Taktike za političke promjene | kulturpunkt

Kulturoskop Tekst

<

Taktike za političke promjene

Medijski aktivisti danas imaju dva glavna problema: smisliti načine na koje politički mediji mogu egzistirati te pronaći taktike za vršenje ozbiljnog političkog pritiska na nositelje moći.

Piše: Luka Ostojić
  • A
  • +
  • -

Konferencija Ideja radikalnih medija održana je 7. i 8. lipnja u zagrebačkom net.kulturnom klubu mama. Teme predavanja i diskusije bile su vezane uz, kako program kaže, "sagledavanje radikalnih medijskih praksi u umjetnosti, javnoj komunikaciji i političkom djelovanju, a koje su nastale u posljednja dva desetljeća". Ipak, sadržaj konferencije otišao je u programski nepredviđenim, mada i dalje važnim smjerovima. 

Kao prvo, pojam "radikalnosti" u većem se dijelu izlaganja, više ili manje prešutno, izgubio. Jedan događaj s konferencije dobro prikazuje cijelu situaciju: Luka Frelih iz ljubljanske internetske kulturne udruge Ljudmila pričao je o načinima financiranja te je naveo kako su on i kolege, nakon odlaska Sorosa iz regije, registrirali Ljudmilu kao umjetničku organizacija te su povukli novce iz državnih fondova, čemu je pripomogla činjenica što Ljudmila nije politički kritička udruga. "Pa što je tu onda radikalno? - upitao je glas iz publike. "Ako je efikasno, zašto bi bilo radikalno!" - poentirao je digitalni umjetnik i aktivist Vuk Ćosić. Dakle, radikalnost medija u sadržajnom smislu pala je u drugi plan. S jedne strane, možda je stvar u tome što je danas iznošenje nekad radikalnih stavova postalo opća pojava – nekad "nezamislive" ideje o krahu kapitalizma i o lažnosti demokratskih sustava ne samo što su javno artikulirane, nego su na njima utemeljeni brojni masovni prosvjedi diljem svijeta. S druge strane, polje funkcioniranja političkih medija sve je više suženo – troškovi su veći, javne potpore manje, oglašivači su izbirljivi, a prihodi od prodaje skoro zanemarivi. Medijski aktivisti (koji su i sudjelovali na konferenciji) tako danas imaju dva glavna problema, jedan mali i jedan veliki. Mali problem je smisliti načine na koje politički mediji danas uopće mogu egzistirati. Veći problem je pronaći taktike pomoću kojih bi mediji mogli ne samo informirati čitatelje, nego izvršiti ozbiljan politički pritisak na nositelje moći. Stoga se na konferenciji manje pričalo o "radikalnim medijima", a više o "taktičkim medijima". 

Kada govorimo o "taktičkim medijima", ne govorimo tek o medijima koji su taktični, nego o konkretnom konceptu koji je nastao tokom 1990-ih u tzv. "pokretu taktičkih medija" (o čemu je govorio mladi filozof Clemens Apprich drugog dana konferencije). Pokret taktičkih medija odnosio se na suradnju aktivista koji su se okupljali na amsterdamskoj konferenciji The Next Five Minutes održavanoj od 1995. do 2003. U Nizozemskoj je nastao i manifest (i jednostavan uvod u cijelu priču) ABC of Tactical Media kojeg su 1997. napisali David Garcia i Geert Lovink

Garcia i Lovink objašnjavaju kako se, u želji da funkcioniranje bude što jeftinije i slobodnije od utjecaja sa strane, taktički mediji okreću mogućnostima novih tehnologija (prvenstveno interneta). Međutim, taktički mediji nisu samo oni mediji koji pokušavaju ušparati na tisku, nego su to i nužno politički kritički mediji, "mediji krize, kritike i opozicije". Sam izraz "taktika" preuzeli su od francuskog filozofa De Certeaua. U ovom slučaju, on označava potrebu da medij ne teži tek "reprezentaciji stvarnosti", nego pronalaženju najboljih načina "upotrebe reprezentacija" za postizanje političkog cilja. Mediji tako zauzimaju jasnu poziciju i sudjeluju u konfliktu o kojem izvještavaju. Pritom De Certeauova "taktika" pretpostavlja i fleksibilnost, spremnost medija da uđe u koalicije s raznim stranama kako bi se postigao cilj. Ukratko, umjesto ideala beskompromisnih i objektivnih novinara koji izvještavaju o političkom stanju, "taktički mediji" teže kompromisnim i subjektivnim novinarima koji će pokušati ostvariti političku promjenu.

I ovdje sad dolazimo do onog o čemu se radilo na ovoj konferenciji, na kojoj su sudjelovali upravo medijski aktivisti iz regije koji djeluju od 1990-ih. Prvo, pitanje je u kolikoj mjeri danas znatno veći značaj i mogućnosti interneta predstavljaju potencijalnu novu prednost (ili prepreku)? Drugo, u duhu suvremenih problema s kojima se suočavaju lokalne zajednice i društvo u cjelini, potrebno je analizirati taktičke mogućnosti borbe protiv tih problema. Nositelji taktičkih medija već se neko vrijeme suočavaju s novim borbama i novim medijskim oruđem. Ciljevi ove konferencije bili su, čini mi se, potaknuti refleksiju o tom novom stanju, razmijeniti iskustva, pa i formirati nove taktičke koalicije. To je organizatorima donekle uspjelo.


Tehnološki resursi kao mjesta revolucije

Katarina Peović Vuković u uvodnom je izlaganju postavila internet i Open Source u kontekst marksističkih problema, postavivši osnovno pitanje mogu li navedeni tehnološki resursi biti mjesta revolucije. Pritom nije mislila na "Facebook-revolucije" u arapskim zemljama koje se u zapadnim liberalnim medijima predstavljaju kao pobjeda cyberdemokracije nad autoritarnim režimima, nego na antikapitalističko djelovanje pomoću dostupnih internetskih sredstava. U tom smislu, pokreti poput Open Sourcea i koncepti poput copylefta, koji su usmjereni protiv ograničavajućeg koncepta autorskih prava i koji onemogućuju bogaćenje posrednika između autora i korisnika programa, predstavljaju pravi prostor ostvarenja i širenja nekapitalističkih, solidarnih ekonomskih principa. Naravno, internet otvara ove mogućnosti zato što su ga takvim napravili entuzijastični hakeri, najzaslužniji za razvoj interneta 1970-ih i 1980-ih te za njegovu današnju strukturu (ili, jezikom Marxa, za opću dostupnost internetskih sredstava za proizvodnju i samih proizvoda). 

Različita predavanja davala su više i manje općenite, pozitivne ili negativne odgovore na početno pitanje koje je postavila Peović Vuković. Matteo Pasquinelli upozorio je na loše učinke internetskih tražilica na vrijednosne procjene. Dobrim dijelom zahvaljujući Googleu, društvenim mrežama i akademskim bazama, procjena radova postala je mehanička i kvantitativna: tako najposjećenije stranice dobivaju najviše vrijednosne ocjene zbog čega bivaju još posjećenije, i tako u krug. U tom smislu, internet je iskorišten kao sredstvo kvantificirajuće, "financijalizirajuće" suvremene logike. 

S druge strane, Ana Peraica ukazala je na pozitivan primjer taktičkog korištenja društvenih mreža za rješavanje problema u lokalnoj zajednici, točnije u splitskoj Dioklecijanovoj palači (Getu). Ukratko, Facebook je poslužio Peraici i drugim stanovnicima Geta da se upoznaju, razmijene iskustva o problemima života u Getu, solidariziraju i organiziraju kako bi se zaštitili od gradske vlasti koja vrši pritisak na stanare da isele sa skupocjenog zemljišta. Jednom kad su se dogovorili i organizirali, "Getani" su uspjeli dignuti na noge širu javnost te mailovima zasuti UNESCO, organizaciju koja štiti Geto (tj. financira splitsku vlast da to radi). Zatrpani mailovima, UNESCO-u nije preostalo drugo doli obratiti pozornost na slučaj Geta i pritisnuti splitske vlasti da prestanu praviti probleme. Tako su taktičkim zaobilaženjem instance gradske vlasti i direktnim obraćanjem UNESCO-u (u čemu je krucijalnu ulogu odigrao internet) građani Geta uspjeli postići političku promjenu. 

Gerald Raunig također je pomoću dihotomije "organska/orgijska reprezentacija" ukazao na pozitivne primjere korištenja novih tehnologija u gerilskom novinarstvu. Dok je organska reprezentacija konvencionalni novinarski žanr koji zapadne novinske agencije redovito koriste za pričanje određene priče (primjer toga bi bila televizijska reportaža), današnja tehnologija omogućuje i nastanak "orgijskih reprezentacija", tj. dokumenata koje stvaraju sudionici samih događaja (npr. mobitelom snimljeni policajci kako tuku prosvjednicu). Nasuprot tom "neposrednijem" susretu s udaljenim događajem, spomenuti Clemens Apprich govorio je o strahu Felixa Guattarija da dolazimo u epohu "postmedija" u kojoj smo toliko zatrpani medijskim porukama da učinak medija slabi i više ni ne prepoznajemo medij kao takav. Medij stoga danas ne može potaknuti nikakvu značajnu promjenu, a kamoli revoluciju.


Prodati dušu vragu 

Međutim, ako je medij sam po sebi nemoćan, onda taktički mediji moraju pronaći nova sredstva za postizanje cilja. Vuk Ćosić vidi rješenje u političkom lobiranju. "Zašto da se tučem s policijom kada mogu dogovoriti da policija ne dobiva loše zapovijedi?", pita se Ćosić. Njegovo predavanje poslužilo je kao kritika autsajderskih inicijativa koje se zaustavljaju (i zadovoljavaju) na otvorenom izražavanjem frustracija bez konkretnog političkog učinka. Umjesto jalovih prosvjeda, potrebno je "začepiti nos", stupiti u direktan kontakt s nositeljima moći i apelirati na njih da riješe problem – što Ćosić već godinama radi u Ljubljani. Njegov prijedlog, naravno, ovisi o nekim pretpostavkama koje je Ćosić prešutio: recimo, o tome da su ciljevi već jasno artikulirani među samim aktivistima i, taktički teže izvedivo, da aktivist ima dovoljno kulturnog (ili drugog?) kapitala koji može ponuditi moćniku u zamjenu za akciju. Pa nisu gradonačelnici potpuni bedaci pa da ne znaju da npr. pretvaranje javnog pješačkog prolaza u privatno parkiralište nije lijepo! Vlast koja je spremna pristati na zahtjeve aktivista pokušava stvoriti i neki vlastiti interes iz te "suradnje". Drugim riječima, uspješno lobiranje uvijek uključuje i potpisivanje ugovora s vragom, a ni vrag danas ne želi sklapati ugovore u zamjenu za nekakve sitne duše. 

Ipak, Ćosićevo predavanje poslužilo je kao bitno upozorenje prisutnim aktivistima da se ne smiju ograničiti tek na artikuliranje svoje pozicije (nebitno o mediju), nego da se uvijek trebaju truditi ući u komunikaciju i pregovaranje s akterima izvan uske grupe kako bi mobilizirali ljude i izvršili politički pritisak. U tom smislu valja uputiti i kritiku ovoj konferenciji koja je naposljetku ostala zatvorena unutar kompleksnog filozofskog i akademskog diskursa. U vrijeme kada sve više ljudi koristi suvremenu tehnologiju i promišlja političke probleme, tema taktičkih medija morala bi bez problema okupiti i potaknuti sudjelovanje širih skupina građana, zbog čega su nepremostive jezično-intelektulalne prepreke ove konferencije bile nepotrebne i frustrirajuće. Diskurzivna hermetičnost naštetila je i sudionicima konferencije jer sam uvjeren da bi uključenje povezanih pripadnika drugih skupina (npr. filozofski nepotkovanih, ali za temu zainteresiranih programera ili novinara) urodilo idejama, poticajima i uvidima koje bi fino nadopunile filozofske koncepte Guattarija, Deleuzea i ostalih. Da je konferencija bila otvorenija, od nje su mogli profitirati i malobrojni slušatelji konferencije, i širi krug ljudi koji se nisu pojavili u mami. Stoga valja zaključiti da su otvorena važna pitanja o taktičkim medijama, ali da sama konferencija nije bila taktički posve uspješno izvedena. 


Objavio/la antonija [at] kulturpunkt.hr 21.06.2013