Svijet boljih slika | kulturpunkt

Kulturoskop Školica

<

Svijet boljih slika

Hörspiel – mala igra za slušanje (i gledanje) ukazuje na utočište koje nam radio i danas može pružiti ako mu pristupimo s ljubavlju.

Piše: Marta Medvešek

Hörspiel – mala igra za slušanje (i gledanje)

Od prije nekoliko godina 13. veljače obilježava se Svjetski dan radija. UNESCO je uvođenjem toga dana želio podići svijest o važnosti radijskog medija i unaprijediti međunarodnu umreženost  i suradnju. Radio, kojemu su još ne tako davno zbog izuma novih medija mnogi proricali crnu budućnost, ipak je opstao. 

Opstao i postao, velikim svojim dijelom, suvremena tvornica buke. U doba sveprisutne komercijalizacije, radijom su zavladale napadna komercijalna glazba, nepodnošljive reklame i proizvodnja dodatne napetosti u ovom već dovoljno kaotičnom svijetu, jer "radio ne trpi tišinu". Rijetko koja radio stanica danas predstavlja humani izvor informacija, kulture i zabave. 

Ipak, zaljubljenici u radio kao medij beskonačnih kreativnih mogućnosti još uvijek postoje, a primjer za to pruža nam nedavno upriličeni Hörspiel – mala igra za slušanje (i gledanje). Scensko-eterskom kombinacijom radio drame, dokumentarne radio drame i izvedbenih elemenata koja se, poput predstave, izvodi uživo pred očima (i ušima) publike, Ansambl zvučne manufakture pokušao nam je – vizualno i zvučno – dočarati razvoj radijskog medija i radijskog teatra od njegovih početaka. Ansambl u sastavu Dine Brazzodura, Ivane Rushaidat, Jelene Miholjević, Svena Medvešeka, Matije Antolića, Ante Perkovića, Ljubice Letinić, Nine Bajsić i Ivana Zelića za ovu je priliku okupila Pavlica Bajsić.

Okosnicu scenarija, nastalog rekonstrukcijom i kolažiranjem raznih materijala - ulomaka starih radio drama, arhivskih zapisa i sjećanja, glazbenih brojeva, efekata i igranih scena - čini povijest radio drame. Scenarij je dramaturški obogaćen i raznim prilozima iz područja filozofije, fizike, pa i poezije, kojima se gledatelje potiče na propitivanje vlastitog odnosa prema zvuku i tišini, slušanju i zamišljanju zvučnih slika. Izazov ove eksperimentalne igre bio je kako uskladiti sav taj raznorodni materijal s tehničkim zahtjevima medija i skučenoga prostora kule Lotrščak u središtu Zagreba. Tijekom tri izvedbe Hörspiela krajem 2013. godine, publika je imala priliku sudjelovati u izuzetno šarmantnom "penjanju" kroz povijest radija i misli o zvuku. Program je započeo na prvom katu kule te se preko preostale dvije etaže "uspinjao" do vidikovca na tornju gdje je, uz prekrasan pogled na Zagreb, posjetitelje dočekao i eksperimentalni radio prijamnik za hvatanje "elektromagnetskih valova iz svemira".

Upravo je prostorna specifičnost kule – bijeg stubama na gornju etažu uz glumljenu buku i paniku – iskorištena za uvod u Maremoto, prvu dramu katastrofe u povijesti radija. Ova radio drama francuskoga inženjera Mauricea Vinota alias Gabriela Germineta iz 1924. godine u svoje vrijeme nije bila emitirana, zbog straha od izazivanja panike kakvu je Orson Welles uzrokovao Ratom svjetova trinaest godina kasnije u Americi. Izvođači Hörspiela publici otkrivaju što je za izvedbu takve radio drame nekada bilo potrebno, budući da su se do pedesetih godina prošloga stoljeća programi emitirali uživo iz studija te da zbirke zvučnih efekata još nisu postojale. Zvukovi poput mora, vjetra i kiše uživo su se izvodili pred mikrofonom, na što nas duhovito podsjeća i uživo izvedena pjesma I'm the sound effects man (I shut like a window/ And slam like a door/ I toot like an engine/ And creak like a floor/ For I'm the sound effects man). 

Hörspiel otvara pitanja o slušanju i prenošenju zvuka (npr. kako čuti maglu), o njegovoj fizičkoj prirodi – vibracijama – koja kao takva može postati i prava fiziološka potreba (poput Beckettove potrebe za slušanjem šuštanja lišća); skreće pozornost na ustroj mikrofona koji poput ticala opipava i bilježi svijet te na uzajamnu povezanost osjećanja i slušanja koja je u nekim jezicima čak izražena i srodnim glagolskim oblicima (sentire i povratni oblik sentirsi na talijanskom), na što upućuje i sličnost hrvatskih glagola čuti i ćutjeti.

Misli o tišini, dijelom preuzete iz eseja Zvonimira Bajsića, oca dokumentarnog radiodramskog žanra u nas (a ujedno i oca ravnateljice ansambla), zauzimaju važno mjesto u ovoj "predstavi": tišina kao negacija čujnoga, tišina kao skromnost (kako se ponovno priviknuti na skromnost?), tišina kao plodna zemlja iz koje klijaju ideje. Priča o montažeru koji skuplja i lijepi izrezane i odbačene snimke udaha i izdaha te preslušavanje njegove "vrpce šutnje" jedna je od najdojmljivijih scena Hörspiela

Budući da sam među sretnicima koji su ovaj "eksperimentalni radio program prošlosti" doživjeli iz dva kuta – tijekom izvedbe u kuli Lotrščak, a zatim i u privatnosti svoga doma, na radio prijamniku – imala sam priliku promotriti ga iz obje perspektive: perspektive slušanja i gledanja uživo, a zatim i samoga slušanja. 

Prilikom izvedbe uživo, u konkretnom prostoru s fizički prisutnim glumcima i publikom, stvara se direktna komunikacija, koja podrazumijeva razne nepredvidljive pojedinosti poput slučajnih pogrešaka, tišine, spontanog smijeha, kašlja. Dodatni šarm toj kazališnoj trenutnosti i neponovljivosti daje i smještaj izvedbe u razigrani prostor kule, koja se pokazala izvrsnom za udomljavanje ovoga neuobičajenog projekta.

Zvučni pak dio, prilagođen emitiranju na radiju, funkcionira jednako dobro i sam za sebe. Gubitkom konkrentog prostora odnos s publikom nije nestao – on je ovdje podjednako prisutan – samo u drugačijem obliku. Izvođači su doduše nevidljivi slušateljima koji dramu prate preko zvučnika, ali to nimalo ne uskraćuje intimnost komunikacije. Kao što u svom eseju o estetici recepcije piše njemački povjesničar umjetnosti Wolfgang Kemp, objašnjavajući specifičnost umjetničke komunikacije, autor i recipijent međusobno ne komuniciraju izravno, onako kako to podrazumijeva svakodnevni proces komunikacije licem u lice. Po njemu autor i čitatelj, a u našem slučaju slušatelj, ne moraju se poznavati, dovoljno je samo misliti na onoga drugoga (ne kaže se bez razloga da je radio "dragi gost u svakom domu, gost kome ne treba kuhati kavu"). Radijski autori posebno su svjesni važnosti ostavljanja praznoga prostora, odnosno mjesta neodređenosti, kako bi recipijent mogao sam dovršiti djelo i nadograditi ga vlastitim sustavom asocijacija. Snaga spomenutih radio drama katastrofe upravo je u slobodi slušateljevih doživljaja, budući da je moć misli i mašte bez vizualnoga predloška puno jača. U jednome trenutku Hörspiela dva se izvođača povlače u improvizirane studije zavjesom odvojene od publike, objašnjavajući kako je, navodno, i Pitagora držao predavanja iza zavjese radi odvajanja duha i tijela. Slike koje sami izgrađujemo na temelju vlastitog sustava asocijacija snažnije su od onih gotovih koje nam netko drugi ponudi iz svojega. Ova ideja o moći mentalne slike u Hörspielu je potkrijepljena i citatom dječaka iz vremena početaka televizije, koji je sudjelujući u BBC-evoj anketi odgovorio da više voli radio nego televiziju – jer su na njemu slike bolje. 

No, slušajući Hörspiel na radiju u njegovoj isključivo zvučnoj verziji, posebno mi je zanimljivo – i simpatično – bilo opažati kako se sjećanja na audio-vizualnu izvedbu upliću u kasniji doživljaj zvučne i kako se te slike i osjećaji pretapaju sa zvukovima koji ih prizivaju u sadašnjosti, pretapaju i nadograđuju novima...

Ovaj iznimni projekt svojom zaigranošću primjeren je i za djecu i za odrasle, a njegova umjetnička vrijednost čini samo dio one ukupne – ljudske. Ansambl zvučne manufakture kao da nas je nekom čarolijom, punom ljubavi i topline, pozvao na osvještavanje uloge i mogućnosti radija u današnjem izrazito vizualnome i ubrzanome – bučnom – društvu, kao da nam je ukazao na utočište koje nam radio i danas može pružiti ako mu pristupimo s ljubavlju. 

Objavio/la antonija [at] kulturpunkt.hr 07.03.2014