Svijet koji nestaje | kulturpunkt

Kulturoskop Kritika

<

Svijet koji nestaje

Keinberg Vedrane Klepice kirurški precizno oslikava osjećaj života na kraju povijesti, života u kojemu je nemoguće zamisliti stvarnu promjenu.

Piše: Josipa Lulić

FOTO: Silvija Dogan

  • A
  • +
  • -

"Da bi se iz ničega stvorilo nešto treba se malo oznojiti. Treba malo upregnuti mišiće", jedna je od prvih replika koju izgovara lik koji tumači Nataša Kopeč u novoj predstavi Vedrane Klepice, u produkciji Domina za festival Ganz nove Perforacije. Za predstavu Keinberg – mjesto koje nestaje Klepica je napisala tekst i režirala je, a kaže kako je nije "zanimala pozicija uzročnika posljedica, niti nekakvih mračnih struktura. Nisu me zanimali niti veliki konflikti. To je naprosto priča o prosječnosti, o svima nama koji nismo možda toliko pokvareni da radikalnije utječemo na društvo, ali smo dovoljno uplašeni ili bezidejni da mirno gledamo kako sve propada u ništavilo".

Bez obzira na autoričinu namjeru, predstava koju su uz Kopeč glumački iznijeli Boris Barukčić, Hrvojka Begović i Pavle Vrkljan itekako progovara o velikim strukturama i konfliktima. Naime iako su uplašeni ili bezidejni, likovi su ipak uvučeni u borbu s "mračnim strukturama" kasnog kapitalizma u kojima ne uspijevaju (često ni doslovno) preživjeti – u skladu s onom poznatom "ako se ne bavimo politikom, politika će se baviti nama". Znoj i mišići iz uvodnog citata istovremeno su ono što ih održava na životu i ono što ih ubija, ali to vrijedi i šire: industrija koja je stvorila blagostanje, a uništila klimu, nasilje akumulacije kapitala koje stvara "nešto iz ničega" preko leđa eksploatiranih radnika, ali koje se ujedno urušava samo u sebe.

Ova se predstava itekako bavi politikom – ako ne promišljanjem mogućih prostora organiziranog otpora, onda svakako preciznom analizom elemenata koji oblikuju naš trenutni društveni trenutak. Nakon uvodnog dijela koji, možda na pomalo nezgrapan način, služi kao historizacija priče o gradu koji propada, predstava prati živote četvero protagonista – Taše, Astrid, Olafa i Kaspara – u, kako ga predstavlja popratni materijal, "neimenovanom mjestu u Europi". U tom gradu, doslovno izgrađenom na magnetitu (na što nas efektno podsjeća kamenje na kojem i oko kojega glumci igraju), ljepotu skupih stanova poništava infrastruktura koja propada zbog slijeganja tla, a jutarnju tišinu bučne eksplozije.

Opstanku mjesta direktno prijeti rudnik koji ga je i stvorio: grad sve više tone, a vlast planira preseljenje zgrada kako bi se kopanje moglo nastaviti. U posebno uspjeloj dionici predstave, na pitanje Taše, pridošlice u grad, o poplavi u kupaonici, starosjedioci izvode scensku minijaturu koja manični strah od utapljanja (simboličkog i doslovnog) uprizoruje u ritmu klupske muzike koja asocira na trope glazbenika koji sviraju dok Titanik tone. Ova je dionica dobar primjer postupka koji će autorski tim koristiti kroz cijelu predstavu: inzistirajući na mikro-situaciji, na krajnje efektan način nudi komentar na društvenoj razini. 

Antagonizam oko (ne)imenovanja mjesta radnje između naslova / popratnog materijala / samog teksta predstave prilično je zanimljiv. Iako se u tekstu ime ne spominje, naslovom je određeno kao Keinberg – ne-gora, što upućuje na njegovo doslovo propadanje u prazninu planine nastalu iskopom rudnika, ali upućuje i na nemjesto, na nešto što može biti bilo gdje. S druge strane, unutar predstave itekako je prisutna referenca na specifičnu lokaciju. Keinberg je, naime, velikim dijelom temeljen na Kiruni, rudarskom mjestu na samom sjeveru Švedske ("ovdje je neprestano hladno", lamentirat će likovi), na lokaciji koja je bila od velikog strateškog značaja u Drugom svjetskom ratu: rudnik Kiruna je, iako u formalno neutralnoj Švedskoj, željeznom rudom snadbijevao industriju oružja nacističke Njemačke ("ljudi su morali naći načina da prežive", pravdat će Kaspar svoje kolaboracionističke pretke). 

No, niti je ruda neutralna, niti je to bila Švedska u Drugom svjetskom ratu. Neutralni jednako tako nisu ni likovi koji se, uplašeni i bezidejni, tražeći način da prežive, pozicioniraju unutar velikih narativa i konflikta. Pitanje neodržive industrijske eksploatacije prirode i njenog otpora ovdje predstavlja bazu: grad pod svojom težinom tone u utrobu planine, sitna kamena prašina svima se sliježe na pluća, a posljednji sob koji je preživio ekocid završava kao kućni ljubimac na Astridinom tavanu. Ipak, još je pervazivnija druga velika tema koju predstava istražuje: ona rada.

Rad je u uvodnim poglavljima Marxovog Kapitala definiran svojim dualnim karakterom – jedan je korisni rad, istinsko ljudsko djelovanje, dok je drugi onaj najamni, koji otuđuje ne samo radnike od sredstava proizvodnje, nego i čovjeka od prirode, te društvene odnose posreduje novcem, rad koji treba dokinuti. Kao i mnogi marksisti i "prosječni" ljudi kasnoga kapitalizma (kako svoje likove definira Klepica) zaboravili su na rad u onom prvom značenju: oni poznaju jedino najamni rad, kroz njega se definiraju i s njim su u neprestanim antagonizmima.

Taša, porijeklom Ruskinja, dolazi u mjesto u potrazi za poslom, jer je već dvije godine nezaposlena ("Tko si ako si nezaposlen?", pita se u jednom trenutku). Prihvatit će bilo što iako je završila etnologiju ("ekonomiju?", uzalud će se poveseliti Kaspar koji joj pomaže u traženju) i završiti na poziciji nekvalificirane radnice u rudniku (na poziciji "Albanca", kaže Olaf pa se brzo ispravi: "Manualca"). Pozicija manualca otvorena je nedavno, nakon što je nekontrolirana eksplozija u rudniku osim strojeva "uništila" i šest radnika: nekoliko Albanaca, Turčina i Indijca koji je radio na crno. Sukladno svojoj uplašenosti i bezidejnosti, likovi ujedno prihvaćaju i koriste dehumanizirajući jezik koji ljudske živote vidi samo kao gubitak radne snage, kao što se od  njega ograđuju kada ih se uputi na tu činjenicu, ali nemaju ideju na koji se način oduprijeti sistemu. Kad to ipak čine, njihov je otpor osoban i individualiziran (s velikom otpremninom od firme Olaf se seli u Španjolsku i kupuje ranč, Astrid od novaca koji joj je firma isplatila kao odštetu za smrt supruga kupuje skupu rasvjetu i psihoterapiju).

Kognitivnu disonancu rada u industriji koja je odgovorna da grad pod njihovim nogama propada uglavnom potiskuju kroz identifikaciju s radom (Kaspar će se više puta posprdno referirati na "tercijarce", ponosan što je njihov grad jedna od posljednjih oaza sekundarnog sektora u Europi). Ipak, ni u otuđujućem radu koji ih podriva nije sve jednako: minimalac od 2200 eura koji će Taša na početku dobiti za rudarenje, "najteži posao na svijetu" kako ga naziva Kaspar, zvuči joj sjajno, ali postaje posve zanemariv u usporedbi s plaćom voditeljice etnološkog muzeja od 19.500 eura. 

Na samom kraju predstave susrećemo Tašu kako za potonju plaću vodi grupu posjetitelja po izložbi koja muzealizira povijest rudarenja i izumrle životinjske vrste –  žrtve rudnika, ali čiji je najvažniji eksponat činjenica da zgrada propada u zemlju. To vidimo po neskrivenom oduševljenju posjetilaca manjim podrhtavanjem: real time sinking! uskliknut će jedan od njih oduševljeno. Ova replika zatvara krug bezidejnosti i uplašenosti Klepičinih likova – jedino čega se mogu dosjetiti dok se tlo pod njima doslovno ruši jest novi način kapitalističke komodifikacije i ekploatacije. Keinberg kirurški precizno oslikava osjećaj života na kraju povijesti, života u kojem je nemoguće zamisliti stvarnu promjenu. Do te mjere precizno da se kraj predstave može pročitati i kao metagesta upućena predstavi i njenoj publici: dok svijet pod nama doslovno propada, imamo li odgovor izvan muzejskih izložbi i kazališnih predstava?

Objavio/la ivana [at] kulturpunkt.hr 08.12.2020

VEZANE VIJESTI

Borba za opstanak drame

Razgovarala: Hana Sirovica

S kazališnom družinom KUFER razgovaramo o perspektivi domaćeg dramskog pisma, izazovima online izvedbe i poteškoćama s kojima se rad u kazalištu trenutno suočava.

Zajedničko održavanje utočišta umjetnosti

Piše: Ana Fazekaš

Prvo izdanje Ganz novih Perforacija prostorno je raspršenim programom demonstriralo snagu i bogate mogućnosti unutar minimalističkih produkcijskih zahtjeva.

Nisu one krive

Piše: Mario Kikaš
"Bijelim bubrezima" ne fale referentno polje i određena logika selekcije, kao ni veza s društvenim kontekstom, no fali vrijeme za duže i dublje bavljenje radom na sceni, prazno vrijeme.