Talijanske misterije | kulturpunkt

Kulturoskop Kritika

<

Talijanske misterije

U ZKM-u je izvedena predstava Jedna mladost neizmjerno mlada u režiji Antonija Calende te u produkciji Teatra Stabile del Friuli Venezia Giulia iz Trsta.

Piše: Una Bauer

Roberta Herlitzku, glumca u monodrami Jedna mladost neizmjerno mlada (Una giovinezza enormemente giovane) u produkciji Teatra Stabile del Friuli Venezia Giulia koja je gostovala u sklopu ciklusa Europsko kazalište u ZKM-u 12. siječnja, možda ste gledali u liku gastronomijom opsjednutog kardinala Belluccija u predivnoj, iščašeno sočnoj Velikoj ljepoti (La grande bellezza) Paola Sorrentina. Sorrentino je 2008. režirao fascinantan film Il divo (u Zagreb ga je doveo Human Rights Film Festival) posvećen talijanskoj političkoj legendi Giuliu Andreottiju, sedmerostrukom premijeru Italije, kojemu ni u jednom od 26 sudskih procesa koji su protiv njega vođeni nisu dokazane veze s mafijom. Giulio Andreotti je pak, kao tadašnji ministar obrane, bio zadužen za istragu o avionskoj nesreći u kojoj je 1962. poginuo Enrico Mattei, jedan od moćnih igrača kad je riječ o trgovini naftom i plinom, prvo nacionalno, a onda i međunarodno.

Tridesetih član Mussolinijevih fašista, Mattei se 1943. pridružio talijanskom pokretu otpora, da bi u '50-tima podržavao antikolonijalne borbe pokušavajući izbjeći monopol sedam najvećih naftnih kompanija te sklapao poslove sa siromašnijim zemljama Bliskog istoka i bivšeg SSSR-a. Pritom se nije libio potkupljivati korumpirane talijanske političare. Talijanski ENI na čijem je čelu bio, profitirao je zahvaljujući lokalnom ogorčenju prema kolonizaciji, a nudio je znatno povoljnije (da ne kažem poštenije) uvjete od najvećih kompanija. Mattei je potajno, navodno, financirao alžirski pokret za nezavisnost od Francuske u Alžirskom ratu. Njegova se smrt smatra ubojstvom, ali počinitelji nisu utvrđeni iako se sumnja na cijeli raspon organizacija, od CIA-e, preko francuske nacionalističke organizacije OAS kojoj se zamjerio zbog inzistiranja na nezavisnosti Alžira te sicilijanske mafije na zahtjev američke Cosa Nostre zbog ugrožavanja američkih interesa na Bliskom istoku. 

Za malobrojne koji još uvijek čitaju ovaj tekst slijedi i objašnjenje gustog uvoda. Naime, u svom posljednjem i nedovršenom romanu Petrolio, Pier Paolo Pasolini se pozabavio talijanskom vladajućom klasom koju su predvodili kršćanski demokrati i njihovom dubokom povezanošću s mafijom, specifično Matteijem (u liku Ernesta Bonocorea) i njegovim nasljednikom Eugeniom Cefisom (u liku Alda Troye), kojega je i osobno poznavao. Gianni Borgna (autor teksta predstave, nedavno preminuli sociolog muzike, znanstvenik i političar te dugogodišnji proučavatelj Pasolinijevog djela) zajedno sa Carlom Lucarellijem objavio je 2005. detaljnu rekonstrukciju Così morì Pasolini u dvomjesečniku MicroMega u kojem spekulira kako je Pasolinijevo ubojstvo bilo kompleksno politički motivirano. Kako tvrdi Borgna, Pasolini je u svojim istraživanjima došao do spoznaje da je ubojstvo Matteija bila isključivo talijanska stvar, za koju je bio odgovoran Cefis sa svojim kvantitativnim metodama multinacionalnog razvoja i kapitalističkog rasta (koji će kasnije, nakon što će zasjesti na Matteijevo mjesto, koristiti državni novac da bi zakrpao rupe u poslovanju ENI-ja, te kontrolirati i medije i tajne službe). Međutim, ne zna se što je Pasolini točno otkrio, a ključne stranice Petrolija nedostaju (sumnja se da su ukradene iz njegovog doma nakon ubojstva).  

Kao što možete vidjeti, uvod ovog teksta replicira teoriju o šest stupnjeva udaljenosti gdje se mafijaš i/ili političar u "Olovnim godinama" '60-tih i '70-tih u Italiji (Anni di Piombo), u godinama divljanja ideološki međusobno suprotstavljenih terorizama, nalazi na barem jednom od tih šest ili manje koraka, Ovaj kratki isječak "talijanskih misterija" zacijelo ide niz dlaku različitim teorijama zavjere kojima svaki nacionalni kontekst daje svoj specifičan okus. Međutim, dok sam se ja zaplitala pokušavajući naknadno raspetljati svilene kose ovog čudovišnog političkog klupka, Jedna mladost neizmjerno mlada, tekst obogaćen brojnim citiranim komadićima različitih Pasolinijevih zapisa, vrlo elegantno klizi, uspijevajući nagovijestiti mnogo, ali ne utapajući se u pretjeranoj eksplikaciji. Ključ su, vjerojatno, oni nabijeni detalji kada 17-godišnji Pino Pelosi, Pasolinijev navodni ubojica u prvobitnom javnom scenariju po kojem je Pasolini bio žrtvom svojih "perverznih" seksualnih strasti, neposredno prije ubojstva halapljivo guta špagete all'aglio e olio, a potom još i pile alla diavola, ili meditacije o utaženoj žudnji među naslagama smeća i "tijelu vlažnom od sjemena", odnosno o otimanju "jedne mladosti neizmjerno mlade" koje ne ostavlja tragove. Ključ je svakako i tenzija između bogatog i spektakularno kompliciranog mnoštva međuovisnih situacija koji leže u pozadini Pasolinijeva ubojstva, i poetično racionalne izvedbe Roberta Herlitzke. 

Herlitzka, kao Pasolini, pripovijeda vlastitu smrt nad lutkom svog leša. Velike količine teksta koje izgovara nonšalantno, kao svakodnevni razgovor za ručkom, ali opet živo i dinamično, pretvaraju se u melodiju, u muzičku pratnju same sebe. Herlitzka ne mijenja pretjerano ni tjelesnu ni vokalnu dinamiku, održavajući kontinuirani tempo vrhunske izvedbe. Ne urliče niti ne šapuće, odnosno, ne čini ništa da bi pobjegao od zadatka koji je pred njim ili da bi nasilno uveo kontrastne momente animacije publike. On "jednostavno" govori, "govori" rukama te izražajnošću oštro urezanih crta lica, "govori" ružičastim puloverom koji mu visi na ramenima, "govori" pomalo nesigurnim hodom, ponekad i čita s papira, ili komentira video projekcije na stražnjem zidu scene, ali je u toj jednostavnosti očigledan talog glumačkog iskustva i tjelesnog postojanja na sceni. Ništa od tih mučnih događaja, niti granično patetičnih rečenica nije prenaglašeno, ali nije ni neutralno izgovoreno. Radi se prvenstveno o umijeću napetog poetičnog scenskog pripovijedanja. Ipak, Borgnin tekst naginje izvjesnom “peglanju” slike o Pasoliniju, djelomičnom zanemarivanju proturječnosti Pasolinijeve političko-poetičke persone i njegovom konzistentnom prikazu kao humanista, racionalista i vizionara, umirujući intenzivnu zamršenost želje i kompleksna čvorišta libida. Čini se kao da je, u rukama Borgne i režisera Antonija Calende, refleksija o vlastitoj smrti pacificirala Pasolinija. To je šteta, jer Herlitzkino umijeće podnijelo bi i jednog žešćeg Pasolinija, intenzivnije sljubljenih intenziteta političke moći i seksualnosti. 

Ipak, Jedna mladost neizmjerno mlada u cjelini izbjegava zamke idealizacije i fascinacije. Iako je osobit naglasak stavljen upravo na Pasolinijevo vizionarstvo, na predviđanje pokolja na stanici u Bologni koji se dogodio pet godina nakon njegove smrti te na mirnom prihvaćanju bombaškog napada na Trgu Fontana 1969. godine, koji ga nije ni najmanje iznenadio, a sve druge jest, izbjegnuta je slika sveznalice koji govori: Rekao sam vam. Pasolinijeva identifikacija fašizma i kapitalizma prvenstveno kroz točku konzumerizma balansira u mogućnosti da promaši cilj, pretvarajući ideju potrošačkog društva u svojevrsnu mitologiju, odnosno na granici je da pretvori cijelu priču u moraliziranje oko otpora shoppingu i određenim stilovima života. Opis tragedije na Trgu Fontana uzrokuje i određeni zastoj u dramaturškoj dinamici  i navalu didaktičnosti – nabrajanja imena specifičnih ljudi koji su tada poginuli i njihovih biografija pretvara se u brojalicu koja postaje samozadovoljna u svojoj ispravnosti: u redu, razumijemo, stalo ti je do svake pojedinačne osobe. Međutim, Herlitzkina izvedba zaista je virtuozna, a inzistiranje autora na Pasolinijevoj aktualnosti danas, posve je opravdano. Jer, kao što kaže Pasolini Giannija Borgne "pogriješili smo mi, generacija otaca,[…]. Da, čak i s fašistima, prema njima smo se odnosili rasistički. Odnosno, žurno smo i nemilosrdno željeli vjerovati da su oni rasistički predodređeni biti fašistima i da se, vezano za odluku o njihovoj sudbini ništa ne može učiniti". 

Objavio/la vatroslav [at] kulturpunkt.hr 23.01.2015