Tamnija strana sudjelovanja | kulturpunkt

Tamnija strana sudjelovanja

Zbog velike zastupljenosti u kulturnim politikama i procesima, pojam sudjelovanja i ideologije koje su u njegovoj pozadini postaju sve češćom temom rasprava i teorijskih refleksija.

Piše: Hana Sirovica

Foto: sswj / Flickr

Sudjelovanje posljednjih desetljeća postaje sve važniji pojam u dokumentima i strategijama javnih politika, pa tako u onima u području kulture. Pritom se obično pretpostavlja kako je sudjelovanje u kulturi nužno pozitivna i poželjna društvena praksa jer jača zajedništvo, doprinosi inkluziji, društvenoj koheziji, sinergiji i sl. Nadalje, sudjelovanje se poima kao praksa koja osigurava bolju dostupnost i otvorenost kulturnih sadržaja i na koncu jamči njihovu veću demokratičnost te na taj način doprinosi demokratičnosti društva općenito. 

Zbog svoje zastupljenosti u kulturnim politikama i procesima, pojam sudjelovanja i ideologije koje su u njegovoj pozadini postaju sve češćom temom rasprava i teorijskih refleksija. Pritom se (u teoriji i praksi) javlja niz važnih pitanja u vezi odnosa sudioničkih praksi i demokracije. Primjerice: jamči li sudjelovanje veću demokratičnost kulture i umjetnosti? Što je uopće sudjelovanje u kulturi ili nekom drugom društvenom odnosno javnom procesu; kako ga odrediti i koji su njegovi dosezi? Postaje li ono samo sebi svrha, služi li tomu da održi status quo ili doista doprinosi društvenoj promjeni? 

Ograničenja i moguće stranputice sudioničkih praksi bile su nedavno temom panela Granice i perspektive sudjelovanja: Od mračne strane do idealnih sudioničkih praksi. Panel se održao u sklopu konferencije The Age of Cultural Participation: Democratic Roles and Consequences u organizaciji Zaklade Kultura nova, a na njemu su govorili komunikolog Nico Carpentier, dramaturg Goran Sergej Pristaš i kustosice Sophie Hope i Nora Sternfeld. Kao što se da naslutiti već iz raznolikosti disciplina kojima izlagači/ce pripadaju, govor o sudjelovanju u okviru panela razgranao se u nekoliko vrlo različitih smjerova, pa se sudjelovanju pristupalo i u širem smislu političke participacije uopće, ali i kao uže određenim sudioničkim praksama u kulturi i umjetnosti. Ipak,  provodnom linijom svih izlaganja i rasprave pokazalo se shvaćanje da je sudjelovanje društveni fenomen koji je potrebno propitivati u njegovoj interakciji s političkim kontekstom. Drugim riječima, pri refleksijama sudioničkih praksi nužno je razmišljati i o ideologijama koje te prakse okružuju.

O "tamnoj strani" sudjelovanja govorio je iz perspektive medijske i političke teorije Nico Carpentier, istaknuvši kao ključan problem nestabilnost definicije samog pojma. Poput sudioničkih praksi, pojam sudjelovanja postao je poprište političke borbe oko značenja. Preširoka uporaba pojma u sudjelovanje bi uključila bilo koju vrstu interakcije ili pristupa. Nasuprot tomu, sudjelovanje bi u punom smislu trebalo promatrati kao mogućnost da se odlučuje o samom sudioničkom procesu, odnosno da se zauzme pozicija moći u njemu. Tek tako shvaćeno, sudjelovanje uistinu možemo smatrati praksom koja jača demokratičnost, zaključio je Carpentier.

Pitanje kulturne hegemonije, odnosno relacija moći koje oblikuju značenje, značaj i uvjete sudjelovanja istaknula je kao ključno i Sophie Hope koja je svoju argumentaciju usmjerila okviru umjetničkih praksi i muzejskog sustava. Nadalje, situaciju u kojoj sudjelovanje šire javnosti u muzejskim, kustoskim i umjetničkim praksama postaje trend opisala je pojmom imperativa sudjelovanja. Kao posljedica tog imperativa stvara se paradoks: projekti koji nominalno ističu sudjelovanje i društveni angažman ničim ne jamče kako će njihovi sudionici/e uistinu imati moć i pravo odlučivanja o tim istim projektima, a paralelno u takvom stanju "umjetnici postaju poduzetnici koji prodaju svoje usluge osnaživanja", kazala je Hope. U umjetničkom kontekstu, nužno je dakle ispitivati mijenja li uistinu sudjelovanje građana/ki u radu kulturne institucije ili umjetničkog projekta svoj institucionalni kontekst, ili ga tek "puni" sadržajem.

Na sličnom je tragu govorila i Nora Sternfeld, također istaknuvši problematiku imperativa sudjelovanja, odnosno popularnosti sudioničkih praksi u neoliberalnom okruženju. Naime, o punoj, pravoj političkoj participaciji možemo govoriti tek ukoliko ona uključuje i mogućnost odlučivanja o uvjetima sudjelovanja. Procesi koje uistinu možemo nazvati sudioničkima morali bi uključivati promjenu odnosa moći, i tek bi se tada moglo govoriti o sudjelovanju kao političkom činu koji zaista djeluje demokratski. U tom smislu, nužno je raditi na redemokratizaciji samog sudjelovanja i sudioničkih praksi, podcrtala je Sternfeld, koja je na koncu povezala etičnost kulturnih politika s redistribucijom moći.

Goran Sergej Pristaš nadovezao se izdvojivši problematiku ekonomskog vrednovanja participacije koje se u slučaju izvedbenih umjetnosti posebno ogleda u kvantifikaciji gledateljstva, odnosno pokušajima primjene ekonomskih mjerila na logiku umjetnosti. "Zašto nam nešto treba pokazati sudioništvo u procesu?" upitao je Pristaš, ustvrdivši kako valorizaciju sudioništva i gledateljske prakse treba na neki način ponovno prisvojiti, odnosno tražiti načine da ih se izmjesti iz kapitalistički shvaćene logike vrijednosti.

Unatoč, dakle, tomu što su se ishodišne pozicije sudionika/ca panela uvelike razlikovale, složili su se kako je samo sudjelovanje, tako i njegove uporabe i instrumentalizaciju u kontekstu javnih i kulturnih politika neophodno propitivati, jer čim nekritički pristanemo na dosadašnje i postojeće formulacije participacije, sudioničkim praksama odričemo njihov potencijal da se uistinu ostvare kao javna, politična djelatnost koja može promijeniti svoju okolinu. Ipak, vjerojatno najvažniji zaključci ovog panela dotaknuli su se pitanja političnosti sudjelovanja u trenutnom stanju krize demokracije. U krizi demokracije posebno je važno štititi sudioničke logike, kao i inzistirati na redemokratizaciji samog pojma i praksi sudjelovanja, odnosno shvaćati ih u vezi s s redistribucijom moći i njezinom diseminacijom u punom smislu. Sudjelovanje uistinu može doprinijeti demokratičnosti, no potrebno je uvijek pitati tko i pod čijim uvjetima sudjeluje. Drugim riječima, istinski demokratsko shvaćanje sudjelovanja uključuje i mogućnost odlučivanja o "pravilima igre" u kojoj se sudjeluje. 

Objavio/la hana [at] kulturpunkt.hr 12.11.2019

VEZANE VIJESTI

Kulturne politike za povratak u budućnost

Piše: Ivana Pejić

Praksa sudioničkog upravljanja vezana je uz pitanje javne sfere, gdje se u uvjetima "institucionalne praznine" države javlja kao model prevladavanja demokratskih nedostataka sustava.

Participacija znači održivost

Piše: Matija Mrakovčić
Nova etapa zagovaračkog procesa osnivanja Interkulturnog društvenog centra u Zagrebu započela je sredinom lipnja na platou ispred kluba Booksa.

Niska kulturna participacija odraz je loših politika

Piše: Martina Domladovac
Nedostatak umjetničkog obrazovanja stvara nezainteresiranu publiku i kulturu za elite, a za stvarnu promjenu, umjesto povremenih projekata, potrebna je sustavna intervencija u školstvo.