacija koja koristi nove tehnologije i nove medije u neformalnom obrazovanju, hrvatska udruga K-zona, posvećena radu sa ženama i LGBTQ+ zajednicom u području rodne ravnopravnosti, kulture i radničkih prava, te Mesto Žensk iz Slovenije, nevladina organizacija fokusirana na feminizam i rodnu ravnopravnost u umjetnosti i kulturi.

Završna konferencija projekta održana 20. svibnja u sklopu 16. izdanja Vox Feminae festivala bila je povod da s Urškom Jež iz Mesta Žensk razgovaramo o razlozima koji treći sektor čine posebno ranjivim kada je u pitanju sindrom sagorijevanja.

 

Projekt Burnout Aid započeli ste 2019. godine. Otad do danas tema mentalnog zdravlja dobiva sve veću vidljivost, no vratimo se na čas na početak. Što je za vas bio poticaj da se bavite ovim problemom? Je li sagorijevanje bilo nešto čime ste se bavili u vlastitoj organizaciji?

Dolazim iz organizacije koja radi u polju kulture, provodimo umjetničke projekte, ali nam u imenu stoji 'udruženje za promociju žena u kulturi', a to podrazumijeva i brigu za dobre radne uvjete za umjetnice i druge kulturne radnice. Kad nas je K-zona pozvala da se uključimo u projekt nismo to mogle propustiti. Sve češće smo govorile o tome da smo sagorjele, da radimo previše, da moramo nešto promijeniti. Činilo nam se da je ovo svakako tema koja se poklapa s našim radom i koja nas dotiče kao i sve druge organizacije civilnog društva.

Krenuli ste od istraživanja i analize postojećih saznanja o sindromu sagorijevanja, između ostalog i prisutnosti ove teme u javnom diskursu zemalja u kojima se projekt provodio. Koji je vaš dojam razumijevanja burnouta na toj općoj razini te kakav je položaj civilnog društva unutar postojećeg korupusa znanja? 

Projekt se odvijao u četiri segmenta. Prvi je bio istraživanje, odnosno desk research, tijekom kojeg smo u svim zemljama mapirali što već postoji o burnoutu – koja su istraživanja već provedena, postoje li neki potporni mehanizmi i slično. Nakon toga je uslijedilo terensko istraživanje, studje slučaja pet organizacija koje rade s različitim ranjivim grupama: starijom populacijom, osobama s mentalnim poteškoćama, LGBT zajednicom, ženama i migrantima. Unutar svake organizacije radile smo po tri intervjua s nekim iz vodstva organizacije, s nekim od zaposlenika i volontera. Nastojale smo iz različitih perspektiva mapirati koji su to ključni uvjeti koji nas tjeraju u sagorijevanje u nevladinim organizacijama. Osim terenskog istraživanja, u svakoj od zemalja u kojima se projekt provodio imali smo i pet eksperata koji se na različite načine bave ili burnoutom ili temama koje su važne za njegovo razumijevanje. Pored terapeuta i praktičara, u projekt smo uključile i osobe koje rade na pitanju radnih uvjeta iz pravnog aspekta kako bismo doznale koji su uvjeti rada specifični za civilni sektor i na što bi nevladine organizacije posebno trebale obratiti pažnju. 

Ustanovile smo da u nekim zemljama postoje istraživanja vezana za školski sustav, medicinu ili neka druga područja, ali specifično po pitanju burnouta u nevladinim organizacijama nismo puno toga našle. Npr. u Sloveniji je sagorijevanje bilo riječ godine, puno se pričalo o tome, izašle su neke knjige, ali ništa što bi specifično zahvaćalo civilno društvo. No, prisutnost ove teme u javnom prostoru bio je samo jedan aspekt našeg istraživanja. Ono što nam je bilo zanimljivije je mapiranje od kad se uopće govori o sagorijevanju, kako se ono razumije unutar zdravstvenog sustava, je li prepoznato kao bolest, možeš li dobiti dijagnozu burnouta, pravo na bolovanje i slična pitanja.  

Odgovore na njih tražili ste kroz istraživanje u tri zemlje – Poljskoj, Hrvatskoj i Sloveniji. Kakvi su vaši nalasci, koji su to uvjeti koji nas tjeraju u sagorijevanje? Postoje li neka preklapanja ili specifične razlike u navedenim zemljama?

Situacija u svim zemljama je jako slična. Ključni faktori koji dovode do burnouta su sistemski, a osnove su projektni ritam rada organizacija i mali broj zaposlenika, što direktno proizlazi iz nedovoljnog financiranja. S jedne strane to su uvjeti rada koji često obuhvaćaju i nedostatak osnove infrastrukture i adekvatnog radnog prostora, zbog čega mnogi zaposlenici nevladinih organizacija rade od doma i koriste vlastite resurse. S druge strane, zanimljivo nam je bilo vidjeti i kakvu ulogu imaju korisnici s kojima organizacija radi, je li i to jedan od faktora koji utječe na burnout u organizaciji. U razgovorima sa zaposlenicima organizacija civilnog društva koje rade s ranjivim skupinama pokušali smo doznati doživljavaju je li sekundarnu, tj. posrednu traumu i, naravno, ispostavilo se ona u velikoj mjeri utječe na osjećaj burnouta kod svih, osim možda kod organizacija koje rade sa starijom populacijom.

Još jedan jako važan faktor koji utječe na sagorijevanje je društvo u kojem organizacija radi i kako se ona percipira. S jedne strane dojam je da aktivistički rad nije ozbiljan posao, da to što radimo iz ljubavi ili nam je posao gotovo hobi pa se podrazumijeva da nam ne predstavlja stres. S druge strane, iz pozicije vlasti naš se rad doživljava kao prijetnja, mi smo one koje uvijek rade probleme, postavljaju nezgodna pitanja, upozoravaju na nepravilnosti… Taj antagonizam stvara pritisak koji sigurno utječe na burnout. Također, pomaci na kojima jako teško i naporno radimo su minimalni, treba dugo vremena i puno napora da se nešto promijeni – sve su to faktori koji stvaraju 'plodno tlo' za sagorijevanje u civilnom društvu.

Na završnoj konferenciji projekta u Zagrebu govorilo se o različitim razinama na kojima možemo govoriti o problemu sagorijevanja u neprofitnom sektoru  od individualne, preko organizacijske do strukturne razine koja definira naše radne uvjete. Mogu li se prema vašem mišljenju i iskustvu te razine adresirati odvojeno?

Na individualnoj razini možemo govoriti o preklapajućim vrijednostima ljudi koji ulaze u civilno društvo, koje obično vodi entuzijazam i želja za društvenim promjenama. No mislim da je bitno da osim osobnih razloga koji radnike i radnice civilnog sektora mogu dovesti do burnouta govorimo o ulozi organizacija u kojima rade. Važno je da ne prebacujemo odgovornost – da ne zaključujemo da burnout proizlazi iz pojedinačnih karaktera i navika koje možemo promijeniti. Jako je bitno da se priča o sistemskoj i organizacijskoj razini, jer nam nedostaje strukturirano adresiranje problema. Najčešće se o ovoj temi govori neformalno, u usputnim razgovorima ili uz kavu. To su pokazale i radionice koje smo provodile u sklopu konferencije, koje su potvrdile da se u organizacijama rijetko odvaja posebno vrijeme za razgovor o problemu sagorijevanja. Nemamo vremena stati i pričati o tome kako ćemo raditi manje, kad prije toga trebamo završiti gomilu hitnijih stvari. Ovaj ritam i način rada u velikoj mjeri nam diktira sustav u kojem djelujemo, pa se postavlja pitanje kako izaći iz tog začaranog kruga.

Ono što može pomoći je da organizacija u strateškom smislu odluči što su prioriteti, a što se može ostaviti za kasnije ili uopće nije njena misija. Puno puta pišemo i radimo projekte jer njima možemo u nekom manjem dijelu financirati ono što je bit djelovanja naše organizacije. Mislim da možemo prihvatiti da ne moramo raditi baš sve. Problem je, naravno, u nesigurnom kontekstu. Organizacije civilnog društva imaju perspektivu od pola godine, godinu i zbog toga nijedan poziv, nijedan natječaj neće proći bez prijave. No taj ritam nas dovodi do sagorijevanja i zato tu logiku trebamo osvijestiti i preispitati.   

Kroz projekt se ponudili neke alate i metode koje mogu pomoći u adresiranju problema burnouta i njegovoj prevenciji. Kakva su dosadašnja iskustva u njihovoj primjeni, postoji li otpor prema promjeni ustaljenih praksi?

Cilj svih istraživanja bio je da dođemo do alata koji su potrebni organizacijama za podršku i prevenciju sindroma sagorijevanja. Na kraju se projekt razvio u tri različita pravca. Prvo, proizveli smo scenarije za radionice prepoznavanja i sprječavanja burnouta u organizacijama, koje smo proveli i u Zagrebu. Na stranici projekta postoji osam scenarija za radionice koje se mogu provoditi unutar organizacija ili među zaposlenicima i suradnicima različitih organizacija. Na radionicama nudimo različite alate koji pomažu reflektirati procese koji se odvijaju u kolektivima, osnažuju sudionike_ce u započinjanju razgovora i sugeriraju mjere koje se mogu implementirati kako bi se postigla promjena. Proizveli smo i seriju videa koji služe u svrhu podizanja svijesti o problemu sagorijevanja u neprofitnom sektoru. Donose različite perspektive osoba koje su prošle kroz burnout, intervjue s ekspertima u području radnog prava te razgovore s terapeutima koji rade u poslovnom sektoru. I, naravno, ono osnovno – donose informacije o tome što je burnout, koji su simptomi i kako izgledaju pojedine faze. 

Najvažniji rezultat projekta je upitnik koji se nalazi na web stranici, koji mogu ispunjavati pojedinci ili predstavnici organizacija. Upitnik je strukturiran tako da obuhvaća različite segmente – od poslovnih procesa i ponašanja, preko zadovoljstva poslom do radnih prava. Rezultati upitnika pokazuju nam koja područja našeg rada su održiva, a gdje trebamo korjenite promjene. Ujedno nam se nude i različite metode kojima možemo pospješiti radne procese – na individualnoj razini to je sve od vježbi disanja i meditacije, do alata koji pomažu u organiziranju to-do liste i uspješnom vođenju projekata. Za organizacije tu je predložak protokola protiv mobinga na radnom mjestu, check-lista s popisom svega što sve treba sadržavati dobar ugovor te alati koje organizacija može koristiti u sprječavanju ili izlasku iz burnouta, što je i najvažnije.

Materijala je zbilja puno i najčešće je pitanje gdje početi, što je prvi korak. Nije nužno aplicirati sve, najvažnije je odabrati ono što je realistično i ima smisla za pojedinačnu organizaciju. Dovoljno je odvojiti pet minuta svaki dan za prakse koje ciljano utječu na smanjenje faktora sagorijevanja. To mogu biti male stvari, npr. promjena načina kako se vode sastanci, koliko ih često imamo, tko sve u njima sudjeluje i slično. Najvažnije je da odlučimo da ćemo primijeniti nešto od ponuđenih alata, da se otvori prostor za sustavni razgovor o ovim temama. Činjenica je da se svijest o problemu pomakla, ali praksa i dalje kaska. Važno je da smo osvijestili problem, prepoznajemo ga i osjećamo na svojim tijelima. Svjesni smo i da zahvaća velik broj osoba koje pokušavaju pozitivno utjecati na društvo koje je u krizi već 30 godina.

Jesu li nakon posljednje, pandemijske krize vidljivi neki pomaci? Jesmo li spremniji napustiti stare mehanizme i usvojiti nove prakse? 

Mislim da smo kroz pandemiju naučili da je zdravlje važno, i počeli smo burnout direktno povezivati sa zdravljem. Sve više se priča o mentalnom zdravlju i kao da se prihvaća da je burnout dio ovog korpusa na koji trebamo obratiti pažnju, jer je jednako važno. U postpandemijskom vremenu sve organizacije bave se time kako prijeći s rada od doma na uredski rad. Ipak, mislim da se nijedna organizacija neće vratiti na staro već ćemo trebati naći nove mehanizme koji će biti dovoljno fleksibilni da se prilagode novim potrebama.

Važno je i da prepoznamo koji su benefiti brige o mentalnom zdravlju za čitav neprofitni sektor, ne samo za pojedinačne organizacije. Puno ljudi odlazi iz sektora, odlazi znanje i energija i to se negativno odražava na sve. Čini mi se da su na organizacijskog razini problema više svjesne radnice i radnici srednje generacije. Puno njih je već prošlo kroz burnout i tek sada govore o tome, možda su i otvoreniji jer su iskusili sagorijevanje i shvaćaju što ono znači. Kod mlađih timova i organizacija entuzijazam je još uvijek toliko visok da možda i ne prepoznaju stres, odnosno možda nisu svjesni da i pozitivan stres, da ga tako nazovem, na duge staze doprinosi burnoutu.

Kako vidite nastavak rada na ovoj temi, u sklopu projekta ili na razini vaše organizacije?

Sigurno postoji želja za nastavkom bavljenja ovom temom. Upitnik koji smo kreirale nastavlja prikupljati informacije koje će nam pružiti osnove za planiranje daljnjih koraka. Što se naše organizacije tiče, mi smo uvele neke prakse koje ćemo sigurno nastaviti, a periodički ćemo provoditi radionice i bez projekta jer to smatramo važnim. 

Jako bitno pitanje koje na neki način ostaje otvoreno i na kojem bi trebalo nastaviti raditi je pitanje samostalnih umjetnika i drugih freelancera u kulturnom sektoru. Dosad smo se bavili osobama i kolektivom koji funkcionira unutar neke organizacije, a sljedećim korakom bismo voljeli zahvatiti ljude koji rade projektno – umjetnike, producente, dizajnere koji su samozaposleni, nemaju organizaciju koja bi mogla štiti njihove interese. Samozaposlene osobe ili freelanceri moraju balansirati između različitih projekata, ako žele preživjeti mjesec sustav ih tjera da rade nekoliko projekata istovremeno, no rijetko se razgovara o tome tko za njih 'igra ulogu' organizacije. Postoje li udruženja koja se bave ovom temom, koje nude pomoć i razmišljaju što su sistemske promjene koje će omogućiti sigurnost i zaštitu od burnouta? U nedostatku organizacijskog okvira problem se vraća na individualni nivo, zbog čega mislim da je to tema kojom se u budućnosti trebamo ozbiljnije pozabaviti.

 

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura na prekretnici koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Objavio/la ivana [at] kulturpunkt.hr 23.05.2022

VEZANE VIJESTI

Iskrenost je jednostavno previše

Piše: Dijana Grubor
Zbog isprepletenosti mita o poslu kao ljubavi sa širom društvenom stigmatizacijom, u kulturnom sektoru i dalje je teško, pa i rizično, govoriti o problemima mentalnog zdravlja.

Neplaćeni kulturni rad

Piše: Matko Vlahović

Cijenu neplaćenog i potplaćenog rada snose uglavnom mlade kulturne radnice, nerijetko subvencionirajući zaposlenje u struci obavljanjem nekog drugog posla. 

Sagorijevanje u trećem sektoru

Piše: Ivana Pejić

Burnout je nevidljiv ili se smatra sastavnim dijelom rada u civilnom društvu, kojem za nošenje s ovim problemom nedostaju sustavna rješenja i programi podrške.