Tamo gdje magični realizam susreće tehnologiju | kulturpunkt

Tamo gdje magični realizam susreće tehnologiju

Prokletom branom Lala Raščić dotiče se brojnih problema sadašnjosti od feminizm i kapitalizma do tradicije i tranzicije.

Piše: Leda Sutlović

Prije kojih desetak godina u malom mjestu Lukavac blizu Tuzle na lokalnom je radiju emitirana radio drama Katastrofa, čiji je motiv pucanja brane shvaćen doslovno. Ono što je nastupilo nakon emitiranja bilo je stanje opće panike: tvornice su upalile sirene, zatvorile svoje pogone i pustile radnike kućama, škole su se zatvorile i raspustile djecu, a legenda kaže kako je tog dana na ulicama spomenutog industrijaliziranog gradića bio viđen učitelj koji je, trčeći ne bi li spasio glavu, u ruci nosio – krletku.

 

Upravo u ovom događaju inspiraciju za svoje djelo Prokleta brana pronalazi umjetnica Lala Raščić. Sam rad dao bi se okarakterizirati kao work in progress koji se razvijao kroz period od dvije godine. Izložba prikazuje sve njegove aspekte: od video instalacije do dokumentarne izložbe koja pruža uvid u sam proces rada, odnosno u proces istraživanja, prikupljanja podataka i izgradnje projekta.

 

Prvi dio izložbe, onaj s video instalacijom, sastoji se od više dijelova: niza akvarela, dijela u kojem se može poslušati originalna radio drama, oveće splavi, velike video instalacije kojom se prikazuje voda, brana Modrac, i krajolik mjesta Lukavac te glavnog dijela – videa koji prikazuje umjetnicu, a koja nam pripovijeda priču. Upravo taj video povezuje čitavu prostoriju u jednu cjelinu, odnosno pruža narativ u koji se ostali eksponati mogu savršeno uklopiti i time pružiti posjetitelju apokaliptičnu atmosferu grada pometenog bujicom vode.

 

Oslanjajući se na bosansko-hercegovačku tradiciju pripovijedanja umjetnica nam iznosi distopijsku ljubavnu priču s elementima katastrofe smještenu u blisku budućnost 2027. godine. Priča ili ep prati protagoniste Tarika i Merimu od školske dobi do zrelosti u kojoj postaju ljubavni par koji se u maniri najboljih akcijskih junaka suprotstavlja divljem kapitalizmu ne bi li spasili svoje mjesto od katastrofe, odnosno od poplave. Kako bi ipak nešto ostavili tajnovitim, ovdje ćemo samo reći da priča tu ne staje, već prati putešestvije milog nam para diljem zemalja bivše države.

 

Vezano za samu pripovijest, ono što posebno intrigira i zaokuplja pažnju je odabir forme, a to je epsko pripovijedanje koje pruža jedan od ključeva za čitanje ovog rada i koje je, usuđujem se reći, njegova posebna vrijednost. Sama usmena pripovjedna tradicija ima svoje žanrovske podjele na ep kao junačku pjesmu i baladu ili romansu kao epsko-lirsku formu primjerenu zabavi žena i nejačadi uz vez oko ognjišta. U tom smislu, ep je "muška", a balada "ženska pjesma". Pripovijest o Tariku i Merimi svakako bi se dala svrstati u potonju kategoriju. Činjenica da umjetnica uzima baladu, s njom istupa u javnost i izvodi je u javnosti, u simboličnom smislu dokida privatno-javnu podjelu kao i tradicionalnu podjelu pripovijedanja na ono primjereno muškarcu i ženi. Istupanjem iz kućne sfere i preuzimanjem muške pripovjedne uloge, umjetnica se stavlja u ulogu osobe u javnosti zadužene za održavanje sjećanja na minuli događaj – u ulogu pripovjedača. Ovakva izmjena uloga svakako mrsi račune usmenom pripovijedanju te tjera publiku na promišljanje rodnih odnosa kako u prošlosti tako i u sadašnjosti. Također, spomenuta dekonstrukcija tradicije ujedno ne označava dokidanje s istom, upravo suprotno, vezivanje na pripovjednu tradiciju prije će iskazivati želju za kontinuitetom s "bosanskim magičnim realizmom", dok bi izmjena uloga mogla označavati težnju ka stanovitoj dozi promjene u novom dobu. Ovome u prilog govori i neobičan, ali efektan spoj tradicionalnog pripovijedanja s pričom iz budućnosti.

 

Pažljivijem posjetitelju sigurno neće promaknuti gust i bogat podtekst samog epa koji prebire čitavu lepezu problematike naših krajeva, a čiju prisutnost zloguko predviđa i u ne tako dalekoj nam budućnosti. Društveno-politička stvarnost koja se nalazi u pozadini odnosno u kontrastu priči o čistoj ljubavi mladog para crnja je od najcrnje tranzicije koja i dalje traje: tajkunske malverzacije uzrokuju niz ekoloških katastrofa, a sve se to odvija u krhkoj političkoj strukturi BiH čiji najvrjedniji prirodni resurs – vodu tj. energiju crpi i sisa nezasitna EU, a sve nauštrb pitome lokalne zajednice. U takvoj konstelaciji moći Tarik i Merima potpuni su autsajderi čime predstavljaju pozitivnu figuru koja se postavlja u opoziciji crnilu divljeg kapitalizma balkanskog tipa, a što je upravo ona manihejska slika svijeta tako često prikazivana epskom tradicijom.

 

Odmjereni jednolični ritam pripovjednog tona u najboljoj maniri Šeherezade zarobljava i hipnotizira dok niz arhaičnih nazivlja i turcizama odvode barem par stotina godina unatrag u neku romantiziranu prošlost iz koje sigurni promatramo teška zbivanja budućnosti. No ipak kao i svaki drugi ep i ovaj ima sretan kraj u kojem dobro pobjeđuje zlo, a snaga ljubavi Tarika i Merime uspijeva spasiti svijet.

 
Inšalah da se takvo što desi i u stvarnosti.
Objavio/la admin [at] kulturpunkt.hr 08.06.2011