Talozi svakodnevice | kulturpunkt

Talozi svakodnevice

Prema Srđi Popoviću demokratski procesi imaju smisla ako imate obrazovane birače koji umeju da misle, a dodao bih još i koji umiju misliti o afirmaciji prava drugog kao afirmaciji vlastitih.

Piše: Goran Ferčec

Mišljenje o tome ima internetski tehničar dok zubima skida navoj sa žice i nerazumljivo fuflja. Mišljenje o tome ima prodavačica u pekari dok briše ruku o kutu. Mišljenje o tome ima teta na blagajni dok vraća novac, kao i taksist koji me prošle nedjelje po nemilosrdnom pljusku vozio s Vrbika i koji je usput komentirao kako su ceste masne jer predugo nije bilo kiše. Mišljenje o tome ima konobar u lokalnom kafiću dok reže limun na kriške, i vozač tramvaja broj sedamnaest dok čeka zeleno svjetlo, i medicinska sestra u domu zdravlja dok traži karton, i lokalni dimnjačar, i kondukter u vlaku, i službenica u banci, i čistačica u kazalištu, i studentica u fotokopiraoni, i otac i majka i sestra i sestrin muž. Jedna osoba koja o tome zapravo nema mišljenje jest moj nećak star točno petnaest dana. Neki od njih na svojem mišljenju inzistiraju. Neki šute i pokazuju što misle mijenjanjem programa kad se na TV-u to povede kao tema. Svi imaju mišljenje o "pederima koji bi sad još i brak". Iako bi za sve uglavnom bilo bolje da ga nemaju. 

Najvažnije je stvoriti štit, nešto kao suspenzor od kojeg se sva ta mišljenja odbijaju kao kugla u fliperu od svojih prepreka. Problem je jedino to što u ovom uzavrelom trenutku nikad ne znaš gdje te mišljenje o tome može dočekati i udariti u glavu. Metaforički, još uvijek ne i doslovno, i to samo zato što si učinio sve da izbjegneš doslovnost udarca, da ga, ni malo manje neugodnog, zadržiš na razini mišljenja. Strategija svakodnevnog bivanja svodi se, dakle, na pronalaženje načina kako izbjeći udarac. Prije svega, ne pitaj za mišljenje, potom, ne očekuj afirmativnost, ne traži razumijevanje, ne ulazi u raspravu. Ali sve to i dalje neće te zaštiti od tuđeg mišljenja. 

A kako rekoh, svi, baš svi o tome imaju stav i to, najčešće, negativan.

U životu sam samo jednom dobio batine. Mislim na batine kao bezrazložni napad na ulici koji nisam očekivao, koji nisam slutio, na koji nisam bio spreman i kojemu nisam znao razlog, pa je tim više bio bolniji. U rano ljeto devedeset i osme. Imao sam dvadeset godina. Prošao sam pobunjeničku fazu rane adolescencije. Nisam provocirao. Prva je značajka zrelosti sposobnost izbjegavanja sukoba. Ali ponekad zrelost samo jedne strane, nije dovoljna. Opisat ću te batine kao scenu u scenariju, s odmakom, jezikom koji briše svaku subjektivnost i nudi samo informaciju. 

Dan. Eksterijer. Ulica grada u provinciji. Izlazim iz knjižare u kojoj sam kupio neke olovke, blokove i bilježnice. Sve to nosim ispod ruke. Na potezu između knjižare (koje danas više nema) i pravoslavne crkve, s terase obližnjeg kafića netko nešto dovikne. Ja se ne obazrem. Ista osoba ponovo nešto dovikne, okrenem se i vidim dvojicu kako sjede i ispijaju pivo iz boce. Odjeveni su u isprane radne hlače s naramenicama. Ne poznajem ni jednog. Taj koji je doviknuo nastavi govoriti i kaže: Dođi malo tu. Ja okrenem glavu, ignoriram njegov poziv i nastavim dalje. Nekoliko trenutaka kasnije, osjetim neočekivani udarac u potiljak, potom kako me netko jednom rukom zgrabi za kosu a drugom udara. Padnu mi naočale na koje uslijed tog navlačenja stanem i polomim ih. Sve što nosim u rukama raspe se po zemlji. Uglavnom papiri i olovke. Ne vidim kuda stajem pa i po tome gazim. Sve to traje kratko. Nekoliko subjektivnih i objektivnih kadrova, dok ne pritrči drugi što je sjedio za stolom i odvuče ovoga koji me mlati. Za vrijeme dok me mlati pokušavam zaštiti glavu i shvatiti što se događa. Branim se i mislim, istovremeno. Kao da bi racionalizacija i mogući razlog mogli zaustaviti njegov bijes. Možda sam napravio neki izraz lica koji ga je isprovocirao. Možda sam ga isprovocirao nekom nesvjesnom gestom ruke. Možda sam trebao biti pristojniji. Možda sam trebao prići kad me već zove, odgovoriti na tu najgoru od svih zlostavljačkih rečenica "Dođi malo tu", odvratnu rečenicu koja žrtvu zove da sama priđe. Nisam prišao, pa je on prišao meni i pokazao mi da sam trebao biti poslušniji i odazvati se njegovom zlostavljanju, pristati na zlostavljanje, jer on kao većina na to ima pravo. Tako ga je odgojilo društvo, tako je naučio u školi, u toj su ga ideji podržali roditelji. Slobodno ga pozovi pa ga preispitaj, tako su mu govorili. On ti mora odgovoriti. Društvo te u tome podržava, rekli su mu dok su ga odgajali. I društvo ga je tog podneva stvarno podržalo. Dok je trajala opisana scena, prolaznici su išli svojim putem kao da se ništa ne događa, kao da se upravo tu ne događa jedno udaranje šakom u glavu bez ikakvog razloga, ili barem razloga koji nije jasno izrečen, nego je samo jasno mišljen. Ali svi su znali što je razlog, i ja kojeg je mlatio, i on koji je mlatio. Možda je čak prosiktao razlog, ali ja ga nisam čuo. Čuo sam psovanje i grmljavinu koju je proizvodilo moje prestrašeno tijelo. 

Izvukao sam se iz tog prebijanja bez velikih ozljeda. Glave natučene i natečene od povlačenja za kosu. Izudaranog trupa. Razbijenih naočala. Ogrebene ušne resice. Ništa strašno. Nisam otišao čak ni napraviti prijavu na policiju. Skupio sam razbijene naočale, izgažene bilježnice i olovke, i otišao popiti votku u jedan od kafića. Od svega se sjećam da mi je konobar votku poslužio s nekoliko zrnaca kave, a meni se to činilo kao jako dobra ideja. 

Ozljede nisu bile spomena vrijedne, ali mjesecima kasnije, pa i godinama, pokušavao sam pronaći razlog tom prebijanju. Kako nisam mogao shvatiti što bi nekome nepoznatom mogao biti razlog za napad, razlog sam neprimjetno prebacio na sebe. Mislio sam, da mora biti nešto u meni, neka iritantna sitnica koja je tog tipa dovoljno i s pravom iziritirala da me prebije dok ne činim ništa nego samo prolazim ulicom. 

Govorio sam da ne znam zašto sam dobio te batine, dopuštajući time mogućnost da razlog mora postojati i proizlaziti od mene, samo ga ja nisam svjestan. Pokušaj da pronađem razlog koji bi opravdao tu besmislenu situaciju, nečiju potrebu da nekome drugome fizički naudi, pa makar i ja bio razlog, bila je jedina prava posljedica tih batina koja je najduže zacjeljivala. 

Jer razlog naravno, nije postojao. Razloga nije bilo. Razlog nisam bio ja. Razlog je bio tamo, u glavi tog tipa. Razlog je bila njegova potreba da utvrdi pozicije primitivne većine i inferiorne manjine o kojoj on ima pravo odlučivati, koju ima pravo kazniti, kojoj ima pravo pokazati gdje joj je mjesto i koja su joj prava. 

Te davne batine, koje, kao i mnoge druge ružne stvari pripadaju devedesetima, bile su prva naznaka što će, između svih drugih stvari, biti socijalni sadržaj moji dvadesetih i  tridesetih. Kakve će mimikrične forme uvijenog političkog diskursa zakrabuljenog u lažnu frazeologiju nacional patriotizma i demokratskih prava ponižavanje poprimiti, nisam znao. Da će razina rasprave na temu prava manjina ostati ponižavajuća, u to sam bio siguran. Nisam imao nikakvih iluzija da će država (koja bi to morala), zakon (kojem je to dužnost), ustav (u kojem je to upisano) oformiti afirmativan, jasan i nepokolebljiv stav prema poziciji pripadnika LGBT populacije. Niti danas nemam tu iluziju, jer prepoznajem istu matricu netrpeljivosti koja je u mom slučaju simbolički inicirana vrlo konkretnim batinama. Danas to nisu, doslovno batine, ali umjesto batina pokrenut je mehanizam mišljenja. Odjednom, svi imaju o tome stav. Mišljenje je dobro. Društvo treba poticati na donošenje stava, kreiranje mišljenja, i pravo da koriste mehanizme koje im omogućuje demokracija. 

Naravno, svako pravo na mišljenje i odluku, svako korištenje prava propisanih ustavom, pa i prava na raspisivanje referenduma imaju smisla samo i jedino ako im je krajnji cilj afirmacija, podrška, uključivanje i prihvaćanje. Odnosno, da citiram nedavno preminulog srpskog intelektualca i pravnika Srđu Popovića: demokratski procesi imaju smisla samo ako imate i obrazovane birače koji umeju da misle. Dodat ću: koji umiju misliti dalje od sebe, koji umiju misliti o afirmaciji prava drugog kao afirmaciji vlastitih prava, koji drugima pravo ne uskraćuju, nego omogućuju. 

Hrvatsko se društvo u svojem poimanju demokracije i ljudskih prava nadulo kao veliki, konzervativni, brkati otac kojem u sjeni stoji politika u ulozi pasivne majke koja samo šuti i gleda i po potrebi pomiruje. Borila bi se ali nije sigurna što točno misli i ne zna kako bi najbolje zaštitila svako od svoje manjinske djece. A otac za to vrijeme divlja, udara šakom o stol, izbacuje iz kuće, prijeti, određuje što će i kako biti i pušta svoje konzervativne i nasilne prijatelje da kroje ustav.

Upravo danas, dok ovo pišem, vijesti kažu da je Saborski Odbor za Ustav jednoglasno prihvatio amandmane HDZ-a na prijedlog odluke o raspisivanju referenduma na zahtjev građanske inicijative ‘U ime obitelji’, po kojima će građani na referendumu 1. prosinca odlučivati o samoj izmjeni Ustava, a ne samo o pokretanju ustavnih promjena, kako je to ranije planirano. Bez pomoći stručnjaka za Ustav HR ne bih znao objasniti preciznu razliku između same izmjene ustava i pokretanja ustavnih promjena. U oba slučaja radi se o ograničavanju ljudskih prava. Za ustavna pitanja nisam stručnjak, ali mogu vam reći kakav je osjećaj. 

Kao batine. 

Referendum ostavlja isti osjećaj je kao gore opisane batine. 

Kao da vas netko prebija a vi nikako ne možete shvatiti zbog čega. Bilo da dobijete jedan šamar ili vas propisno prebiju, svakog dana netko vas ima potrebu poniziti. Eto, takav je osjećaj. I taj osjećaj poniženja ne raste samo jačanjem otrovne frekvencije nazadne udruge građana ujedinjene pod egidom U ime obitelji. Potreba da vas ponižavaju oduvijek je prisutna, sakuplja se desetljećima kao talog svakodnevice na svim njezinim razinama, od tiskanih i elektroničkih medija, javne televizije, konzervativnih stavova vladajuće koalicije, primitivnog diskursa oporbene koalicije, autizma zakonodavne, izvršne i sudske vlasti, licemjerja crkve, institucija, škola, udruga, profesora, učitelja, prijatelja, šire obitelji, pa sve do roditelja, braće i sestara. Svi oni ponižavaju svatko na svoj način, a prilika i načina da vas se ponizi ima bezbroj. Razmišljam kako bih točno opisao osjećaj referenduma kao batina; kao direktni udarac šakom u lice ili kao polagano savijanje ruke dok se ne slomi. Manje od toga nije. 

Treba znati jedno. Uopće nije presudno da se istospolna zajednica zove brakom, ali je bitno, ne zbog braka samog, već zbog principa. Dakle, ovdje je problem imenovanja tek sekundaran. Primarni je problem ideja da se raspisuje referendum da bi se određenoj socijalnoj skupini, manjini, onemogućilo da svoju zajednicu formalno definira onako kako želi. Dakle, problem je u ideji da netko želi onemogućiti nekome da zajednicu dvoje ljudi imenuje onako kako želi, u ovom slučaju postojećom definicijom braka. Problem je da se u definiciju braka unese šire polje značenja. Problem je da brak bude i više od onoga što je bio do sada, da uključuje više od onoga što je uključivao. Problem je zapravo u ideji mogućeg socijalnog progresa. 

Draga većino, kretati se naprijed, evoluirati u mišljenju i stavovima nije lako. Napredak traži misleći subjekt, traži angažman, traži empatiju, traži etičnost, traži spremnost na razumijevanje, traži iskreno vjerovanje u jednakost, traži da drugoga na trenutak stavite ispred sebe i da ga pokušate razumjeti. Bez toga ne ide. I sve to morate sami, jer nitko to neće i ne može umjesto vas. 

Zato ja pokušavam razumjeti vas koji se spremate glasati ZA prijedlog da se u Ustav unese definicija braka kao zajednice muškarca i žene. Razumijem vaš strah, paniku, neznanje, ljutnju i osjećaj nesigurnosti koji u vama izaziva ideja napretka. 

Ljuti ste jer i sami osjećate da godinama već nemate nikakav drugi izbor, ništa si ne možete priuštiti, ne pamtite kada ste zadnji put negdje putovali, nekoga upoznali, otišli na večeru, kada ste zadnji put uspjeli pobijediti otupljujući osjećaj lijenosti, kada ste poradili na sebi, dodatno se obrazovali, informirali se, omogućili si da naučite nešto novo. Zakidali ste sami sebe zbog nejasne pasivnosti u vama samima, i referendum je idealna prilika da budete bjesni i pokažete u što vas je taj vaš ne-rad na sebi pretvorio. 

Nemojte. 

Pogotovo svojem bijesu ne izlažite manjinu koji vas iz te obamrlosti žele probuditi traženjem vaše podrške. Ma koliko vam bili nepodnošljivi, i ma koliko vas bilo strah napretka. 

I mene je strah, da šansu za mali napredak propustimo zbog straha ili neznanja.

Razlog vašoj odluci da se odlučite protiv koraka naprijed i glasate ZA, možda mogu biti ja ili netko tko vas neopisivo iritira svojim pripadništvom manjini koja vas iritira još i više od mene ili nekog drugog pojedinca ili pojedinke, jer zašto biste se bavili pravima manjine koja vas ni na koji način ne ugrožava, čija prava u rukavicama možete kontrolirati diskriminativnim ustavom čiji su problemi tako neopisivo daleko od svega onoga što čini vašu obitelj, vaša uvjerenja, vaše probleme, vaš život. 

S druge strane, razlog da glasate PROTIV prijedloga možda vam je bliže no što ste mislili. Siguran sam. Samo se okrenite oko sebe. Pogledajte svoju obitelj i svoje prijatelje. To oko vas, najbliskiji su vam ljudi koje imate u životu. Dobro pogledajte one koje volite i netko od njih bit će razlog zašto trebate glasati PROTIV prijedloga da se u Ustav unese definicija braka kao zajednice muškarca i žene. Do datuma referenduma još su tri tjedna. Samo obratite pažnju na one zbog kojih ste spremni mijenjati se, i imat ćete razlog glasati PROTIV.


Tekst je objavljen u emisiji Praskozor Trećeg programa HR-a 11. studenog, a prenosimo ga uz suglasnost autora.

Foto: Tomislav Medak

Objavio/la antonija [at] kulturpunkt.hr 27.11.2013